NJENA PRIČA

Sjećate se Mirne Mrčele, koja je spasila čovjeka u Miramarskoj? Bivša je volonterka koja obožava pse

U svijet napuštenih životinja ušla je krajem 2012. godine, a idućih šest godina bila je volonterka
 Ivana Nobilo/Cropix

Ovaj srpanj će svakako ostati u moj sjećanju. Mislim da ne pretjerujem kad kažem da mi je ta noć sa 24. na 25. srpanj promijenila život. Tada sam slučajno, dok sam šetala pse, uočila čovjeka kojem treba pomoć, ušla sam u vodu i pomogla mu da izađe iz auta koji je tonuo. To je skraćena verzija, ali je ujedno i odgovor na pitanje što me nagnalo da to napravim. Jednostavno je, čovjeku je trebala pomoć. U tom trenutku su nadležne službe bile zauzete i teško dostupne, kada su ih uspjeli dobiti na telefon, rekli su da nemaju koga poslati. Postalo je jasno da netko od nas prisutnih treba nešto napraviti. Opcija da gledam čovjeka kako se utapa i ne pokušavam mu pomoći mi nije bila prihvatljiva. Zato sam, bez puno razmišljanja, ušla u vodu da pomognem.

Nemam nikakve traume od vode, strah je bio zapravo od mutne vode. Mislim da nam je i evolucijski „neprirodno“ ući u mutnu vodu, kada ne vidimo što se u njoj nalazi. Prolazilo mi je kroz glavu da što ako je još neki auto ispod vode, ili nešto drugo za što mogu zapeti nogom pa da me povuče ispod. Ali, budući da je to bila mirna voda, nije nabujala rijeka, nema strujanja, uspjela sam u tih par sekundi samu sebe smiriti i uvjeriti da je rizik minimalan; da samo trebam ući i plivati, a budući da plivati znam, ne bi trebala imati problema. Srećom je tako i bilo. No, moram priznati da me iznenadilo koliko je voda bila hladna. Bilo je ljeto i nisam to očekivala, iako sam trebala. Ni što se sve nalazi u toj vodi mi nije odmah palo napamet. Računala sam na kišnicu, zaboravila sam da su tu i kanalizacijske vode. Na to me tata podsjetio kad je došao po mene, pa sam se doma dobro izribala.

image
Ivana Nobilo/Cropix

S g. Josipom sam se susretala još narednih nekoliko dana, kada smo davali izjave. U kontaktu sam s njegovom ženom, gđom. Vladimirom, preko društvenih mreža. I g. Josip i njegova obitelj – i žena i djeca i brat i roditelji – su mi svi izrazili zahvalnost. Jedino što bi ja nakon svega toga rekla je da sam sretna i zahvalna što sam dobila priliku pomoći mu u trenutku kada mu je pomoć trebala.

U svijet napuštenih pasa sam ušla krajem 2012., kada sam uzela svog prvog psa, i bila sam dio tog svijeta i svijeta volontera do cca 2018. Nakon toga sam imala samo nekoliko „izleta“ kada sam čuvala pse privremeno i udomljavala ih dalje. Dobar dio tog „staža“ sam vodila jednu splitsku udrugu za udomljavanje, budući da sam u Splitu studirala. Volontiranje s napuštenim životinjama, pogotovo u državi koja za te napuštene životinje brine koliko je crno ispod nokta, istovremeno je predivno – kada uspijete pomoći životinji – i frustrirajuće i iscrpljujuće – kada u svojim nastojanjima da pomognete po tisućiti put lupite glavom o zid. Nekoliko stotina pasa smo spasile kroz udrugu, a istovremeno smo se borile na nekoliko frontova: neodgovorni vlasnici kućnih ljubimaca, nezainteresirane institucije koje bi trebale sankcionirati takve i lokalne i državne vlasti gluhe na probleme napuštanja ljubimaca. Sve se svodilo na nas nekoliko volontera, naše vrijeme i trud, i financijsku pomoć donatora pojedinaca. No, radi tih životinja smo se borile s kim je trebalo. Ništa nam nije bilo teško kada bi vidjele spašenog psa ili macu kako napokon spava na sigurno. Ja sam se s vremenom, priznajem, umorila. Počela sam i raditi i s naša tada četiri psa, jednostavno je to bilo previše za mene. Sada pomažem kada i koliko mogu, a volonteri i dalje imaju moje poštovanje i divljenje. Jednom kada uđete u pomaganje životinjama, više nikad ne možete okrenuti glavu, samo sada pomažem na drugačije načine.

2017., nakon što je Lajka, moj prvi pas, uginula, udomili smo kujicu od 14 godina iz Noine Arke, Unu. udomiti psa seniora, koji je 14 godina proveo u boksu azila, nešto je zbilja posebno. Nažalost, bila je s nama samo šest mjeseci prije nego što je uginula, ali to razdoblje provela je na toplom i mekanom, voljena, mažena i pažena. Koliko god je teško izgubiti psa tako brzo, ipak se isplati jer je taj osjećaj kada nekome pružite nešto za čime čezne cijeli život neopisiv. Voljela bih kada bi više ljudi otvorilo srca starijim psima. Mislim da je naša bol kada odu mala cijena za tu sreću koju im možemo ponuditi dok žive.

image
Ivana Nobilo/Cropix

2020. mi je donijela puno promjena. Položila sam pravosudni ispit, a sad pred kraj godine sam dobila i novi posao. Do sada sam radila kao odvjetnička vježbenica, a sada ću raditi na jednom sudu. Veselim se toj novoj prilici.

Na Facebooku vodim blog o svojim psima, na to sam se sada usredotočila na mrežama. Pokušavam ljudima približiti rad sa psima i pomoći savjetima kako da psu pruže sve što mu treba pa da im i suživot bude ugodniji. Tako snimam videe s trenericom Anom Odak, radimo trikove, dajemo savjete i ideje ljudima što sve mogu raditi sa svojim psima, a ne iziskuje jako puno vremena. Objavljujem i svoje ideje za „recepte“ za punjenje interaktivnih igračaka.

Moja odluka da karijeru gradim u pravu je definitivno utemljena na tome da pomažem ljudima. Do sada sam to radila kroz odvjetnički posao, sada ću malo promijeniti perspektivu, ali cilj ostaje isti. Ne gledam na pomaganje kao na nešto teško, bez obzira na okruženje koje se ponekad čini obeshrabrujuće. No, kada pogledate, svakoj akciji se odazove popriličan broj ljudi. Ne mislim da je sve tako beznadno, uvjerena sam da će većina ljudi pomoći kada može. Možda se osjećaju kao da su u manjini, ali želim vjerovati da nisu. Osobno sam odrasla u okruženju u kojem je pomaganje normalno. Od malih nogu gledam roditelje kako doniraju, pomažu... s mamom primjerice često sudjelujem u humanitarnim akcijama kao što su Ljudi za ljude ili FB Humanitarci, a i mama donira napuštenim životinjama. Dakle, u mom neposrednom okruženju, volontiranje, pomaganje i slično dio je svakodnevnice.

image
Ivana Nobilo/Cropix

Htjela bih još napomenuti da nije toliko važno kome se pomaže, već da se pomaže onome kome je potrebno. Bilo da su to ljudi ili životinje, da svatko od nas pomogne nekome, vjerujem da bi pokrili sve ugrožene skupine. Zašto pomažem psima a ne ljudima su me do sada pitali samo ljudi koji ne pomažu nikome. Oni koji pomažu, ne pitaju to jer oni razumiju zašto.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 11:10