Orijaška lignja: Jezivi ambasador iz mračnih dubina, koji ljude vrlo uspješno izbjegava

Pod mračnim osvjetljenjem mauzoleja u Muzeju Novog Zelanda Te Papa Tongarewa počiva čudovište. Njegovo golemo tijelo leži u golemom staklenom lijesu, s debelim pipcima koji se vuku ispod neobičnog, šarenog tijela koje je nekoć sadržavalo dva ogromna buljeća oka.

Među prikazima životinja koje nastanjuju mora oko Novog Zelanda, nalikuje stvorenju iz drugog svijeta – što podsjeća na prvi zadivljeni opis Marsovca od strane bezimenog pripovjedača u Ratu svjetova HG Wellsa. Skupovi pipaka ispod medvjeđeg trupa i košmarni kljun usta su ono što ovo stvorenje ima.

No, to nije međuplanetarni posjetitelj, već nešto iz crnila našeg unutarnjeg svemira: orijaška lignja. To je najveći beskralješnjak na Zemlji, a rijedak primjerak izložen u Te Papa (što je skraćeno maorsko ime po kojem je muzej poznati) prvo je od ovih misterioznih stvorenja koje je pronađeno živo u ljudskoj povijesti.

Za životinju tolike veličine, mora se priznati kako ova lignja ima izvanrednu sposobnost da se sakrije od ljudskih očiju. Njeno otkriće bio je postupan proces, a nagovještaji postojanja tog čudesnog protezali su se desetljećima. Tada smo – prije gotovo točno stotinu godina – prvi put vidjeli ta gotovo mitska stvorenja, piše BBC.

U lipnju prošle godine, znanstvenici iz antarktičke ekspedicije objavili su da su možda snimili jednu ovu lignju, koju je zabilježila kamera pričvršćena za brod. Kratka snimka pokazuje ono što bi moglo biti mlada orijaška lignja u hladnim vodama u blizini Antarktika, ali snimku još uvijek pomno ispituju stručnjaci. Činjenica da ne mogu biti sigurni, naglašava koliko je ova lignja usamljeno i zagonetno stvorenje.

Budući da životinja živi tako duboko u oceanu koji je tek nedavno posjetilo moderno čovječanstvo, prvi tragovi njenog postojanja bili su povremeni ostaci pronađeni u utrobi kitova. Poluprobavljeni fragmenti upućivali su na neke goleme, neobične lignje.

Zatim je 1981. sovjetska koćarica Eureka uhvatila orijašku lignju u svoju mrežu dok je lovila u Rossovom moru kod Antarktika. Otkriće je prošlo uglavnom nezapaženo sve do kraja Hladnog rata desetljeće kasnije. Godine 2000. sovjetski znanstvenik Alexander Remeslo pisao je o tom slučaju na internetskom forumu časopisa Octopus News Magazine, dajući svjedočanstvo iz prve ruke o tome kako je životinja uhvaćena.

- Bilo je rano jutro 3. veljače 1981. kada sam radio na Antarktiku. Kolega znanstvenik uletio je u moju kabinu i gurnuo me u rebra vičući: ‘Probudi se, uhvatili smo ogromnu lignju!‘ S fotoaparatima oko vrata trčao sam na palubu. Nitko od članova posade nije vidio ovako nešto.Izgarajući od nestrpljenja da vidim rezultate svoje fotografije, odlučio sam razviti filmove odmah na brodu - rekao je Alexander Remeslo, piše BBC.

Crno-bijela slika koju je snimio prikazuje par članova sovjetske brodske posade kako čuče pokraj mrtve lignje. Dvoja duga pipka stvorenja mogu se vidjeti u prvom planu, stisnuta poput šaka. Prema Remeslu, lignja je bila dugačka 5,1 metar, ženka, koja nije bila posve odrasla.

Proći će više od 20 godina prije nego što se pronađe još jedna orijaška lignja. Ovaj put, 2003. godine, pronalazak je privukao svjetsku pozornost. Nesretna životinja je pronađena kako pluta mrtva na površini u Rossovom moru kod Antarktike i izvučena je na ribarski brod.

Ostaci životinje prevezeni su u Wellington, glavni grad Novog Zelanda, gdje su dva znanstvenika – Steve O‘Shea i Kat Bolstad s Tehnološkog sveučilišta u Aucklandu – započela analizu.

- Nikada nisam vidio ništa slično. Radio sam s kolegom Malcolmom Clarkeom na nizu dokumentaraca, a on je proveo cijeli život proučavajući sadržaj želuca kitova ulješura – i mnogo je puta izvijestio o njihovim ostacima u želucima kitova . Bio sam svjestan postojanja orijaške lignje. No, nisam mogao ni zamisliti da izgleda slično onome što imamo ispred sebe - rekao je.

To nešto je bilo čudesno. Njene su oči najveće koje ima neka životinja koju poznajemo - mogu u promjeru biti velike 27.5 centimetara. Njena usta su građena od proteina sličnog onome koji se nalazi u našoj kosi i noktima. Na krakovima ima nešto što bismo mogli nazvati kukama, jer to koriste za zakače svoj plijen, piše BBC.

Dio tijela lignje

John Bingham/alamy/profimedia/

Potom su se stvari još promijenile. Godine 2005. jedan brod u blizini Južne Georgije u južnom Atlantiku ulovio je orijašku lignju na jednom od svojih konopa. Petorica ribara bezuspješno su se trudila izvući je na brod. Vjeruje se da je snimka njenog paničnog udaranja po površini prva snimka žive kolosalne lignje ikad uhvaćena.

U veljači 2007. godine, novozelandski ribarski brod je u Rossovom moru u blizini Antarktika ulovio orijašku lignju. Bila je odrasla i veoma živa. Odlučila je pojesti plijen iz ribarske mreže i pritom se teško ozlijedila. Znanstvenici su procijenili da će preminuti ako je vrate u ocean, pa to nisu ni napravili, nego su je unijeli na brod. Procijenjeno je da je teška 450 kilograma i duga 10 metara. Zamrznuli su je, a kasnije na kopnu i odmrznuli i potom odlučili izložiti u muzeju Te Papa.

Svaki pronalazak ove lignje, ili susret s njom, govori puno toga o vrsti. Doduše, valja priznati kako su sve interakcije ove vrste s našom vrstom bile posve slučajne, često nasilne i ekstremno kratke. One ne pokušavaju uspostaviti nikakav kontakt s nama niti to žele.