Sidrenje razara posidoniju: Gotovo dvije trećine plovila ‘staje‘ na zaštićene livade

U sklopu projekta BIOPRESSADRIA istražen je pritisak sidrenja na livade posidonije, a rezultati pokazuju da se na pojedinim lokacijama čak 25–65 posto plovila sidri upravo na ovom iznimno važnom i strogo zaštićenom staništu, javlja Udruga Sunce, koja je sudjelovala u projektu.

U nastavku donose konkretna rješenja, poput ekoloških sidrišta, koja mogu značajno smanjiti pritisak na posidoniju i pridonijeti održivijem nautičkom turizmu na Jadranu, piše Otvoreno more.

Svaka turistička sezona sa sobom donosi velik broj stranih i domaćih nautičara koji uživaju u ljepotama Jadrana. Međutim, povećanje broja plovila znači i veći pritisak na more i obalu. Posljedice takvog pritiska jasno su vidljive na morskoj površini, na kojoj je pojačan morski promet, a slučajevi onečišćenja mora česta su pojava. Postoje i druge negativne posljedice pritiska nautičkog turizma, one manje vidljive, skrivene od očiju s površine.

Visoka frekvencija plovila u turističkoj sezoni uzrokuje podvodnu buku, povećanje emisija stakleničkih plinova, smanjenje kvalitete mora, ali i sidrenje u livadama posidonije, koje ima razarajući učinak na ovu iznimno važnu i strogo zaštićenu vrstu te cjelokupni morski ekosustav.

Koliki je stvarni pritisak sidrenja na livadama posidonije u Hrvatskoj? Rezultati detaljnog satelitskog praćenja distribucije plovila, provedenog u okviru Interreg projekta BIOPRESSADRIA 2023. i 2025. godine, pokazuju kako se, ovisno o lokaciji, 25 do 65 posto plovila nalazilo usidreno na livadama posidonije. Istraživana su područja Nacionalni park Kornati, Pakleni otoci te područja ekološke mreže Dubrovačko-neretvanske županije u kojima je posidonija ciljno stanište za očuvanje.

Udio brodova koji sidre na posidoniji manji je u područjima s višom razinom zaštite i postojećim uređenim ekološkim sidrištima, poput Nacionalnog parka Kornati, dok je u područjima ekološke mreže, kao što su Pakleni otoci i Badija, taj udio veći.

„Tradicionalni” sustavi sidrenja najčešće se sastoje od betonskog ili kamenog bloka (corpo morto) postavljenog na morsko dno te pridnenog lanca, užeta i površinske bove (plutače). Betonski blokovi položeni na dno služe kao sidro za površinske bove za koje nautičari mogu vezati svoja plovila.

Takvi sustavi sidrenja koriste se od davnina, no njihova duga upotreba ne čini ih nužno najboljim rješenjem. Naime, negativni utjecaji ovakvih sustava sidrenja na morski okoliš brojni su. Glomazni betonski blokovi na sidrištima fizički zauzimaju značajne površine morskog dna te tako uništavaju sve morske organizme koji se nalaze ispod njih.

Ujedno, svojom glatkom teksturom i kemijskim sastavom najčešće ne dopuštaju novim organizmima da se nastane na njihovoj površini. Ovakva sidrišta najčešće su opremljena tradicionalnim, teškim, pridnenim lancima pričvršćenim na betonski blok te nisu odignuta od morskog dna. Prilikom kretanja privezanog broda uslijed vjetra, morskih struja i valova pridneni lanac struže po morskom dnu i stvara ogoljene površine.

Najveći negativan utjecaj je kod instalacije sidrišta s primjenom betonskih blokova na područjima s livadama posidonije. Ovakva oštećenja poznata su kao halo effect (efekt aureole), odnosno ogoljeni krugovi livade posidonije oko sidrenog sustava. Budući da se posidonija obnavlja iznimno sporo, za oporavak su potrebna desetljeća, pa takva oštećenja imaju gotovo trajne posljedice za morski ekosustav.

Negativan utjecaj konvencionalnih (tradicionalnih) sidrišta na okoliš očituje se i kroz sami proces njihove proizvodnje, instalacije i deinstalacije. Za izradu betonskih blokova potrebne su značajne količine cementa, čija proizvodnja sama po sebi ima značajan utjecaj na okoliš. Blokove je zatim potrebno transportirati, specijalnim dizalicama i ronilačkim liftovima postaviti na morsko dno. Zbog njihove velike težine i volumena potrebna je teška mehanizacija, što ostavlja ekološki otisak putem potrošnje goriva i onečišćenja zraka.

Ovakvi sustavi sidrenja imaju određeni vijek trajanja, kao i koncesije za njihovo postavljanje. Iako postoji mogućnost recikliranja cementa od kojeg su izrađeni, vađenje blokova iz mora iznimno je složen zahvat. Skuplji je i zahtjevniji od procesa postavljanja zbog sila adhezije koje se stvaraju između donje površine betonskog bloka i morskog dna i djeluju prilikom ponovnog podizanja. U velikoj većini slučajeva napušteni betonski blokovi ostavljaju se na morskom dnu i postaju otpad koji ostaje trajno u moru. Često je ista sudbina i pratećih konopa, lanaca i plutača.

Svojom masivnošću betonski blokovi i privezani lanci daju dojam čvrstoće, stabilnosti i sigurnosti. Međutim, njihova nosivost zapravo je manja od naprednih ekoloških sustava sidrenja. Uslijed djelovanja uzgonske sile originalna masa betonskog bloka je do 40 posto manja u uronjenom stanju.

Pod utjecajem morskih struja i valova čest je slučaj da kližu po sedimentu; ovim pomicanjem dodatno uništavaju morsko dno i povećavaju troškove održavanja sidrišta. Metalni dijelovi namijenjeni privezu lanaca i konopa izloženi su koroziji i riziku pucanja, a kod ovih tipova sidrišta značajna je količina metalnih komponenti izloženih djelovanju mora.

Ekološko sidrište prostorno je definirano područje opremljeno nizom ekoloških stalnih sidrenih linija koje omogućuju siguran privez plovila bez negativnog utjecaja na morsko dno.

U praksi to je napredni sustav u kojem se umjesto lanca i betonskog bloka koristi kombinacija geotehničkog sidra, odignute pridnene linije i privezne linije, koje mogu biti izvedene i kao elastične linije, s adekvatno proračunatom plutačom za odizanje pridnene linije od morskog dna, tzv. reidurom, te površinskom plutačom opremljenom kratkim priveznim konopom (pendant) za privez brodova.

Na ovaj način osigurava se da cijela instalacija ostane u vodenom stupcu; kontakt s morskim dnom jest jedino u dijelu gdje je ubušeno geotehničko sidro. Metalne spojne komponente, koje se nalaze izvan sedimenta i izložene su djelovanju korozije i različitih opterećenja, svedene su na minimum.

Osim samih materijala, za uspješnu uspostavu ekološkog sidrišta potrebno je osigurati nekoliko ključnih preduvjeta. Prvi je pažljivo planiranje optimalnog korištenja prostora, koje uključuje određivanje broja plovila, njihove veličine te njihove prostorne distribucije unutar sidrišta. Jednako je važno provesti ispitivanje morskog dna kako bi se utvrdili tip, sastav i nadsloj sedimenta, što predstavlja ključan preduvjet za odabir odgovarajućeg tipa geotehničkog sidra.

Ugradnju sidara trebaju provoditi iskusni izvođači radova koji, osim stručne izvedbe, primjenjuju postupke kojima se tijekom instalacije utjecaj na okoliš svodi na najmanju moguću mjeru. Kvalitetan stručni nadzor tijekom izvođenja radova također je važan element uspješne uspostave sidrišta, dok je za njegovo dugoročno sigurno i učinkovito funkcioniranje nužno osigurati redovito održavanje. Ono obuhvaća sustavne preglede sidara, privezno-pridnenih linija, plutača i ostalih elemenata sustava kako bi se pravodobno uočila i otklonila eventualna oštećenja, znakovi istrošenosti ili vandalizma.

Sve je više iskusnih stručnjaka za planiranje, postavljanje i upravljanje ekološkim sidrištima. Osim svojih ekoloških i tehničkih prednosti, ekološka sidrišta konkurentna su i s gledišta novčane isplativosti te pružanja certifikata kvalitete i višegodišnjih garancija, koji su osnova za realizaciju osiguranja sidrišta putem osiguravajućih kuća te sigurnost korisnika.

Uz minimalan učinak na morski ekosustav tijekom postavljanja i korištenja, zanimljivo je istaknuti da ovakvi sustavi i u proizvodnji teže ekološkoj osviještenosti i održivosti. Od materijala i procesa proizvodnje do svoje implementacije i izdržljivosti, ekološka sidrišta nadmašuju konvencionalna sidra u svim aspektima. Stoga se danas ovakvi sustavi nazivaju i naprednim sustavima sidrenja (advanced mooring systems).

Mnogi današnji tipovi geotehničkih sidara reverzibilni su. Riječ je o laganim sidrima koja se jednostavno mogu deinstalirati, ukloniti iz mora, reciklirati ili instalirati na drugu lokaciju. Moderne privezne linije i plutače izrađene su od kvalitetnih i dugotrajnih materijala otpornih na koroziju i intenzivno obraštanje, s mogućnošću recikliranja koje provodi sam proizvođač. Na ovaj način ekološka sidrišta imaju višestruko smanjen utjecaj na okoliš u odnosu na konvencionalna sidrišta, lokalno i globalno.

Iako se prednosti ekoloških sidrišta danas sve bolje razumiju, njihova šira primjena i dalje zahtijeva edukaciju različitih dionika, od javnih institucija i upravljača zaštićenim područjima do koncesionara sidrišta i samih nautičara. Upravo zbog toga sve se više pažnje posvećuje stručnim edukacijama i razmjeni iskustava o planiranju, postavljanju i upravljanju ekološkim sidrištima, kao jednom od ključnih alata za smanjenje pritiska na osjetljiva morska staništa.