ČAJANKA U LAUBI

‘Hrvatska gradi tolike loše crkve, a nema novca za jednu kinoteku. Sramota!‘

“Ovdje se nikad nitko nije ozbiljno bavio kinotekom. Ona je uvijek neki sramni, tihi dio arhiva, neki miš koji se skriva”
 Tomislav Krišto/Cropix

Čajanka

Trajanje: 47 minuta

Popušeno: 7 cigareta

Popijeno: 2 machiata, 2 espressa

Broj oboljelih u 24 sata: 1301

Na respiratoru: 116

Preminulo: 19

Za to vrijeme u Laubi: izložba Igora Eškinje “Nemoguća slika”


Prije nekoliko tjedana Rajko Grlić uputio je otvoreno pismo Nini Obuljen Koržinek, ministrici kulture, upozorivši na problem zapuštene filmske baštine, činjenicu da Hrvatska ne obnavlja stare filmove snimljene na celuloidnim vrpcama koji zbog proteka vremena propadaju.

U posljednjih nekoliko godina Hrvatska je obnovila osam filmova, dok se u svim drugim zemljama bivše Jugoslavije koje dijele zajedničku povijest filmskog stvaralaštva obnovi i zaštiti starih filmova pridaje puno veća pozornost. U Čajanci, koja je i ovoga puta bila u Laubi, kući za ljude i umjetnost, o tom su problemu govorili Rajko Grlić, Krešo Partl, državni tajnik Ministarstva kulture i medija, te Diana Nenadić, kuratorica arhiva Hrvatskog filmskog saveza i filmska kritičarka.

Vlašić: Zašto ste pisali ministrici kulture?

Grlić: Meni razne kinoteke rade retrospektive pa sam ih posljednjih nekoliko godina obišao puno. Shvatio sam da kinoteke na prostoru bivše Jugoslavije rade puno brižnije i veće poslove od nas.

Vlašić: U kojem smislu?

Grlić: U smislu da su restaurirali svoje osnovne filmove, od Sjeverne Makedonije do Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine. Sve te kinoteke imaju svoje kinodvorane i ozbiljno se bave restauracijom svojih filmova. Kad vidite broj od osam igranih filmova u posljednje četiri godine, kad je ministrica zadala sebi zadatak da je restauracija filmske baštine njezin prioritet, onda shvatite da se to nije dogodilo.

image
Rajko Grlić
Tomislav Krišto/Cropix

Za to je vrijeme Makedonija obnovila 36 igranih filmova, Srbija 38. Desilo se da su zemlje u susjedstvu puno ozbiljnije shvatile kako očuvati svoju filmsku baštinu. Napisao sam: “Molim Vas, pokušajte se brinuti o tome, jer se o tome nitko ne brine.” Osnovni je problem da u Hrvatskoj nikada nije napravljena ozbiljna kinoteka, ona je dio arhiva. Za razliku od, naprimjer, Makedonije, gdje ćete naći zgradu, izdavačku djelatnost, sačuvali su svoje filmove, gotovo sve ozbiljne koje su snimili, oni su ozbiljna kinoteka.

Kad odete u Beograd, vidite da oni u centru grada imaju palaču u čijem je podrumu muzej kinoteke, gdje se redovno prikazuju sačuvani filmovi, organiziraju se velike premijere. Mi smo jedina zemlja u području koje je nastalo raspadom Jugoslavije koja nema instituciju koja se brine o tome. Nekada je to išlo malo bolje, a u zadnje vrijeme ide jako loše.

Vlašić: Ministarstvo je vjerojatno svjesno ove situacije…

Partl: U velikom dijelu ću se složiti s gospodinom Grlićem. Mislim da je svaka kritika dobrodošla jer samo ako propitujemo to što radimo, možemo raditi bolje. Šteta što ovdje nema ravnatelja kinoteke, gospodina Majcana (bio je spriječen zbog puta, op. a.), koji ima, naravno, puno bolje podatke od mene. Treba razdvojiti dva procesa: jedan je digitalizacija, a drugi je restauracija. Kad pogledamo te podatke, a znam da gospodin Grlić to zna jer je u kontaktu s gospodinom Majcanom, onda vidimo da su u posljednjih četiri-pet godina digitalizirana 33 dugometražna igrana filma.

Vi ste naveli osam filmova koji su digitalizirani i restaurirani. Moramo reći da nije baš tako da ti filmovi propadaju u kinoteci i da se drže u neadekvatnim uvjetima. Oni su zaštićeni u mikroklimatskim uvjetima i, ako nastavimo provoditi proces digitalizacije i restauracije, neće filmska građa propasti. Da bi taj proces trebao biti intenzivniji i da će biti intenzivniji, to apsolutno. Nama je filmska baština jako važna.

Činjenica je da se od 1995. godine provodi restauracija, no ipak je sve krenulo tek 2008., kada se počelo s digitalnom restauracijom, koja je, naravno, skuplja, ali je to metoda kojom se svuda u svijetu obnavlja. Mi smo 2014. godine ušli u projekt digitalizacije kulturne baštine u sklopu projekta Europske unije. Taj je projekt sada u finalnoj fazi i krajem ove godine u sklopu procesa javne nabave trebala bi doći dva skenera za digitalizaciju. Jedan ide u Hrvatski državni arhiv, u kinoteku, a drugi na HRT.

Taj cijeli proces vodi Ministarstvo, a kad ta oprema dođe, moći će se intenzivirati proces digitalizacije. Ostaje pitanje restauracije, koja se sad obavlja kroz outsourcing, vanjske tvrtke. Mi smo razgovarali prije nekoliko tjedana s HAVC-om, s kinotekom i ljudima koji vode projekt u Ministarstvu da vidimo kakva je opcija da se kinoteka opremi i za postupak restauracije.

Ali da se istovremeno i povećaju sredstva za restauraciju kroz outsourcing. To znači da ne čekamo da opremimo prostor za restauraciju, a to je veliki prostor, uz koji ide i edukacija djelatnika te nešto jako bitno - prostor za pohranu. Osigurano je osam petabajta unutar Centra dijeljenih usluga gdje će se pohranjivati digitalizirani filmovi. Meni osobno, a i ministrici, bilo koji umjetnik, pogotovo ako je riječ o umjetniku kao što je Rajko Grlić, kada se obrati, onda to shvaćamo isključivo dobronamjerno i svjesni smo da je taj proces trebao biti puno intenzivniji i brži.

Nažalost, neke stvari ga malo zakoče, a zovu se državna birokracija, razni postupci javnih nabava, ugovaranje europskih projekata. Činjenica jest, ono što je gospodin Grlić spomenuo, bila je jedna dulja stanka od 2014. do 2017. kada iz nekog razloga HAVC nije doznačivao sredstva Kinoteci za restauraciju. Od 2008. godine, kada je osnovan, HAVC daje oko milijun kuna godišnje za restauraciju filmova.

Grlić: Oprostite, ali samo da pojasnimo razliku između restauracije i digitalizacije. Mi se trenutno nalazimo u galeriji, u Laubi, i kada neku sliku fotografirate, vi ste je digitalizirali. Kada je slika potpuno tamna i ne vidi se što je na njoj, vi je morate restaurirati. Da bi se slika vratila i postala živa, morate je restaurirati. Digitalizacija je izvrsna za dokumentaciju, no ona s filmom nema puno veze dok film nije zaista ono što je bio. Nakon toga može ići digitalizacija. Ovo govorim samo zato da razjasnim ova dva vrlo različita pojma koji se često miješaju.

Partl: Zahvaljujem na ovome, da, dobro je objasniti jer to nisu jednostavne stvari. No, zašto ću reći da je digitalizacija jako bitna, možda i bitnija od restauracije? Na taj način spašavamo film. Film, nakon što je digitaliziran, pohranjen je negdje, spašen od propadanja. Filmovi su i ovako pohranjeni u mikroklimatskim uvjetima, a to su uvjeti u kojima filmovi mogu biti sačuvani i stotinjak godina, neće propasti. Bitnije je još nešto drugo, a to je da u cijelom tom procesu te filmove treba učiniti dostupnima javnosti. Preduvjet je digitalizacija i restauracija. Zadnji preduvjet je da imamo to gdje prikazivati.

Grlić: Sramota je da Hrvatska nema svoju kinoteku.

Vlašić: Ali jedno nije povezano s drugim i trećim…

Grlić: Ne, nije. Kinoteka bi trebala biti ključna institucija koja se bavi očuvanjem i prezentacijom tog filma, jer nema smisla nešto očuvati ako nema gdje to prikazati. Vi ste u pravu u tome, ali Hrvatska koja gradi osam milijuna loših crkava, da nema novaca da izgradi jednu ozbiljnu kinoteku, meni je to neshvatljivo.

Vlašić: Nema novca? Možda ima novca…

Grlić: Ima novaca. I to je novac poreznih obveznika.

Partl: Ja bih samo rekao da mi kao Ministarstvo, osim za obnovu baštine, nismo zaduženi za gradnju crkava. (Svi se smiju, op. a.) Mogu govoriti samo za ono u našem resoru. Reći ću da postoji projekt, treba vidjeti što će s njim biti, a to je projekt kina Europa. Kino je zatvoreno, u projektu je obnove i treba vidjeti što će biti s njime u nekoj budućnosti, kada se obnovi. Treba vidjeti može li se prilagoditi da se u njemu pružaju svi mogući formati. Razgovarali smo s novim gradonačelnikom i njegovim suradnicima. Zamolili smo ih da pogledaju taj projekt i poručio sam da, što se tiče Ministarstva, kino Europa mora ostati kino, primarno i jedino. Ne može biti konferencijska dvorana, ne može biti dvorana za predstave, za izvedbe.

Vlašić: Trenutno nije ništa.

Partl: Trenutno nije ništa, ali je taj projekt započeo, za njega su nekakva sredstva osigurana, a iz onoga što smo razgovarali s gradskim čelnicima to bi trebalo u nekim razumnom razdoblju biti završeno. Sada se treba definitivno dogovoriti da se ono prilagodi za sve moguće filmske formate.

Grlić: Vi kažete “da se prilagodi”, ali to nije kinoteka, to je još jedno kino. Kod njih isto možete vrtjeti i vrte oni filmove kinoteke. Ali moja generacija je odrasla na kinoteci, i to je osnovno edukativno sredstvo s kojim smo mi krenuli u život. Mjesto na koje se ide, kinoteka, nije samo dvorana u kojem slučajno igraju stari filmovi. Prema tome, kinoteka kao središte, kao punkt jedne kinematografije, kao srce jedne kinematografije beskrajno je bitno. Meni je žao što se ovdje nikad nitko nije ozbiljno bavio kinotekom.

Ona je uvijek neki sramni, tihi dio arhiva, neki miš koji se skriva. A trebala bi biti jedna glasna institucija. Hrvatski film je u zadnjih trideset i puno više godina napravio za hrvatsku kulturu vani više nego bilo tko. Te silne nagrade, festivali, distribucije donijeli su neko ime hrvatske kulture vani i sramotno je da kod kuće nema kuću, da nema svoj dom. Kinoteka je dom jedne kinematografije.

Vlašić: Sada ću citirati, jer nije moja misao, Hrvoja Hribara, nekadašnjeg ravnatelja HAVC-a, koji gotovo kao kletvu kaže da “sve što je postojalo prije Franje Tuđmana se briše, zaboravlja i nestaje, kao da smo talibani koji uništavaju povijest. Jer, istina je, što je s Fabijanom Šovagovićem u filmu Vatroslava Mimice? Ljudi rođeni u ovom mileniju odlaze u kino i nemaju prilike to vidjeti.

Grlić: Od 30 studenata koji su ove godine apelirali za režiju na Akademiji netko je to napisao, njih 29 nisu ni čuli za Fabijana Šovagovića. Nisu vidjeli nijedan njegov film.

Partl: Ja se, kao i u mnogo čemu, ne bih složio s gospodinom Hrvojem Hribarom. Nedavno smo imali film “H8” koji je restauriran i prikazan. Naravno da hrvatska kinematografija postoji i prije 90-ih godina. Složit ću se potpuno s gospodinom Grlićem o tome da je hrvatski film najveći promotor hrvatske kulture uopće i može biti još bolji s obzirom na sve nagrade koje su hrvatski filmaši pobrali na festivalima diljem svijeta.

image
Krešo Partl
Tomislav Krišto/Cropix

Nenadić: Apsolutno se slažem s Rajkom. Ta priča o kinoteci vrlo je važna jer ne samo da nećemo imati gdje gledati filmove u Hrvatskoj nego se ti filmovi neće imati gdje prirediti za prikazivanje vani. Evo vrlo aktualnog slučaja. Kolegica radi selekciju filmova za Arsenal Berlin gdje treba prikazati izbor hrvatskoga eksperimentalnog filma. Poslala mi je popis pitajući što imamo. Sva sreća, posljednjih pet-šest godina digitaliziramo neke filmove za naše potrebe, a prije toga ih kopiramo iz negativa, neki su digitalno restaurirani, dok se za neke i ne zna gdje se nalaze i kako su se pojavili na YouTubeu, ne zna se ni tko ih posjeduje, a nisu ni prikazivi u bilo kojem kontekstu jer čak i ako su na YouTubeu, izgledaju stravično.

Vlašić: Kako se ne zna gdje je neki film?

Nenadić: Ne zna se, puno se toga ne zna.

Grlić: Jedino tko digitalizira je YouTube, kad razni klinci stavljaju filmove na internet. Mene kada pitaju za neki moj film, ja kažem da ode na YouTube, tamo su svi moji filmovi.

Vlašić: Ali, fascinantno je da se ne zna kod koga je film.

Nenadić: Da, film se tamo vrti, ali se ne zna kod koga se nalazi, tko ga je uploadao.

Vlašić: Kako ste riješili tu situaciju s Berlinom?

Nenadić: Čekajte, reći ću vam i drugu situaciju. Ako uz negativ imate samo jednu kopiju koja je u Hrvatskom državnom arhivu, ne možete dobiti tu kopiju. Oni vam nude surogatni format. To još ovdje prolazi, ali ako vam to naruči neka respektabilna, reprezentativna institucija kao što je Pompidoue Centre, gdje smo imali retrospektivu hrvatskog filma, ako vam to naruči National Gallery u Washingtonu, ako to naruči Antology Film Archives u New Yorku, onda imate problem jer oni ne žele prikazivati takve filmove. Oni žele ne samo filmsku kopiju, nego novu i savršenu filmsku kopiju. Mi možemo filmove prikazivati u eduktivne svrhe i pritom se ispričavati onome tko ih gleda:

“Znate, to je bilo puno ljepše nekada, boja nije bila ovako crvena, to je filmski efekt koji nastane zbog vremena.” Meni je svaki put knedla u grlu kada se nekome moram ispričavati zbog ovakve situacije. Ili onda dogovorim kompromisno rješenje pa nudim ono što je obnovljeno. Sjećam se jednog skupa na Mažurancu 2014. godine kad se predstavljao proces digitalizacije. Tada sam, jer se govorilo uglavnom o papirnatoj građi, pitala što će biti s filmovima. Rečeno je da je to drugi problem koji se “sada ne rješava”. I očito je da se taj problem nije rješavao jer se već tada govorilo da će u Hrvatski državni arhiv doći skener i da će oni skenirati sve formate.

image
Diana Nenadić
Tomislav Krišto/Cropix

Sada stvarno vjerujem da će doći skeneri, i u Arhiv i na televiziju, no nisam sigurna da će se time riješiti problem kratkog filma. Možda će se riješiti problem 16-milimetarskog filma, ali ne vjerujem da će se riješiti i problem 8-milimetarskog filma. Ako to sada želite riješiti, obnoviti “osmicu”, a ima ih antologijskih, što Rajko zna jer ih ima i on, morate nositi filmove najbliže u Beč, ili u Novu Goricu, eventualno u Bolognu ili Lisabon. A kada dođete na red, ti će se filmovi već raspasti. Ako se ne riješi problem osposobljavanja kadrova, onda ste u velikom problemu.

Grlić: Njih ima, oni postoje i dobro rade.

Nenadić: Da, to je par studija s kojima i mi radimo, naručujemo takve usluge. No, ako sve bude prepušteno Arhivu, nisam sigurna da u ovom trenutku Arhiv ima ljude koji to mogu raditi. Slovenci su to riješili da su poslali svoje ljude na školovanje u Amsterdam i oni u svojoj kinoteci imaju ljude koji rade na tim formatima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:41