AMERIKA NAKON CIA-ina IZVJEŠĆA: Što se promijenilo?

Nikada ne smijemo dopustiti da svijet sazna što sam ti radio”, izjava djelatnika CIA-e sažima modus operandi američke obavještajne službe Central Intelligence Agency u razdoblju od početka milenija do kraja mandata Georgea W. Busha 2008. Rečenica, izgovorena netom poslije terorističkog napada 9. 11., bila je upućena Riduanu Isamuddinu, poznatijem po nadimku Hambali koji je operirao ogrankom al-Qa’ide, indonezijskom terorističkom organizacijom Jemaah Islamiyah.

Svijet je saznao.

Ovaj tjedan, više od trinaest godina nakon napada na World Trade Centre, objavljen je iscrpan izvještaj Senata - preko 6700 stranica dokumentacije o metodama kojima se CIA služila pri provođenju niza taktika skupljenih pod zajednički nazivnik rata protiv terorizma. Metode mučenja Amerikanaca u jeku patriotske i sigurnosne histerije koja je uslijedila nakon najvećeg, najstrašnijeg i najsimboličnijeg terorističkog čina u američkoj povijesti, mnogi nisu doživjeli kao novost, no do sada su uglavnom bile u fokusu aktivista, kritičara politike SAD-a i poklonika teorija zavjere.

Globalna senzacija

Kada je Barack Obama prije nekoliko mjeseci rekao da su nakon 9. 11. Sjedinjene Američke Države “provodile mučenje nad nekim ljudima” (pritom neprikladno upotrijebivši kolokvijalni izraz “folks” kojim se običava obraćati i svojim građanima), njegovo priznanje izazvalo je čuđenje, ali ne i globalnu senzaciju. Tek ovotjedna objava internih dokumenata CIA-e dala je službeni ton svim višegodišnjim nagađanjima i obavijestila svijet da je istina daleko gora od pretpostavki. U dobrom dijelu desetljeća središnja američka obavještajna agencija provodila je ponavljane metode mučenja kojih ne bi posramili niti najokrutniji primjeri njihovih fanatičnih neprijatelja s Istoka. Opisi tehnika mučenja nose prizvuk holivudskih trilera, više nego službene dokumentacije vladine agencije države koju vlastita himna opisuje kao “zemlju slobode i domovinu hrabrih”.

Neke od detaljno opisanih tehnika ispitivanja uključivale su waterboarding, odnosno simulaciju topljenja kroz koju je, primjerice, al-Qa’idin Khalid Shaykh Mohammad prošao 183 puta, onemogućavanje spavanja po 180 sati u nizu, ledene kupke koje su u pojedinim slučajevima uzrokovale smrt hipotermijom, metodu nutrientenima, odnosno prisilno rektalno hranjenje, prijetnje smrću i seksualnim napadima nad članovima obitelji osumnjičenika, prebijanje i slično. Sve su metode bile dijelom službenog programa CIA-e poznatog kao “pojačane tehnike ispitivanja”.

Rezultati višegodišnje istrage iznenadili su i njenu autoricu, senatoricu Dianne Feinstein koja je rekla: “Bila sam šokirana onime što je istraga pokazala. Ja razumijem kakva su bila vremena, razumijem što se dogodilo 11. rujna. Zemlja se ujedinila u nastojanju da se sve odgovorne izvede pred lice pravde. No, ovo nije pravda koju Sjedinjene Američke Države prakticiraju i moguće je dobiti korisne informacije i bez mučenja pojedinaca.”

Šokantni opisi

Osim sadržaja dokumenata i metoda za koje riječ “mučenje” nije hiperbola, već realan opis, šokantan je i detaljan način na koji su dokumentirane. Stoga i ne čudi otpor koji je agencija pružala pri odluci Senata da istraži što se doista događalo u mračnim danima američkog posttraumatskog odnošenja prema terorizmu.

Opsežna istragu koju je Feinstein pokrenula prije pet godina, očekivano je bila razlog pritiska sa svih strana političkog spektra. Njena objava odugovlačena je, Washington i CIA tražili su njeno povlačenje zbog rizika da bi mogla naštetiti ne samo međunarodnom imidžu SAD-a nego i sigurnosti američke nacije.

Neugodnost izvještaja ne odnosi se samo na torture koje su provođene nad osumnjičenicima - od kojih je dobar dio i danas iza rešetaka Guantanama, nego činjenice da je CIA čitavu stvar radila u tajnosti, ne odgovarajući niti pred Senatom niti predsjednikom SAD-a. Kako stoji u izvještaju: “Niti jedan djelatnik CIA-e, uključujući direktore Georgea Teneta i Portera Gossa, nije izvijestio predsjednika o specifičnim pojačanim tehnikama ispitivanja CIA-e prije travnja 2006.” CIA je, dakle, u ključnim godinama nošenja s terorizmom radila bez stvarnog nadzora i obavještavanja visokih vladinih dužnosnika. Kako pokazuju specifični zaključci izvještaja - središnja obavještajna agencija CIA je lagala. Laži su se odnosile ne samo na negiranje brutalnih tehnika, već i na uveličavanja uspješnosti ispitivanja osumnjičenika. Naime, navedene tehnike bile su ne samo okrutne već i prilično beskorisne. Toliko da su, zaključak je istrage, donijele isključivo “krive informacije”.

Skandalozno otkriće ima nejasane i diskutabilne povode kao i posljedice. Iako republikanci nastoje vremensku podudarnost pripisati Obaminoj nepopularnosti u odnosu na republikance koji su nakon nedavnih izbora na sredini mandata zauzeli oba doma američke vlade - u smislu kritike vremena republikanskog mandata Georgea W. Busha - to je isuviše pojednostavljeno, jer Barack Obama nije naručio ovu istragu (štoviše, i sam joj se protivio na početku svojeg prvog mandata), a ni da je bio njezin pristaša, američki Senat ne funkcionira po naredbama predsjednika.

Ismijavanje CIA-e

Teško je pronaći stvarni politički aspekt ovog događaja, jer on po pitanju popularnosti i glasača istinski ne šteti niti republikancima niti demokratima. Prava žrtva, ako se može tako nazvati, je CIA, pred koju se postavljaju mnoga pitanja i čija se ozbiljnost i efikasnost ismijava na međunarodnoj pozornici. Žrtve su, indirektno, i Amerikanci koji će, kako je napomenula Dianne Feinstein proći kroz neizbježnu dozu samoispitivanja i mogućeg gubitka vjere u vjerodostojnost sustava koji je utemeljen isključivo kako bi ih štitio i učinio ne samo SAD, nego i svijet, sigurnijim mjestom.

Umirovljeni američki novinar televizijske postaje CBS Jesse Schulman, koji je nagrađen prestižnom televizijskom nagradom Emmy za svoje izvještavanje o torturama koje su provođene u zemljama Bliskog istoka, za Magazin je izjavio: “Mnoga pitanja se gorljivo raspravljaju. Je li CIA lagala predsjedniku i je li uveličavala vrijednost informacija koje je dobivala mučenjem? To je važno, ali po meni, sekundarna stvar. Na jedan način, ova je debata jednostavna jer je neupitan dokaz da mučenje ne funkcionira.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista.