INTERVJU

Abdulah Sidran: Zanima me podrijetlo. Ne moj pradjed ili šukundjed, nego podrijetlo moje patnje

U novinama Abdulah Sidran uglavnom govori o svojim scenarijima, o političkoj situaciji, a nikad o poeziji. Uvrijedio se što sam ga pokušao nagovoriti da govori o svojoj poeziji. Tome nije mjesto u dnevnim novinama, kaže
 Goran Mehkek/CROPIX

Abdulah Sidran (66), bosansko-hercegovački akademik, javnosti je najpoznatiji po tome, kako sam kaže, što je poznat. Dakako, prva asocijacija su scenariji za filmove Emira Kusturice “Otac na službenom putu” i “Sjećaš li se Dolly Bell”. Sidran je scenarist desetak filmova, među poslijeratnima zapažen je njegov scenarij za film Ademira Kenovića “Kuduz”. Međutim, Sidran je i ponajveći među živućim južnoslavenskim pjesnicima. U Zagrebu za koji dan izlazi, u Nakladi Ljevak, opširna knjiga njegovih izabranih pjesama, “Partizansko groblje”, naslovljena po jednoj od najljepših u njoj. Izbor je sačinio Sinan Gudžević.

Rođeni je Sarajlija, cijeli je rat proveo u gradu, ali danas u njemu više ne živi, preselio se prije nekoliko godina u Goražde.

U intervjuu akademik Sidran najavljuje i svoj prvi roman, koji upravo sređuje, krati i završava, i koji će također biti objavljen u Nakladi Ljevak. U novinama akademik Sidran uglavnom govori o svojim scenarijima, o političkoj situaciji, a nikad o poeziji. Uvrijedio se što sam ga pokušao nagovoriti da govori o svojoj poeziji. Misli da takvom ad hoc razgovoru nije mjesto u dnevnim novinama. Međutim, nešto smo uspjeli saznati.

Pjesma “Partizansko groblje” prvi je put objavljena u knjizi “Sarajevske priče” 1980. Može li se danas bolje čitati nego nekad, kad je o nju okačen ideološki privjesak?

- Očigledno ste pročitali tekst koji je za svoj portal napisao Miljenko Jergović, veliki pisac, bosansko-hrvatski ili hrvatsko-bosanski, ili južnoslavenski i šire. Tekst je dirljiv, potresan, i mene je zapanjila već činjenica da se još uvijek bavi jednom starom pjesničkom knjigom u kojoj je ta pjesma prvi put objavljena. Međutim, ta pjesma nije bila oficijelno štivo u onom sistemu. Možda se to tako tada činilo mladom pankeru Jergoviću. Naime, on je ušao u moj svijet odjeven u one vindjakne s metalnim tokama. Pomno sam ga motrio, kao profesionalni špijun, jer pisac je dobrim dijelom špijunčina. Bio mi je mio, sve mi je draži, sad se već osjećam manjim od njega. Ali ne pamtim dane kad je ta pjesma bila ikome važna u oficijelnom smislu, partizansko-lektirskom-komunističkom. To je naprosto pjesma koja je izmakla i općoj i stručnoj pozornosti. U tome je dragocjenost njezina aktualnog čitanja.

Stadion - groblje

Sarajevska groblja čest su motiv u vašoj poeziji...

- Put do koševskog stadiona zapravo je niz grobalja. Od glavne gradske ulice, kad idete lijevom stranom k sjeveru, smjenjuju se groblja, katoličko, pravoslavno, katoličko, mješovito, pa sad novo groblje koje se, zamislite, zove Stadion. Nastalo je 1992. na pomoćnom nogometnom igralištu. Toliko je u Sarajevu bilo umiranja. To je bilo tužno, ali i u tim je okolnostima sarajevski duh zajebancije nadvladao. Kad ti dakle četnici s brda ubiju nekoga, bilo je problem naći gdje da pokojnika sahraniš. Ovako ide vic: Umrla Sulji mater i Mujo ga pita ‘Bogati, đe je sahrani?’ ‘U šesnaestercu’. U ratu smo se tome smijali. Preko puta tog niza grobalja, na desnoj strani, nalazi se groblje Lav, kojim dominira velika, kamena figura ranjenog lava. U mojem djetinjstvu zvalo se Partizansko groblje i imalo je svoju kompoziciju, mješovitost. A danas se ono jadno dijeli, pa postoje na njemu muslimanska parcela, ateistička parcela, pravoslavna, katolička, ne znam ih jasno razabrati koja je koja, to mi oprostite. A nekad su u njemu jedni uz druge sahranjivani ljudi bez obzira na konfesionalno i nacionalno podrijetlo.

Moj je otac pokopan ispod ranjenog lava, desetak metara udesno, između doktora Zaima Šarca, advokata, predratnog komunista i partizana. Desno od njega počiva slikar Petar Šajin. Na tom groblju počiva i moj razrednik, Juraj Marek, dakle profesor koji je mene kao maloljetnog delinkventa spasio od tog životnog puta, jer se lako moglo dogoditi da završim u popravnom domu u Stocu i postanem nešto sasvim drugo, u čemu bih možda bio, a možda i ne bih, uspješniji nego u ovome što danas radim. Kako bilo, spasio me Marek, profesor književnosti, kod kojeg sam išao da ponavljam treći razred gimnazije. Taj je Juraj Marek s mojim tatom robijao na Golom otoku. Bili su u groznom odnosu onoga koji je kapo, sobni starješina, dakle batinaš, i onoga koji je žrtva, moj tata. I kad sam došao prvi dan školske godine 1962./63. kući, otac me pita: ‘Tko ti je razrednik?’ Ja izgovorim ime svoga divnog Juraja Mareka, a on će: ‘Zar ta pička?’. Taj fakat, naoko nevažan detalj, jest ono što je stvorilo mene kao pisca. U aprilu 1992. Juraj Marek, moj divni profesor, pokuša samoubojstvo. Spašava ga, naišavši slučajno, njegov sin Dragiša. Međutim, moj Marek ne odustaje, pa se dade na dvostruko osiguranu varijantu: i vješanje i pištolj. Dakle, ubija se u augustu 1992. On je sahranjen lijevo i nagore od Lava. Ondje dakle leže i moj biološki otac i moj duhovni otac, Marek. Naš veliki, i veliki jugoslavenski filmski režiser, Harudin Šiba Krvavac, s kojim sam radio dva filma, također je u blizini. Netko bi možda mogao napraviti posebnu monografiju o povijesti toga groblja. Tamo mi leži i brat, tamo sam pokopao i majku. Imala je uplaćeno mjesto na drugom groblju, ali htio sam je pokopati ovdje. Moj mlađi brat pak leži na jednom malom groblju, Humu, sa svojim borcima. Mamu sam metnuo u tatin grob. Iz Sarajeva sam otišao jer mi je psihološki bilo nemoguće ostati, gledati taj novi svijet, homo tranizicikusa, novostvorenog čivjeka, i sklonio sam se u Goražde. A dok sam mogao živjeti u Sarajevu, bilo mi je lijepo. Stan blizu svega, mogao sam ići svaki dan razgovarati sa svojima na groblje.

Neobične smrti

Napisali ste o sarajevskim smrtima “Moriju”, knjigu poezije. Što je točno morija?

- Morija je fenomen epidemijskoga umiranja ljudi poslije rata. Ja sam fenomen prepoznao tek oko 2000. godine. Fenomenu bi trebalo, dakako, posvetiti znanstveno istraživanje. Lako je meni napisati poeziju. Dakle, posrijedi su neobične smrti ljudi kojima nije došlo doba umiranja. A mi smo se na te smrti toliko svikli da se u čituljama više i nije pisalo ‘iznenada’ ili ‘nakon kratke i teške bolesti’. Pedeset, šezdeset godina je kao normalna dob za smrt. Na to smo se pod opsadom, eto, izgleda navikli. Napisao sam pjesme o nekim, nemoguće dakako svim, takvim umiranjima Sarajlija nakon 2000. godine. Njihova imena u velikoj većini ne govore ništa ovdje, ali nekih ćete se ipak sjetiti. Tako, mimo ikakva jasnog uzroka, umro je i Davorin Bogović Pimpek, veliki pjevač Indexa, zatim Mirza Delibašić, veliki košarkaš. A takvih koje ne znate ima na stotine, naprosto odnese ih nešto. Jedan kolega pjesnik progovorio je u novinama o tom fenomenu možda najtočnije: ‘Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli’. U tome vidim važnost toga svoga pjesničkog pothvata i u tome vidim sramotu našeg društva. I ti su ljudi žrtve četničke agresije.

Moja opsesija

U koje doba ste napisali pjesmu o Gavrilu Principu, koju čitam kao vidovito upozorenje za nevolju koja će se na Bosnu sručiti devedesetih, premda će neki reći da u njoj veličate nažalost najpoznatijeg europskog atentatora?

- Napisao sam je onda kad sam vjerovao da je Mlada Bosna bila patriotska, revolucionarna, domoljubna organizacija, a nisam znao da je zapravo plod uskonacionalnog, srpskog nacionalizma. Mnogi su mi prigovarali da sam koketirao s tom pjesmom sa znamo već čime i s kime. Međutim, u toj pjesmi doista ne slavim njegovu gestu, dakle nije to oda atentatu i ideologiji, pa je zbog toga i danas selektiraju u izbore mojih boljih pjesama. Meni lično ne znači mnogo ni u kojem smislu, ni u spoznajnom, ni u emocionalnom.

Pišete roman, koliko ste odmakli u radu?

- Napravio sam nešto kao autobiografiju. Moj opsesivni motiv je golootočko robijanje moga tate, Mehmeda Sidrana, koji je s mjesta ministra za radnu snagu u vladi Bosne i Hercegovine zbog nekog verbalnog delikta zavšio na Golom otoku, čime se drastično promijenila sudbina naše porodice. Njegova golootočka krivica ogleda se u sudbinama njegovih sinova. Često romani počivaju na nečemu što je traganje za vlastitim genealoškim podrijetlom. Ljude zanima tko im je pradjed, tko šukundjed. Ali ne, mene je zanimalo porijeklo moje patnje. Istražujući tu patnju, služio sam se metodama koje su gotovo znanstvene. Proučavao sam dokumente, tragao i u dubinu i u širinu. I s pedeset godina distance od događaja. Ja sam već čovjek koji je, kako Krleža kaže, spakirao kofere i ja nemam više što kalkulirati. Shvatio sam da je cijeli moj život, život moje braće, pa će se to odnositi i na život moga sina, i njegovoga sina, određen sudbinama naših očeva. Postojao je stih jednog značajnog pjesnika u bivšoj Jugoslaviji, koji je glasio: ‘Sudbina je očeva u našim rukama’. Dugo sam mislio da je taj stih logičan i poetski snažan. Međutim, potpuno je taj stih naopak i netočan.

Naši su prostori, svi južnoslavenski, prostori u kojima paraktično zaborav ne postoji. Krivica je vječita, sinovi nasljeđuju kao vlastiti križ ono što je bio križ njihovih predaka. Ono što je na Zapadu lako gumicom prebrisati ili naprosto okrenuti novu stranicu, kod nas nije moguće. Vi ćete činiti pod silom koju proizvodi mora tradicije koju sljedujete u vlastitoj obitelji. To pravilo može se provjeriti, primjerice, na biografijama mnogih javnih ličnosti koje su izašle na scenu ovih godina.

Radosno pripovijedanje

Primjerice?

- Primjerice sudbina mojeg prijatelja Slobodana Praljka, njegova sudbina i sudbina njegova oca. Marko Vešović, recimo. Njegov otac bio je informbiroovac, kao i moj. No, on je bio uvjereni informbiroovac koji je otišao u šumu da se poslije rata bori protiv Tita za Staljina, kao sekretar bjelopoljskog komiteta. Pa je kao takav ubijen, u klasi je pak bio zajebant koji je tko zna što lanuo. Pa nije bogzna koliko dugo ni robijao. Naravno da je Marko Vešović kao takav, kao sin jednog partizana, ostao s nama u Sarajevu, a nije otišao tamo gdje bi ga krv vukla. To je predivo od kojega nastojim isplesti roman. Već sam ispisao pet stotina stranica, roman će objaviti Naklada Ljevak, ozbiljan i zainteresiran zagrebački izdavač. Možda je teži posao od pisanja kako da tih pet stotina stranica jednog radosnog pripovijedanja, laganog, u kojem nisam imao stvaralačkih muka, svedem na razumnu mjeru od kakvih dvjesto pedeset do tristo pedeset stranica. Roman govori o toj nasljednoj sudbini i koliko je nama dato da eventualno mijenjamo stvari. Moj put dokazuje da su nam izgledi nikakvi, da su te sile toliko moćne da i kad nešto iznutra napravimo, živimo u okruženju koje takve pretvorbe nije u stanju prihvatiti.

Abdulah Sidran uvijek će biti Mehin mali, onog informbiroovca, za Bobišu Praljka, uvijek će reći on onaj Mirkov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 02:08