‘Mačka je posve promijenila naš život, ali evo koje stvari još uvijek ne razumijem...‘

Svi znamo da su psi i mačke prilično različita stvorenja, ali onoga tko se tek uključi u taj svijet svejedno dočeka niz iznenađenja. Pošto sa psima živim deset godina, još uvijek se navikavam na mačku i njen mentalni sklop. Recimo, vrlo sam brzo naučila da kada maše repom to ne znači da je sretna, kao što je to kod pasa, nego da se trebam udaljiti polako, smireno, bez naglih pokreta. Otprilike, kao da sam susrela medvjeda.

Pošto rubriku VauMijau uređujem zadnje gotovo tri godine, bila sam spremna na stvorenje s drugačijim načinom razmišljanja. Znala sam da će ona više voljeti kartonske kutije nego skupe igračke koje joj naručim. Bila sam spremna na to da ću morati pokloniti biljke (od tri, dvije su bile otrovne za nju), kao i na činjenicu da ne smijem otvoriti prozor na kip i otići van, jer je to može koštati života. Doslovno.

Pripremila sam se na to da će u stanu biti dodatna količina dlaka, da će ona pokušati krasti moju hranu iz tanjura i da će biti najsvojeglavije stvorenje u svijetu. Nije baš da me to oduševilo, ali sam bila spremna. Zbog toga je naše međusobno navikavanje prošlo relativno dobro, ali još uvijek postoje stvari kod nje koje ne razumijem.

Recimo, zašto se povampiri kad jedem paštetu od soje i margarin, pa mi doručak nalikuje na bitku? Zbog čega spava na kutiji koja je na vrhu ormara tik uz njenu skrivalicu, a ne u toj kućici? Zašto, pobogu, misli da je jako zabavno po noći hodati po meni i buditi me?

Ako se pita moje pse, njima je štošta nejasno. Prilično dobro skladuju, mora se priznati, posebno ako čovjek ima na umu da su to postariji terijeri nenaviknuti na mačke. Starija je samo prijezirno gleda i neće s njom komunicirati, iako su vraški slične i kad se zavole, to će biti ljubav s velikim LJ. Mlađa pak u mačku gleda kao da je televizija: fascinirana je svim što napravi. Ona se, zapravo, ponaša kao da joj je ova mlađa sestra: igraju se skupa, draga joj je, ali povremeno joj digne tlak.

Što se mene tiče, poput Alise sam upala u svijet pun nevjerojatnih igračaka, hrane, poslastica, kućica, zahoda... Nisam pojma imala da je toliko toga stvoreno za mačke. Prijateljica me upozorila da nema smisla kupiti joj kućicu i običnu grebalicu, nego samo kartonsku. Nisam je poslušala i bila sam u krivu. Zasad se, zbog njenih savjeta, držim podalje od silnih čudesa koja se mogu kupiti, a koja Roniki nisu potrebna.

Kad smo kod toga, ponosna sam što je naučila svoje ime. Kad zazovem ‘Roland od Gileada‘ vidim da strigne ušima. Jasno, ne dođe, osim ako imam neki keks, ali riječ joj zvuči poznato. No, polako, još je mlada. I moram priznati, prilično je dobra. Tu i tamo se sukobimo oko nečega, ali kad čovjek pogleda tu njuškicu i slatke šape i onaj divni, mekani i za dodir zabranjeni trbuščić, rastopi se.

Ona je nevjerojatno, čudno, biće koje kao da nije s ovoga planeta, ali je toliko slatka da joj sve prolazi bez puno truda. Ona to, doduše, ne zna: ne razumije da joj sve opraštam jer je slatka. Ma ne, ako pitate Roniku, njoj sve prolazi jer je ona gospodar svijeta.

Mačke.