VIDEO: Jeo je stari kruh i bio vezan lancem. A onda se dogodilo pravo pravcato čudo...

Bobi nije imao neki lijep život. Ne znamo kako je živio dok je njegova baka bila zdrava, no znamo kako je živio kasnije: na lancu. Da, onome koji nekima među nama služi da vežu psa u dvorište, osudivši ga na užasan, zatvorenički život. Je li Bobi nekad davno znao za svijet van dvorišta i tog smrdljivog lanca oko vrata, ne znamo, no otkako mu je skrbnica završila u domu, samo je za lanac znao.

Susjeda ga je hranila starim kruhom. Opet ne znamo je li to jedino što je imala ili jedino što je smatrala da taj lancem okovan jadnik zaslužuje, no činjenica je da je Bobi jeo stari kruh, zavezan lancem, kućica mu je bila toliko jadna da se ne može opisati - u njoj se zimi mogao pouzdati samo u toplinu svog tijela, jer ne grije. Ljeti je bila vrela.

No, kad čovjek (ili pas, u ovom slučaju) ne zna za bolje, a Bobi vjerojatno nije znao da postoji kuća, krevet, toplina, onda mu je i ovo dobro. Činilo se da će život provesti tamo, dok ne umre. Za što nikoga, na kraju krajeva, i neće biti briga. Jedan pas na ovome svijetu više ili manje - činilo se da nitko ne mari. Što, rekao bi Bobi da može, nije pošteno: on ima samo jedan život i vraški je nepošteno da ga proživi u blatnom dvorištu, hranjen starim kruhom, nevoljen, zaboravljen...

No, zvijezde su se drugačije posložile, netko je sirotog Bobiku u toj siromašnoj kućici posuo sa sasvim malo zvjezdanog praha, pa je Ivana Begović iz Anima Dvora saznala za njega. Čim je čula da je na lancu, odlučila je: dovest će ga k sebi. On je čipiran na bakinog unuka, ali taj ga ne želi i dao je izjavu da ga predaje na skrb udruzi. Zakonski prepreke nema. Je da Anima dvor nema baš mjesta, ali...

- Dala sam mu granule da pojede, gutao ih je, pregladnio. Ostavila sam mu hrane do sutra, plakao je kad smo odlazili. Željan je ljubavi, topline i maženja. Doma ću osloboditi jedan boks za njega, snaći ću se. U dvorištu on preživjeti neće, jer su najavljeni minusi i snijeg. Molim vas, ako netko želi udomiti ili barem privremeno udomiti ovu dušicu, neka mi se javi - napisala je Ivana apel.

Nije se nadala da će se netko odmah javiti.

No, onaj naprstak čarobne prašine je djelovao, Ne samo da je došao kod Ivane na smještaj, nego je već i dom pronašao. Ako sve bude ok, sutra bi trebao uskočiti u auto i krenuti u životnu avanturu.

- Dom je našao kod jedne divne djevojke kojoj ne mogu dovoljno zahvaliti što je baš njega odabrala, da mu pruži život kakav napokon zaslužuje - kaže Ivana i dodaje kako je Bobi nevjerojatan pas: veselo je dozvolio da mu stave ogrlicu i napustio svoje dvorište. Nije se ni osvrnuo na šugav život kojeg je imao do tad. Znao je da ga čeka nešto dobro, za početak, a onda i najbolje.

I to se dogodilo. Sretno ti, Bobika. Želimo ti genijalan i dug život, a potiho u sebi želimo da na ovome svijetu bude što manje Bobika. Ili, kako bi rekla ekipica iz osječkih Pobjeda - hey, pa lanac je samo za bicikl.