Kad nam proljeće dođe u Nemetin, sve oživi i postane bajkovito. Rode se i neke nove ljubavi...

Šta se u Azil-gradu značajnog desilo u zadnjih mjesec dana? Paaaa, zaobišla nas korona (i dalje nas zaobilazi u širokom luku, mislim da se zapravo boji vegana ) al zato nas političari vole ovih dana. Al štaš, svako nosi svoj križ, valjd će bit nešto od svih tih obećanja.

Došlo nam je sunce, konačno! Njemu smo se zapravo najviše veselili, toj posjeti, pa ga sad nagovaramo da ostane, da se zadrži, da bude tu bar do Božića. Pa onda već imamo Djeda Mrazu da se veselimo i tako će proć godina iliti svaka luda ima svoje veselje.

A moje lude i ja smo vam opet zacvijetile cijeli cjelcati Azil, dovukle smo mnogih boja, Ksemba i Mala su se tu najviše dale u posao, kažu da im baštovanstvo leži u srcu i duši (pojma do sad nisam imala!), Mala je kopala, ja sadila a Ksemba se ponosila. (kakav tim a?), pomogle nam i ostale volonterke, al' drugim kerovcima Ksemba nije dala ni prić, a-a, ovo je njena zabava (e to su sad već i vrapci ukomponirali u svoje arije, i bogami izgledaju svi ko operne pjevačice, onak doobro potkoženi da zvuk bude sklizak ), Ozrena je tako dopalo farbanje dasaka, istih onih za koje nas Vali, Lavi i Taša pilaju već mjesecima, neće i neće da vide komšije i kažu (svaki dan bar pet puta) "de pregradite nas, stavite daske između nas, ne želimo Tvrtka gledat više, dovoljno je što ga čujemo, ajd ona Ivana još božpomozi al Tvrtkooo.." pa reko ajde, idemo daske pretvorit u zelenu i crvenu i plavu pa je Ozren imao i zelene i crvene i plave po brkovima tih dana.

I najedared su svi htjeli bojati i skužim ja šta je, pa to je nova moda u Azilu nastala, svi bi htjeli imat brk u bojama. A kad smo kod boja primjetila sam da Olja može mijenjat boje također! I to sam kad mene vidi, nisam joj se dopala otkad sam je prvi dan sa stola potjerala (pa di ćeš na stol, tako se to u finoj kući ne radi!) pa si sad zube pokazujemo i tak to, za sad ona vodi, mlađa je (iako ja imam boljeg zubara ).

Kad smo kod proljeća i svih ludosti koje su sa suncem došle do našeg Azila, desila se i ljubav i to pod krovovima naših kućica, Mirela i Romul su tooolko nerazdvoji, sve ono - spavaju skupa, jedu skupa, drijemež vataju skupa, slušaju Balaševića, odma mi je bilo jasno da se neće dat ni udomit posebno, mislim da je to ta ljubav kakvu svi tražimo a ona je eto, sletila na srca ta dva dobra kerovca, vjerojatno zasluženo jer da ih vidite znali biste sve, zašto mjesec voli zastat iznad Azila i zašto ovo proljeće prati neka posebna euforija, leti okolo skupa sa topolama.

Ljubav je udarila i Medi u glavu, vidim ga da se sve češće naslanja o Vinin box, čujem tu i tamo neka šaputanja, kad pitam kaže mi Džekil (najbolji Vinin lega, a kako mi se čini mogo bi postat i kum) "ma pusti dječicu nek divane" i ko sam onda ja da kvarim I onda si skuvam kavu, sjednem, i trudim se ne pokvarit ništa, niti jedan jedini prizor kojim mi se srce i pluća pune (pa imam zraka za izdržat pod pljuskovima), pustim Oliviju da se pravi da me nema, Med Mexa da se pravi da njega nema, Čikitu koja zaboravi da ikog drugog ima, gledam Duffya kako drži glavicu onak sastrane i budan sanja, Đeronima koji lovi muve a one uvijek brže od njega i uvijek ga to iznervira, Borisa koji vježba Šakirine pokrete iz spota (a ima mali dar, ima, ima!), Đoleta koji gledi u Linu dok misli da ga niko drugi ne gleda, Pucka koji se bori s anoreksijom pa se stalno važe i ogleda, Matijasa kako zahvalno gleda u sunce, Luđu kako provocira komšije, Rodriga kako sanja o šetnjama (pa mu vjeđe poigravaju), i gledam Ksembu kako me gleda kao "dobro oš više popit tu kavu pa da idemo radit nešta..".