ZAGREB - Liježem pola sata prije ponoći, a on se budi tek što usnem. Meškolji se, zaplače, popije malo mlijeka i opet spava. Rušim se u krevet, ponovno tonem u san. Nije se izvrtio ni puni sat, a na vratima već stoji raščupana petogodišnjakinja: “Meni se piški”, promrmlja tek napola budna.
Pratim je u kupaonicu, noću se boji sama hodati stanom. Spavam dalje, ali 45 minuta kasnije opet se budi sin - u naručje ga uzima tata, ali on plače, hoće mamu. Uspavljujem ga pogledavajući crtaju li to vani, u parku, sjene lipine krošnje zmajeve, u što vjeruje moja kći. Više ionako ne mogu usnuti… čitam, surfam i čekam san.
Tako iscure sljedeća dva sata. Krenem natrag, u krevet. Pola četiri je, negdje u to doba opet spavam. U pet sati iz njezine sobe čujem: “Mama, ja sam žedna…” To je to. Znam da za mene više nema spavanja. Nakon što me noću probude pet, šest i više puta, san se više ne vraća na oči.
Brojim ovce, odradim autogeni trening, vježbe disanja, “Mrak jest, ali nije sve crno”, sokolim se, pjevušeći potiho “If you’re worried and you can’t sleep, just count your blessings instead of sheep”. Sve uzalud…
Nesanica kao prehlada
Pola šest, opet za kompjutorom. Guglam… Negdje pročitam da u Zagrebu i Splitu postoje centri gdje me mogu priključiti na aparate, snimati cijelu noć kako spavam i možda mi reći kako ponovno usnuti nakon što me djeca i po desetak puta probude noću.
Istraživanja govore da 26 posto ljudi u Hrvatskoj pati od nesanice. Od toga ih se 15 posto žali na lakšu nesanicu, a ostalima je to već kroničan, težak problem. “Nesanica je k’o prehlada - nemaš čovjeka koji se s tim povremeno ne pati, a ti bi odmah u Vrapče jer ne znaš pet puta u istoj noći utonuti u san”, komentira prijateljica.
“I u tome je dio problema, neki nesanicu zanemare, vuku godinama i tek onda traže pomoć”, tvrdi dr. Radmila Buljan, psihijatrica u Centru za poremećaje spavanja pri Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.
“Mnogi misle da je prihvatljivo duže vrijeme loše spavati, no ako je netko preko dana umoran jer noću lošije spava, iza toga može stajati poremećaj koji je moguće liječiti. Medicina spavanja kod nas se razvija. Doduše, u vašem slučaju ne znam možemo li pomoći, vi objektivno imate loše uvjete za spavanje”, tumači doktorica.
U devet navečer dugačkim hodnikom Centra za poremećaje spavanja, između praznih stolica i visokih filodendrona, povremeno prošeće tek dvoje tehničara. Ne znam zašto me taj mir na mjestu gdje očekujem ljude koje muči veliki noćni nemir podsjetio na Cookove medicinske trilere.
Centar u to doba vonja na collodium, ljepilo kojim su tehničari Danijela Hršak i Tomislav Slukan pacijentima, samo te noći, ukupno pričvrstili možda i 200 elektroda. Njih dvoje kooridiniraju sedam laboratorjia u kojima se snima san sedmero pacijenata. Najmlađi, desetogodišnji Neven, loše spava posljednje dvije godine, otkad je doživio prometnu nezgodu, priča Nevenova mama. Ona će prespavati sklupčana na fotelji na razvlačenje, bodreći sina. “Mama, pa ovo će se odijepiti”, dječak će gledajući u 25 elektroda što se spuštaju iz njegova vlasišta. “Generalna proba”, govori sestra Danijela. “Malo ćeš ležati mirno, pa ćeš treptati očima, gledati lijevo, gledati desno, zatim ćeš stisnuti zube, duboko disati…
Tako ćemo provjeriti je li sve dobro zalijepljeno. Iza toga u sobi će biti mrak, a ti se možeš okretati cijelu noć, kako god i kolikogod ti puta paše… Ako se nešto i odlijepi, ja sam tu. Tu je i noćna posuda, ako ti ustreba.” Nakon što je u laboratoriju, na ekranu, provjerila da sve dobro funkcionira, Danijela diskretno Nevenu na rubu kreveta ostavlja čokoladu. “Obećala sam mu nagradu, ipak njemu nije sasvim jednostavno 40 minuta biti miran dok mu ja lijepim sve za snimanje…”, empatično prošapuće.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....