- Čagljevi su se pojavili prije koju godinu na području Podravine i počeli se širiti kontinentalnim dijelom Hrvatske, pa sada predstavljaju prijetnju srnećoj divljači gotovo u cijeloj zemlji - rekao je za Hinu Krešimir Krapinec, stručnjak specijaliziran za pitanja lovnog gospodarenja i dodao:
- Čagljevi zbog svoga širenja postaju sve veća prijetnja srnećoj divljači, gdje god se pojave lovci primjećuju znatno smanjenje broja srna, ali opasni su i za domaće životinje, pogotovo ovce i koze - dodao je.
No, premda Krapinec tvrd kako čagljevi napadaju lisice, podaci ga opovrgavaju. Studija o čaglju (Osijek, 2015.) navodi kako je analiza želudaca čaglja, koja se provodila dvije godine i uključila je 238 životinja, pokazala kako su ostaci srne nađeni tek u njih osam. U dva su nađeni ostaci laneta koje je vjerojatno ulovljeno, no za ostale uzorke, navodi se u studiji, nema dokaza da je riječ o lovu, a ne o jedenju lešina. U našoj zemlji nisu zabilježene značajnije štete od čagljeva. Oni, naime, samo u čoporu mogu uloviti veću životinju, poput srne, dok sami love isključivo manje glodavce.
Na područjima gdje žive čagljevi nema ni vukova ni lisica. Oni se, naime, drže podalje od vukova, dok se lisice drže podalje od njih. Ipak, jedna je vrsta s kojom dobro skladaju - psi. S njima čak mogu imati i potomke.
Čagljevi su se u kontinentalnom dijelu naše zemlje vjerojatno pojavili početkom devedesetih, no, prvi put je to i službeno potvrđeno 1998. godine. To je čagalj u divljini, koji je došao prirodnim putem, no bilo ih je u našoj zemlji i ranije. Tako je 1491. godine zabilježeno da su na Korčuli živjeli čagljevi koje su pomorci donijeli sa svojih putovanja. Odatle se on proširio na druge otoke i kopno, no ne zna se je li prenesen ili je doplivao. Za sada je vrsta opstala jedino na poluotoku Pelješcu.
U drugoj polovici XX. stoljeća mediteranska populacija širi svoj areal prema sjeveru i zauzima područja u zadarskom zaleđu, a pojedinačni skitajući primjerci sreću se u Istri, Sloveniji i Italiji. Latinsko ime Canis aureus za dalmatinskog čaglja koristi se već početkom XIX. stoljeća, dok neki stručnjaci smatraju da se radi o posebnoj podvrsti čaglja i nazivaju ga Canis dalmatinus, stoji u Studiji.
Kad zauzmu neki prostor, čagljevi ga brane tako što ga označavaju mokraćom i izmetom. Danju se skrivaju u svojim brlozima, a navečer izlaze u potragu za hranom,. Jedu sve: ono što ulove, ali i strvine, voće i povrće. Ništa im nije odbojno: pojest će skakavca, miša, štakora ribu, puža, razne kukce, voće, povrće... Često love i životinje koje su u lovu ranjene, ali pobjegnu od ljudi, no preslabe su da bi preživjele. Čagalj je, jednostavno, veliki oportunist.
Na Pelješcu ih najviše ima u blizini tamošnjeg odlagališta otpada, jer se ove životinje, koje se inače boje ljudi, po noći odvaže doći do mjesta koje miriše po ljudima, ali tamo ima hrane. Slično je i i u Zadarskom zaleđu, Dubrovačkom primorju i Konavlima. Često će nakon oranja proći strništima i pojesti glodavce koji nastradaju, a nije im strano ni nakon svinjokolje pojesti ono što ljudi odbace, poput ostataka kože s dlakom, uški, iznutrica...
.