Angelina Jolie u Goraždu: 'Jest, bila je ta lijepa žena i njezin čovek'

Rogatica je tiha, razbacana uz cestu. U dvorištu Kolektivnog centra za izbjeglice na drvenoj klupi sjede 77-godišnja Lena Babić, 73-godišnja Vida Matović i 75-godišnja Persa Radović. Ispred njih stolac s pladnjem na kojem su šalice od kave, košara s obojanim uskrsnim jajima i kutija cigareta. Sunce je milovalo taj dio dvorišta tako da je stražnji dio oronule zgrade, nekadašnje škole, izgledao jako loše. Na drugom kraju dvorišta stolac s pladnjem na kojem su džezva i prazne šalice - znak da je prijepodne sunce ondje grijalo i ondje se pila kava.

- Jest, bili su glumci kod nas - nasmijala se Lena koju su zbog nedavnog posjeta Angeline Jolie i Brada Pitta zadnjih dana posjetili brojni novinari.

- Bila je ta lijepa žena i njezin čovek. Čini mi se ljubazna i draga. Đe ću ja nju prepoznat, Bog te pomogo dijete. Omladina može, ne ja. Od sestrića ćerka došla istu večer, taman na televiziji ta ljepotica obilazi jednu obitelj u Međeđi. Kažem ja: “Bože moj, ova žena bila kod mene danas“. Kaže mala: “Eto te, baba, posjetila Angelina Jolie”. “Ne znam ja, sine, ko ti je to” - prepričava Lena dok je društvo zadirkuje da je postala medijska zvijezda.

Lena i Mara su sestre iz sela Vojnin pored Goražda.

- Izbjegle ‘92. u maju. Sve nam je uništeno. Imale smo kuću, štale, ovce, krave, volove. Sad živimo ko cigani, šuti, dijete drago. Jest, neudate. Cure. Zapravo babe. Nemoj da se smijem za nevolju - smije se vitalna Lena i nastavlja: - Voćnjak smo imale. Sad gledamo kad će nam netko pružiti šaku šljiva kad sazriju. Dobijemo 41 marku socijalne pomoći, a mjesečna korpa hiljadu i dvjesto maraka. Ma je... ti sve, jel to život - energična je Lena dok rukom popravlja maramu na glavi i povremeno zagladi suknju.

Kule i gradovi

Ostali potvrdno kimaju glavom. Premještaju nogu preko noge, srknu gutljaj kave...

- Eto, sad ste se svi sjetili doći. Jel to putevima Angeline i Brada Pitta? Da nisu oni došli, ne bi nas niko ni pogledo - zajedljivo je konstatirao mlađi muškarac koji se pridružio društvancu uz tarabu. I on živi u Centru. Ne želi da mu se spominje ime.

- Možemo li te zvati Petar?

- Ma zovi me Goran Bregović, eto tako me zovi.

- Rekla sam ja rogatičkim novinama: “Što ne dođoste prije Angeline?” Svega je meni dosta - dobacuje Borka.

- Ajde, Dragane, pusti, taman smo fino sjedili.

- Ovaj je centar najlošiji, zato su ga i posjetili - zamišljeno će Persa.

- Samo dolaze delegacije, obećavaju kule i gradove, pa ništa. Ja sam ovdje šest godina. Ništa - kaže Borka.

- Eto, meni su dali hiljadu dolara.

- E, nek jesu.

- Eno i u gradu tako. Jednosoban stan, njih šestero. Jedan radi, šestero ih jede.

- A rekli su ova ljepotica i njen čovek da će se pobrinuti za nas.

- E, nek jesu.

Vani je ljepše

Unutrašnjost stare škole, u kojoj posljednjih godina stanuju, vonja na vlagu i hladnoću. Visoki stropovi, debeli zidovi s kojih se ljušti boja, razbacane stvari po hodnicima, stare kutije, lonci, neke daske, kante i potrgana harmonika na željeznom krevetu bez madraca.

- Ovo je sedma godina da smo tu. Ovdje bio gol patos kad smo došle. A i sad, pogledaj, dijete, same slupčine - pokazuje Lena rukom na stari drveni ormar i vitrinu u njezinoj i Marinoj sobi. - Ponekad razmišljam kud kod one svoje kuće ne poginuh. Oćeš zapalit? Pušim York, najjeftinije, šta ćeš - dobacuje.

U desetak kvadrata njihova životnog prostora polutama, dva kauča, mali stolić i televizor. 72-godišnja Mara sjedi šutke. Tek je nakratko podigla pogled, gotovo neprimjetno kimnula glavom i nanovo utonula u svoje misli. Lena nas nudi kavom, živahno prepričava gorke uspomene. Ima u njoj neke snage.

U sobu je ušla Borka; s Lenom će nam pokazati zgradu u kojoj se odvija njihov izbjeglički život. - Tu živi dijete, majka mu radi u obližnjoj pilani. Tu je 51-godišnji čovjek kojem donose kisik iz Sarajeva jer bi inače umro, tamo je onaj što mu je harmonika pokidana... Ima nas tridesetak - tumače dok promatramo otužnu improvizaciju života.

- Evo vidiš - pokazuje Borka na dva jeziva čučavca i nešto što bi trebalo biti tuš-kada. - To je naša zajednička kupaonica. Nit ko kreči, nit ko uređuje, malter i zidovi opadaju. Nije ona ljepotica mogla vjerovati da netko tako živi. Stavila sam dasku da malter po nama ne pada dok se tuširamo. A tu peremo suđe i rublje - pokazuje rukom na sudoper nasuprot čučavaca. - Ajmo, sine, vani, ljepše je - tapše nas Lena po ramenima.

U dvorištu se razvila rasprava. Jedna od onih poslijepodnevnih u kojima svatko sve zna, a iz kojih, najčešće, nitko ne vidi konkretan izlaz. Hoće li biti vajde od posjeta slavnih glumaca, hoće li biti više života u Rogatici, nekog posla, hoće li se, uz sadašnju šverc-trgovinu, razviti proizvodnja...

- Eto je 18 godina kako se zaratilo i kako smo izbjeglice - komentiraju ovi nešto mlađi od Mare i Lene. - U međuvremenu smo postali pasivni. Kao da smo se prepustili sudbini.

Zalazeće sunce ugodno je prekrilo dvorište u kojem se, na drvenoj klupi, izmjenjivao žamor, odsutni pogledi, nešto smijeha, razočaranje i pokoji uzdah. Jedino su Goranovi kunići u dnu dvorišta neopterećeno skakutali.

Bred i Anđa

Hotel Behar u Goraždu dočekao nas je lijep i tih. Vlasnici Muris i Mevzeta Ražanica ugodni su ljudi. Žive na relaciji Goražde - Pariz; ovu su epizodu, kažu, profesionalno odradili. Dolazak jednog od najslavnijih holivudskih parova Muris je tjednima tajio, sve dok ovi nisu poletjeli iz zemlje.

- Najaviše mi: ‘Murise, šuti, dolazi ti najpopularniji par u hotel. Ima da šutiš’. ‘Ko je, reko, ko nam to dolazi? Da nije Obama? Ima li tko popularniji od njega’ - prepričava vlasnik.

Sin Benjamin ljepotici je osobno uručio suvenir; njihovu tradicionalnu splav, hvali se tata Muris. Angelina je Mevzeti poklonila elegantan, crni šal. Razgovarali su pola sata, slikali se bezbroj puta i taj će događaj zasigurno imati svoje mjesto u budućoj povijesti hotela Behar uz Drinu, uz čiji je šum, kraj otvorenog prozora u proljetnu večer, predivno utonuti u san.

Stigli smo u vrijeme večere, u sali je bilo nešto posla.

Je li bilo zanimljivo razgovarati sa slavnim holivudskim parom?, pitamo Muhidina koji je radio u šanku.

- Ja sam ovdje bio, Debeli tamo, a Mirza je onuda tarlaho. Ma ja, neka Mirza priča, ne da se meni - pokazuje glavom prema kolegi.

Mirza je ozbiljan, odmjeren, on ih je posluživao. - Bred i Anđa ugodni su - kaže - srdačni i topli ljudi. Bili su presretni da u miru mogu sjediti uz staklo i promatrati rijeku. Požalili su mu se da godinama, zbog kojekakvih obožavatelja i paparazza, nisu ovako sjedili uz staklo - tumači Mirza.

- Što kažu ljudi po gradu?, radoznali smo.

- Ma baš me, bolan, briga. Znaš koliko me interesuju, ko lanjski snijeg - upada Muhidin dok se svi valjaju od smijeha.

- Jebe se čaršiji za njih, šta da ti lažem - nastavlja Muhidin kroz smijeh dok polira čaše.

- Ma nije, šta pričaš, drago ljudima - ošine ga Mirza pogledom. - Pa što nisi reko da ćeš autograme dijelit jer si prvi ‘be-ha’ konobar koji je uslužio Brada i Angelinu.

- A jest, da se nije omililo goraždanskom jet-setu. Koji, bolan jet-set, ovo selo ovdje - smijucka se Muhidin.

Gazda je već stavio natpis na apartman 301 u kojem su spavali. Dakako, očekivano ga je nazvao “Angelina Jolie i Brad Pitt ”. Sačuvali su i šalice i čaše iz kojih je slavni par pio; po sali su već postavljene uokvirene zajedničke fotografije.

Došli, ošli...

Prekrasan vam je pogled na rijeku. Jesu li ga Brad i Angelina komentirali?, uporno zapitkujemo simpatičnog Muhidina.

- Ma kako nisu, okoliš je, kaže, fantastičan, evo svake godine ćemo dolaziti - zajedljiv je konobar.

“Putevima Brada i Angeline”, kako smo već i sami u šali parafrazirali povijesnu sintagmu iz bivše države, došli smo u Splavište, izbjegličko naselje tik uz Goražde, načinjeno od tri stare zgrade bivše “fabrike Drina”. Ne zna čovjek je li proljetno sunce pomaže jer grije vlažne zidove i duše ili odmaže jer naglašava ionako očitu posvemašnju bijedu.

- 49-godišnju Razu posjetila je Angelina; ali nevoljko vam ona priča - šapuću susjede. Pokucali smo, na vratima se pojavila lijepa, visoka, vitka žena, čije su tamne oči posve zagasle.

- Ništa ja, sine, nisam razumjela. Došli, ošli. Svi tako dođu, obećaju i odu, a mi tu ostanemo živjeti - zamahnula je rukama i zatvorila se u kuću.

Raza, čujemo, ima jednu od onih bolnih, ratnih priča po kojima se filmovi snimaju. Kad je zapucalo u Višegradu, bila je u poodmakloj trudnoći. Rodila je blizanke, odmah su joj ih oduzeli, a nju zarobili. Napatila se, kažu, u zarobljeništvu, a blizanke je posvojila neka obitelj sa Sandžaka. Prvi put ih je vidjela tek pred koju godinu. Danas su to djevojke, dođu kojiput posjetiti Razu, ali pred njom pomajku zovu majkom, pa se Razi srce kida - kažu susjede ispod glasa.

Lijepa i draga teta

U neku je ruku, kažu nam, svima drago da su ih posjetili Angelina Jolie i Brad Pitt. Želeći to ili ne, ljudi koji pripadaju sasvim drugom svijetu i čiji je život valjda bliži vanzemaljcima nego životu jedne Lene, Raze, Sabine ili Suade, kao da su odškrinuli Pandorinu kutiju. Ponovno su, naime, natjerali medije i javnost da se malo pozabave teorijom koja se sve češće mogla čuti, a to je da je proces povratka završen.

- Nije završen, nego smo mi pali u zaborav - potvrđuju to i Suada Šehić smještena u Splavištu i Sabina Karaman smještena s djecom u Međeđi pored Višegrada.

Odnijeli smo im primjerak Jutarnjeg lista u kojima su već izišle njihove priče. Sabinina su se djeca igrala u vrtu podno kojeg teče tirkizna rijeka. Ispričali su nam kako ih je “lijepa i draga teta” pitala što žele biti kad odrastu, kako su dobili čokoladu, a kad su ugledali svoju fotografiju u novinama, zvonki dječji smijeh razlio se ispod procvjetale trešnje.