Virus mačje leukemije (FeLV) jedna je od najčešćih zaraznih bolesti u mačaka. Stopa zaraze je dosta visoka, pa može pogađati i do 30 posto populacije, pogotovo one koje su pod visokim rizikom. Na sreću, prevalencija FeLV-a se značajno smanjila u posljednjih 25 godina zbog razvoja učinkovitog cjepiva i točnih postupaka testiranja .
Mačke trajno zaražene virusom, služe kao izvor infekcije za druge mačke. On se izlučuje slinom, nosnim sekretom, urinom, izmetom i mlijekom zaraženih mačaka. Do prijenosa virusa s mačke na mačku može doći kod ugriza zaražene mačke, tijekom zajedničkih korištenja kutija s pijeskom, i posuda za hranjenje. Prijenos se može dogoditi i sa zaražene mačke-majke na njezine mačiće, bilo prije nego što se okote ili dok doje.
Mačke s najvećim rizikom od infekcije FeLV-om su one koje mogu biti izložene zaraženim mačkama, bilo kroz produljeni bliski kontakt ili kroz rane od ugriza. Tu spadaju i mačke koje žive sa zaraženim mačkama ili onima kod kojih je nepoznat status infekcije, te mačke koje se kreću izvan kuće bez nadzora.
FeLV negativno djeluje na tijelo mačke na mnogo načina. Kaže se da je to najčešći uzrok maligniteta u mačaka. Uzrokuje poremećaj imunološkog sistema da se brani od drugih infekcija. Tako, uobičajene bakterije, virusi protozoe i gljivice koje u zdravih mačaka ne izazivaju neke ozbiljne infekcije, mogu uzrokovati sekundarne infekcije kod mačaka zaraženih FeLV-om.
U raznim fazama infekcije, mačke ne moraju pokazivati znakove bolesti. S vremenom (tjednima, mjesecima ili čak godinama), zdravlje mačke se može progresivno pogoršati i tada se javljaju znakovi bolesti kao: gubitak apetita, naglo mršavljenje, loša stanje dlake, povećani limfni čvorovi, dugotrajno visoka temperatura, blijede desni i druge sluznice, upala desni (gingivitis) i ustiju (stomatitis), infekcije kože, mokraćnog mjehura, gornjih dišnih puteva, dugotrajni proljev, problemi s očima i neurološki poremećaji.
Dijagnoza se postavlja testom lančane reakcije polimeraze (PCR), gdje se vrši izolacija cijelog virusa ili otkrivanje virusne DNK. Drugi test kojim se služimo je indirektni test imunofluorescentnih antitijela (IFA), i to, ako je pozitivan, govori nam da je mačka dosegla kasniju fazu infekcije. Taj test otkriva prisutnost virusnih čestica unutar bijelih krvnih stanica, što je obično pokazatelj uznapredovale infekcije. Kod većine mačaka u kojih je IFA test pozitivan, ostaje zaražena cijeli život. Iako se pokazalo da postoje neke terapije koje smanjuju količinu FeLV-a u krvotoku oboljelih mačaka, one mogu imati značajne nuspojave i nisu učinkovite u većini slučajeva. Nažalost, trenutno ne postoji definitivan lijek za FeLV .
Veterinari obično liječe specifične probleme koji se javljaju kao sekundarne bolesti, pa daju mačkama antibiotike kod bakterijskih infekcija, možda i transfuzije krvi kod teških
anemija. Jedini siguran način zaštite mačaka od FeLV-a je spriječiti njihovu izloženost mačkama koje nose FeLV infekciju. Preporučuje se držanje mačaka u kući, dalje od zaraženih mačaka. Ako baš ne možete izbjeći da mačka izlazi vani, probajte osigurati nadzor nad mačkom, ili smjestite mačke u siguran prostor da spriječite lutanje i tučnjavu.
Preporuka je da se sve mačke testiraju na virus mačje leukemije prije nego ih uvedete u dom. Ako su zdrave, a imate i bolesne mačke u kući, obavezno treba zdravu izolirati i posebno smjestiti dalje od zaražene mačke. Zdrave mačke moraju imati svoje kutije s pijeskom i posude za hranu i vodu.
Danas postoji relativno učinkovito cjepivo protiv FeLV infekcije. Ono neće zaštititi 100 posto cijepljenih mačaka možda bi trebalo razgovarati s vašim veterinarom o prednostima i nedostacima cijepljenja. Budući da smo rekli da neće sve mačke pozitivno odgovoriti na cijepljenje, sprečavanje izlaganja ostaje važno, čak i za cijepljene mačke.
Iako dijagnoza i potvrda FeLV-a može biti emocionalni stres za vlasnika, važno je shvatiti da takve mačke mogu živjeti duže vrijeme uz veterinarsku skrb i brigu. Srednje vrijeme preživljenja nakon dijagnoze je 2,5 godine, osim u vrlo poodmaklim stadijima bolesti.