SUŠTINA MANDATA

ANALIZA DAVORA BUTKOVIĆA Jutarnji list: Zašto Obama zaslužuje novi mandat?

Nešto više od 48 sati prije nego što se otvore glasačka mjesta diljem Amerike, politički kolumnist Jutarnjeg lista analizira suštinu prvog Obaminog mandata, koji, unatoč četiri godine javnog djelovanja, američki komentatori, a naročito oni ljevičarski, ne uspijevaju jasno i precizno definirati

Obama je pojačao napade bespilotnim letjelicama. On je naređivao ciljana ubojstva američkih građana. Sva obećanja koja je davao tijekom kampanje 2008. godine, sve što sam mislio da sam čuo, kada sam ga gledao na predizborima u Iowi, jednog ledenog jutra... sve to danas više nije osoba koja vodi našu Vladu”, izjavio je nedavno Conor Oberst u The New York Times Magazineu.

Prije deset godina Oberst, rođen 1980. u Nebraski, vodio je hardcore punk grupu Desaparecidos (Nestali, na španjolskom), koja je bila izrazito politički angažirana. Snimili su samo jedan album, “Read Music/Speak Spanish”, da bi Oberst kasnije postao poznat zahvaljujući indie bandu pod nazivom Bright Eyes.

Prije četiri godine Oberst je nastupao za Obamu.

Desaparecidos su se ponovno okupili ovog ljeta, pomalo nadahnuti političkom situacijom u Americi, koju Oberst opisuje beznadnom.

Pisac i novinar Chris Hedges, vrlo dobro poznat i hrvatskoj publici, kako zato što je svojedobno iz Zagreba izvještavao za New York Times, tako i zbog niza intervjua i tekstova koje je u posljednje vrijeme objavio u domaćim medijima, još je radikalniji od Obersta.

Crna maskota

Hodges je kazao da je Obama samo crna maskota Wall Streeta te da američkom državnom politikom, tko god bio na vlasti, zapravo upravlja Goldman Sachs.

Stavove poput Oberstova i Hodgesova u nekim bi drugim okolnostima mogli označiti kao uobičajeno radikalne i marginalne, pa samim tim i posve nerelevantne za ishod američkih predsjedničkih izbora, koji se održavaju u utorak, 6. studenoga.

Međutim, kako se izborni pobjednik zasad čini relativno neizvjesnim, u onim bi državama koje daju odlučujuće elektore, doslovno mogao odlučivati svaki glas (baš kao što je to bilo na Floridi 2000. godine, koja je s minimalnom razlikom u glasovima odlučila da George Bush, a ne Al Gore, naslijedi Billa Clintona).

A Baracku Obami mogli bi nedostajati baš glasovi onih njegovih žestokih pristaša iz 2008. godine, koji su, poput punkerskog buntovnika, ili bivšeg novinara New York Timesa, duboko razočarani sadržajem prvog mandata prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Država.

Što je, uistinu, Barack Obama učinio u svoje prve četiri godine u Bijeloj kući, za koje se vrijednosti zalagao, kako je mijenjao svijet, i zašto ga treba (ili ne treba) ponovno birati?

Na ova temeljna pitanja relativno je lako odgovoriti (naravno, svaki odgovor nužno zavisi i od svačijeg osobnog svjetonazora).

No, prije nego što se upustimo u obrazloženje teze, u koju najdublje vjerujemo, da je Barack Obama apsolutno zaslužio drugi predsjednički mandat, podsjetit ćemo, ukratko, na glavna pravila pri izboru predsjednika Sjedinjenih Država.

Predsjednika, dakle, biraju elektori. Elektora je ukupno 538, što odgovara broju kongresnika i senatora svih saveznih država, kojima treba dodati tri predstavnika District of Columbia, oblasti gdje se nalazi grad Washington.

Da bi jedan kandidat postao predsjednik, on mora osvojiti najmanje 270 elektorskih glasova: svaka savezna država daje različiti broj elektorskih glasova, pri čemu neke, koje nemaju najviše elektora, mogu odigrati ključnu ulogu. Radi se o “swing states”, dakle o saveznim državama u kojima ni Republikanci, ni Demokrati ne posjeduju odlučujuću prednost.

Tko zapravo vodi?

Ove se godine ključnom swing state smatra država Ohio, u kojoj Obama vodi s nekoliko postotaka ispred Romneyja. Ohio, primjerice, daje osamnaest elektora.

Obama je posljednjih dana prešao u vodstvo i u Coloradu, koji daje devet elektora: ovo je značajno jer je do prošloga tjedna u Coloradu, doduše s prednošću u okviru statističke greške, vodio Mitt Romney. Prema većini istraživanja javnog mišljenja, Obama u vrijeme pisanja ovoga teksta (petak navečer, četiri dana prije izbora), može računati na 281 do 283 elektorska glasa, napram 255 do 257 za Romneyja, što bi aktualnom predsjedniku moralo jamčiti sigurnu pobjedu.

Dapače, prema CNN-ovim i Reutersovim anketama, objavljenima u srijedu, 31. listopada, čak 54 posto Amerikanaca drži da će Obama obraniti Bijelu kuću, dok tek oko 35 posto vjeruje u Romneyjevu pobjedu.

S druge, pak, strane, u većini anketa provedenih u posljednja dva tjedna, Mitt Romney dobiva više ukupnih glasova, uglavnom također u okviru statističke pogreške, dok je Karl Rove, legendarni strateg Republikanske stranke, u četvrtak izjavio kako je siguran da će Romney dobiti 279 elektorskih glasova.

Rove, bliski suradnik Georgea Busha i njegova potpredsjednika Dicka Cheneyja, svoj optimizam temelji na anketama o ukupnom broju glasova, ali i na navodnom momentumu što ga je Romney zadobio u posljednjih dvadesetak dana: Republikanci se tako nadaju da bi Demokratima mogli oteti Minnesotu, Pennsylvaniju, pa čak i Michigan, države čiji se elektori u svim dosadašnjim projekcijama unaprijed pripisuju Obami. Rove je, nadalje, siguran u Romneyjevu pobjedu u Ohiju.

Demokrati, pak, tvrde da je riječ tek o republikanskom spinu te da su posve uvjereni u Obaminu pobjedu u sve četiri spomenute države, što bi moralo biti dovoljno za ukupni trijumf.

Kada se analiziraju sve dosad objavljene ankete, čini se, ipak, da je Barack Obama u blagoj prednosti pred Mittom Romneyjem (u tu je prednost vjerojatno ugrađeno i Obamino uzorno i odgovorno lidersko ponašanje tijekom oluje Sandy), iako, naravno, u tako bliskoj utrci nema smisla ustrajati na točnoj prognozi pobjednika.

Svejedno, pod pretpostavkom da je u pravu onih 54 posto anketiranih Amerikanaca koji misle da će Obama ostati u Bijeloj kući, valja se vratiti temeljnom pitanju: čime je Barack Obama zaslužio drugi predsjednički mandat?

Prvi i najširi odgovor na ovo pitanje bitno je ideološke naravi. Ekonomska kriza koja je izbila 2008. godine, ali koja se, u određenom smislu, pripremala barem cijelo desetljeće prije, dovela je, među ostalim, do nove aglomeracije društvenog bogatstva: jedan posto ekscentrično bogatih i usred su krize postali bogatiji nego ikada.

Barack Obama ne spada u tih jedan posto (za razliku od Mitta Romneyja).

Barack Obama predstavlja institucionalizirani politički otpor onoj manjinskoj društvenoj grupi koja vlada većim dijelom američkog bogatstva (i tu, naravno, postoje iznimke: Obamu podržavaju neki od najbogatijih Amerikanaca, poput Michaela Bloomberga).

Liberalni pragmatik

Obamin je glavni ideološki i politički protivnik Wall Street. Obama nije, kako tvrdi Chris Hedges, zadržavajući tradicionalnu radikalnu i kontraproduktivnu ljevičarsku poziciju, crna maskota Wall Streeta, nego njegov najveći strateški protivnik. Jasno je da američki predsjednik mora djelovati unutar sustava, da su banke važan dio sustava, i da niti jednom američkom predsjedniku nije u interesu da banke propadaju (tko god tvrdi suprotno, ponaša se herostratski).

Obama, utoliko, uistinu jest liberalni pragmatik - ali Barack Obama jedini je veliki, ne samo američki, nego i svjetski političar, koji u najgoroj ekonomskoj krizi unatrag osamdesetak godina, dugoročno i sustavno zastupa stranu onih koji su prošli slabije u recentnom procesu podjele društvenog bogatstva.

Stratezi Obamine predsjedničke kampanje maksimalno eksploatiraju tu nespornu činjenicu, upozoravajući na Romneyjevo bogatstvo, kao i na njegovu famoznu izjavu o 47 posto Amerikanaca koji žive od socijalne pomoći, koji ne žele raditi pa zato glasuju za Obamu.

U krajnjoj liniji, sam podatak da je Mitt Romney skupio više novca za kampanju od Baracka Obame, kojeg se donedavno smatralo apsolutnim favoritom ovogodišnjih izbora, govori o opredjeljenju američkih financijskih krugova, koji su ispravno prepoznali da Obama želi preokrenuti tok raspodjele društvenog bogatstva, pa ga se zato žele riješiti.

Druga bitna Obamina ideološka zasluga jest održavanje kulturnih liberalnih vrijednosti u Sjedinjenim Državama: ovdje se radi o pravu na pobačaj, i o odnosu prema homoseksualnim bračnim zajednicama, ali i o stavu prema ekologiji, što je bio jedan od povoda zbog kojih je newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg, koji se, usput govoreći, na izborima 2004. godine izjasnio za Georgea Busha, sada podržao Obamu.

Inzistiranje na liberalnim vrijednostima u vrijeme velike ekonomske krize, i u doba jačanja radikalne “kulturne desnice”, koju artikulira pokret Tea Party, jedna je od povijesnih Obaminih zasluga.

Kada je, pak, riječ o vanjskoj politici, koja, prirodno najviše definira bilo kojeg američkog predsjednika u očima neamerikanaca, mnogo je razloga zbog kojih Barack Obama zaslužuje iznimno visoku ocjenu.

U svibanjsko-lipanjskom broju časopisa Foreign Affairs tri su autora - Martin S. Indyk, Kenneth G. Liberthal i Michael E. O Hanlon (svi surađuju u vrlo utjecajnom washingtonskom think tanku Brooking Institution) - posve precizno definirali i recenzirali ciljeve i domete Obamine vanjske politike.

Obama je, prema Indyku, Liberthalu i Hanlonu, kanio promijeniti američki imidž u inozemstvu, posebno u islamskom svijetu, okončati ratove u Iraku i Afganistanu, pokušati se pomiriti s Iranom, redefinirati odnose s Rusijom, postići suradnju s Kinom na važnim regionalnim i globalnim pitanjima, te pokušati uspostaviti mir na Bliskom istoku.

U većini svojih namjera Obama je barem donekle uspio.

Činjenica je da je američki ugled u svijetu znatno viši nego u vrijeme Bushova mandata.

Činjenica je da se američka vojska povukla iz Iraka, i da bi se 2014. godine trebala povući iz Afganistana.

Činjenica je da je Obama razvio potpuno novu strategiju odnosa prema Arapima.

Umjesto Bushove, Rumsfeldove i Cheneyjeve doktrine izvoza demokracije, Obama je, kako ispravno primjećuju Foreign Affairsovi autori, odlučio podržavati volju arapskih naroda, te vojno intervenirati samo onda kada nije bilo drugog izbora, kao u Libiji.

Takva, suzdržanija uloga Sjedinjenih Država, svejedno je dovela do rušenja nekih od najrepresivnijih arapskih režima. Posebno značajan element Obamine vanjske politike jest njena pacifička, azijska orijentacija. Obama je uspio izbjeći ozbiljnije konflikte s Kinom, premda Kinu još nije uključio u ravnopravni proces odlučivanja o velikim svjetskim pitanjima. Obama se, nadalje, strateški povezao s Indijom, što se manifestira i na političkoj, ali i na vojnoj razini (prodaja vojne tehnologije, zajedničke vojne vježbe), dok je, istodobno, uspio zadržati američki utjecaj u Pakistanu.

Vjerojatno je pošteno reći da američka vanjska politika baš nikada nije imala širi obuhvat nego u vrijeme Baracka Obame.

Predsjednik Obama doživio je samo jedan ozbiljni, strateški vanjskopolitički neuspjeh. Radi se, naravno, o Bliskom istoku, gdje nije došlo ni do kakvog napretka u mirovnom procesu između Palestinaca i Izraelaca.

Drugi bitan neriješeni Obamin problem jest proliferacija nuklearnog oružja.

Proizvede li Iran atomsku bombu, ne postoji niti jedan razlog da se čitav niz zemalja na Bliskom istoku ne orijentira prema proizvodnji ili nabavi atomskog naoružanja: posljedice takvog trenda za globalnu sigurnost očigledno su katastrofalne.

Naposljetku, Barack Obama pokazao se odlučnim i uspješnim vrhovnim zapovjednikom u sadržajno i simbolički bitnim situacijama, poput ubojstva Osame bin Ladena: povijest će zabilježiti da je Obama uspio likvidirati šefa al-Qa’ide. Nikakvi memoari ovog ili onog pripadnika specijalnih postrojbi američke vojske, u kojima se, eto, baš u vrijeme izbora, dovodi u pitanje Obamina vjerodostojnost u akciji protiv Bin Ladena, neće moći osporiti tu povijesnu činjenicu.

Gledajući već iz današnje perspektive, Obama će vrlo vjerojatno ostati zapamćen kao jedan od globalno najznačajnijih američkih predsjednika unatrag pola stoljeća, u rangu Johna Kennedyja, Ronalda Reagana i Billa Clintona.

Kada se, pak, radi o ekonomskoj i o socijalnoj politici, koju Romneyjeva kampanja najviše kritizira, činjenica je da u tom području rezultati Obamine administracije zaostaju za onim vanjskopolitičkim.

U SAD-u je 23 milijuna nezaposlenih, državni su dugovi premašili sve dosadašnje rekorde, a kupovna moć već godinama stagnira.

Rekordni profiti

Međutim, ove se godine broj nezaposlenih počeo smanjivati: u listopadu je otvoreno oko 170 tisuća novih radnih mjesta, što je dvadesetak tisuća više od prognoza većine analitičara.

Nadalje, u razdoblju Obamine vladavine američka je automobilska industrija doživjela potpuni preporod, pa sada bilježi rekordne profite.

I možda najindikativnije od svega, Dow Jones već više mjeseci, usprkos snažnom listopadskom padu, varira na vrijednostima između 13 i 13,600 bodova, što je slično pretkriznim brojkama.

Gospodarstvo Sjedinjenih Država, iz tromjesečja u tromjesečje, bilježi slabe, ali stalne stope rasta.

Naposljetku, ObamaCare, sustav opće medicinske zaštite, sigurno spada među najvažnija dostignuća prvog Obamina mandata: radi se o jednom od najvećih koraka u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava za sve građane Sjedinjenih Država.

Barack Obama postao je američki predsjednik u vrijeme kada se činilo da Sjedinjene Države doživljavaju katastrofu i na unutarnjoj i na vanjskopolitičkoj razini.

Unutarnja katastrofa bila je, naravno, golema ekonomska kriza, koju su mnogi uspoređivali s Velikom depresijom iz tridesetih godina.

Vanjsku je katastrofu predstavljala slika novih odnosa u svijetu, kojima je trebala početi dominirati Kina, poslije šezdesetogodišnje američke prevlasti, o čemu je Fareed Zakaria pisao u knjizi “Svijet poslije Amerike”.

Nije se, međutim, dogodilo ni jedno ni drugo.

Obamina Amerika uspjela je svladati ekonomsku krizu te se relativno brzo izvući iz recesije. Kina, istodobno, nije postala vodeća svjetska sila, kako zbog Obamina repozicioniranja Sjedinjenih Država, tako i zbog čitavog niza unutarnjih razloga. Kina, kao prvo, nema demokratski kapacitet da bi se mogla nametnuti svijetu: tko bi, pobogu, a da nije rođen u Kini, želio živjeti u državi kao što je Kina?

Barack Obama uspio je, znači, u svoje prve četiri godine zadržati vodeći američki položaj u svijetu, izbjeći ekonomsku katastrofu, izboriti se za održavanje liberalnih vrijednosti u krajnje dramatičnim vremenima, te se nametnuti kao jedini autentični lider onih koji ne spadaju u jedan posto najbogatijih Amerikanaca.

Zbog svega toga, ali jednako i zbog činjenice da reprezentira viši rang etičkih vrijednosti u globalnoj politici, Barack Obama nesumnjivo je zaslužio novi predsjednički mandat. Ovdje vrijedi citirati Brucea Springsteena, koji će s Barackom Obamom nastupiti dan uoči izbora.

Evo zašto Springsteen podržava Obamu: “Za mene, predsjednik Obama najbolji je izbor jer on ima viziju Sjedinjenih Država, kao mjesta gdje smo svi zajedno… Još živimo u vrlo teškim vremenima, a pravda, jednakost i stvarna sloboda ne pojavljuju se uvijek kao nadolazeća plima. One su često spore, idu korak po korak, dan za dugim danom. Ja vjerujem da predsjednik Obama u svojim kostima osjeća takve dane, i da posjeduje snagu da nas vodi u zemlju… gdje nitko neće ostati sam.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 11:38