Ana Jelušić za NEDJELJNI: Svi misle da sam odavno odustala od skijanja, ali sam se htjela vratiti. No, astma... NISAM VIŠE MOGLA.

Kulisa je izgledala jednako kao i godinu ranije. Prošlo je 359 dana, a dodijeljena uloga bila joj je poznata. Trebala je objasniti svima, prijateljima, obitelji i medijima, kako joj je lijepo biti zdrava, koliko joj natjecateljsko skijanje nedostaje, ali i da je pronašla smisao i pokraj bijele staze .

Objašnjenja zapravo nisu bila potrebna. Vidjelo se da uživa i bez svakodnevnih treninga, bez života s dvije torbe po alpskim selima i europskim aerodromima. Međutim, ovoga je puta postojala jedna velika razlika. Znala je da to radi posljednji put. Barem kada je natjecateljsko skijanje u pitanju. Suze su morale biti dio koreografije, činilo se. Neodoljiva slatkica hrvatskog sporta nikada se nije trudila skrivati emocije. Kada je bila tužna, ronila je suze i pred mikrofonima, nerijetko ih miješajući sa zastrašujućim asmatičarskim kašljem koji je izazivao i gušenje. Ovaj put nije plakala. Kao da je već odavno znala da je vrijeme za oproštaj.

- Svi misle da sam to znala još lani. Voljela bih da je bilo tako, ali ja sam se stvarno željela vratiti - objašnjava Ana konačnu odluku o prekidu skijaške karijere, koju je prije tjedan dana i službeno zaključila. - Pa nitko ne želi otići iz sporta koji voli zbog zdravlja. U glavi sam definitivno zatvorila tu stranicu poslije Sljemena. Nekoliko dana nakon Snježne kraljice otišla sam na Zimske olimpijske igre mladih u Innsbruck i tamo bila bolesna. To me podsjetilo na to kako su izgledale moje sezone, neprospavane noći, gušenje, neprestani kašalj... Jednostavno sam zaključila da nije više vrijedno toga da se s 25 godina konstantno osjećam bolesnom - kaže Ana.

Podcjenjivanje doma

Redoslijed priopćavanja odluke dovoljno govori o prioritetima i najbližim joj ljudima. Prvo mama i trener Zoran Sobol, pa direktor reprezentacije Vedran Pavlek i Janica Kostelić. Janica, koja je uvijek bila tu negdje. Kao mentor i lučonoša, ali i svojevrsno breme.

- Znam da su moji rezultati često gledani kroz prizmu Janičinih. Ona je legenda, a ja samo jako dobra skijašica. Zato su možda moja postignuća u Hrvatskoj podcjenjivana. Znam, moglo je i bolje, ali kada danas gledam na karijeru, mogu reći da sam zadovoljna. U jednom sam trenutku bila druga na svijetu u onome čime se bavim, a šest godina sam bila među 15 najboljih. Mislim da bi mnogi ljudi poželjeli to isto ustvrditi za nešto u čemu su sami dobri.

Dok se nije borila s astmom i suzama, uglavnom se smijala. Taj osmijeh smo upoznali još kada je s 15 godina bila najmlađa skijašica na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju i doskijala do 23. mjesta. U kojoj god prilici sam je susreo, bilo da je okružena društvenom elitom na zabavi Snježne kraljice ili kolegama skijašima na utrci Svjetskog kupa u Kranjskoj Gori , Ana se smije. Da, onaj je tip žene koji potpuno zaokuplja pozornost, željela to ili ne.

Anini memoari

Kroz glavu joj trenutno prolaze tisuće i tisuće skijaških dogodovština. Od prvih koraka, koje je na nagovor none Nevije napravila na svojem Platku i Krvavcu iznad Kranja, do najvećih uspjeha u karijeri, drugog mjesta na Sljemenu, četvrtog na Svjetskom prvenstvu u švedskom Ĺreu, tri nastupa na Olimpijskim igrama... Sve to prije puhanja u 25. svjećicu na rođendanskoj torti. Da danas napiše memoare, bilo bi tu materijala.

- Ja se nadam da sam u Aninim memoarima negdje na prvoj četvrtini. Osjećam kao da sam se tek zagrijala! Započela bih ih definitivno time kako me nona stavlja na skije, a Zoki (Zoran Sobol, trener i životni partner njezine majke, op. a.) upoznao kao dvogodišnjakinju. Da nije bilo njegovog entuzijazma, sigurno ne bih skijala. Skijaški dio završila bih utrkom u Courchevelu prošle godine i trenutkom na startu kada mi je bilo toliko loše da sam skoro propustila svoj interval. Tada mi je sinulo da tako ne mogu dalje. Ili bih možda završila suzama na prošlogodišnjoj presici i pozivima koji su uslijedili. Šokiralo me koliko mi je ljudi izrazilo podršku i koliko su ih moje suze dirnule.

Izbacila ne bi ništa - kaže Ana - jer svi su me ti događaji, i lijepi i ružni, pretvorili u ono što sam danas. Mlada cura, sa 15 ili više godina skijaške karijere iza sebe, koja kreće u nove avanture.

- Lijepo je buditi se i znati da si prošao jako lijepe i manje lijepe stvari, a ostao pozitivan u glavi. Neuspjesi su me naučili cijeniti dobre sitnice: od toga da se probudim i sunčan je dan do toga da sam mogla puno gore proći u životu. Ako je astma i prekid karijere nekoliko godina prerano najgore što će mi se dogoditi u životu, odlično, mora da ću biti sretna.

Njezina specifična skijaška priča počela je kao obiteljski projekt još krajem osamdesetih. Tada je skijanje bilo igra, ali je Zoran Sobol i u dvoipolgodišnjoj klinki, koja se nikada nije dala doma s vjetrometine i magle, vidio nešto posebno.

- Mislim da je jedino on, do mojeg prvog nastupa na Olimpijskim igrama kada je svima postalo jasno da imam nešto u sebi, imao jasnu viziju i vjeru u to da mi skijanje neće biti samo hobi.

Privatno i poslovno

Vodio ju je kroz cijelu karijeru. Jednom je izjavila da u ulozi trenera nikada ne bi mogla zamisliti nekoga drugoga.

- Zoki mi je bio trener, osoba “kao tata” jer riječ očuh niti volim niti je ispravna u našem slučaju. To mi zvuči kao “onaj koga zoveš kada ti pukne guma na cesti”, a naš odnos je mnogo, mnogo više od toga. Zna me bolje nego što ponekad znam i samu sebe. Mislim da je on za moju pauzu znao prije nego što sam ja sama sebi uspjela priznati da je vrijeme da stanem. Kod nas se nikada nije znalo gdje su granice privatnog i poslovnog, zato i nisam mogla zamisliti da me netko drugi trenira.

Ana je povukla i paralelu koja dovoljno govori o poštovanju prema čovjeku koji je uvelike sudjelovao u njezinu odgoju, sportskom i privatnom.

- Ne trenirati s njim bi mi bilo kao da mami dam otkaz od toga da me odgaja jer mi ponekad ne odgovaraju njezine mjere. Vjerujem da su baš ti trenuci kada ti nije sve po volji oni u kojima se naučiš nositi s različitim situacijama. Znala sam da Zoki sve radi u mojem najboljem interesu, makar meni to ponekad nije izgledalo tako. Njegova reakcija kada sam mu rekla da ne mogu više najbolji je dokaz. Znao je da je to za mene ispravna odluka i bez obzira što više nismo trener i natjecatelj, naš odnos je i dalje kakav je bio do sada.

Za razliku od “kao tate2 Zorana, s kojim je prošla sve dobro i loše u karijeri, s ocem Leonardom, koji se rastao od njezine majke kada je Ana još bila malena, nije mogla podijeliti sreću osvajanja drugog mjesta na Sljemenu 2007. On, kao pomorac, tada nije bio na kopnu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg