‘Ovo je prostor pun magije, u koje su svoje niti zapleli naši štićenici. Naravno da smo začarani‘

Priča o Azilu je priča o Vrzinom kolu.

Wikipedia: "Vrzino kolo, pojam iz pučkog vjerovanja. Prema njemu to je kolo koje plešu vile, odnosno mjesto na kojem se pleše to kolo i u njemu se stječu magična znanja. Preneseno značenje je "zbrka, metež, nešto što je teško razriješiti".

I premda i Wikipedija priznaje kako je to kolo teško razrješivo

dovoljno će vam biti jedno popodne i situacija postaje prilično bistra. Premda na momente magična.

Dan danas možda neko ne bi razumio kako je uopće došlo do toga da se tolko ljudi zaljubi u isto mjesto, po ničem, ovak na prvu tolko baš lijepo, i vrbe i lipe i cvijeće i blizinu Drave (i miris nekadašnje šume) svega toga imade i okolo

al baš tu je poneko srce zapelo, pa ni da ga kliještima čupaju

više se ne bi dalo. Poznato?

To je do svih vila azila.

Puno ih je kroz godine bilo i svaka od njih (i svaki) saplela je puno magije u tih 4000 kvadrata, tamo oko anđeoskih truba gdje sam posljednji puta vidjela Seku da se smiješi (pa danas znadem otkuda im ta uvjerljiva narančasta na cvjetovima), oko drvenog koluta u Prvom dvorištu gdje danas leškare i spavaju na njemu Zen i Crna a ispod njega spava zauvijek Montana. Ispod duha krošnje najveće trešnje koju sam ikad voljela zaplela se magija Snoopija, nježnog (i neshvaćenog) kerećeg dečkića gdje sam ga zadnji puta grlila. Ja i dalje ponekad tamo vidim i trešnju

i njega.

Magičan je i pogled na onu imelu iznad kraljevskog boxa gdje sam poželjela da sam se prvi puta poljubila kao i na onaj beton u karanteni gdje sam prvi puta računala kolko ide šljunka a kolko cementa i to sve pod Antišinim budnim okom. Ko zna kako bi to izgledalo sve da nije bilo njega.

Leline čarapice dan danas prošeću ispred Azila, kao i Gazdina uvjerljivo najjača odanost svih vremena! Nije džaba nosio ime po kojem bi, da mogu, krstila ulice ovog svog grada. Uostalom poznavao ih je bolje od mnogih pod čijim imenima su se sakrile.

Možda od stida il ko bi ga znao?

Ima malo magije i u zvuku otvaranja kapije. Karmela, Marija, Pero, Mašo, Jelena, Gordana, Vikice oću da znate da točno znam kako je zvučala i tih godina, godina koje su obilježila naša prva druženja.

Zvuk dizanja prve nadstrešnice (eeee kolko tu tek magije ima)

pa su se pod njom sklupčavali s novostečenim mirom i srednjim prstom prema kiši, Hrvoje, Rizi i Bizi, Kravica, Demon...

Baš ta ekipa je znala čarobirat, a majketi kad se sjetim, ko da su mačke. I to crne, jel.

A kad smo kod mačaka (jer i one zaslužuju ući, kako ne, u text o magiji) bilo je jedno jutro pravo čudo vidjeti kako se u Srednjem dvorištu šepuri jedna mačka koju je neko tu noć prebacio preko ograde u Azil u kojem žive psi, i moji (navijeke dobri i pristojni) Rambo, Stara, Irokeza, Kristina i Vjeko i jedna mačka. Živa i zdrava.

Možda im je poklonila tu noć pokoji od svojih 9 života jer odbijam vjerovati u to da je to bila čista trgovina, ono da su je baš pitali. Ne, malkoc ju je ta atmosfera finih kerova ponijela pa im se odužila. Točno ju razumijem.

Magija je plela između Kokice i mene dugo, dok nisam shvatila da je moja. Al ljudima treba oprostit, mi magiju ne kužimo ponekad na prvu, treba nam koja doza da se u potpunosti prepustimo.

Makove kovrče, Larisina bježanja, Džekilova preskakanja, Garine obrve, Alfina bi-nebi maženja, Boškova uvlačenja, Lolina ignoriranja, Cicibelina trčanja, Miladinova vrćenja, Minkine neuhvatljivosti, Žakova namigivanja, pa jel vi možete zamisliti koliko je tu i ćara i bara od kojih ti se nekad zavrti u glavi?

Ima magije i u ovim novim klincima koji se sapliću o tu povijest azila pa upadaju u Dravu svakidan i uživaju u šetnjama, jer mogu zahvaljujući onima koji su jednom bili Prvi.

I u svakom novom psu koji dođe još uvijek nalazim da je vila.

i lako mi se povest u to kolo

jer da nije, da ne vidim, da više ne razumijem, da ne osjetim

ne bih zaslužila biti više ovdje,

dijelom tog malog svemira, koji je na prvu - ništa bitno različit od ostalih dijelova svijeta. Okej, ima tu nešta cvijeća, koja lipa, bor il vrba al ono što ga čini zavijeke magičnim

jesu ritmični otkucaji,

jer kad ušutim i zatvorim oči krene ta sinkronizacija,

onoga što je u mojim grudima

i onoga što ispod (samo malkoc drukčije definiranih) grudi kuca.

Neko bi reko glupost

a neko bi znao da je to ritam u kom se plešu

Vrzina kola.