‘Ima li išta ljepše nego ogrnuti se mačjim krznom oko vrata? Zaista je jako toplo...‘

Nisam neki ljubitelj krzna, čak ni onog ekološkog, ali moram priznati da mi se proteklih dana javila ta strast. Nema ničeg ljepšeg nego kada ti vrat u ovim hladnim proljetnim danima grije životinjsko krzno. A najtoplije je ono mačje.

Prije nego što me napadnu sve zajednice prijatelja životinja, moram pojasniti. Mačke su žive, a njihovo krzno savršeno održavano. No, Shakti je iz nekog razloga odlučila biti živa bunda. Pa tako svake večeri dolazi u naš krevet i omota mi se oko vrata. Nevjerojatno dobar osjećaj! Gotovo da ti više ne treba ni dekica. Svojom tjelesnom toplinom grije snažnije od popluna, a zabavna je i činjenica da ova "živa deka" pritom prede, pa dobivamo efekt skupih masažera kakve viđamo na televizijskim reklamama.

Jedini je problem - ustati. Naime, kada te to mirisno i mekano krzno obavije, teško se probuditi. Ako alarm baš i uspije, što dalje? Kako sa sebe maknuti usnulo, mekano i toplo biće?

Izazov je to s kojim se suočavaju mačkovlasnici diljem svijeta.

Nije jedini. A što s onim neposlušnim mačkama koje ulaze u tuđa dvorišta i "žicaju hranu".

- Znaš, ja ti već mjesecima hranim ovu jednu napuštenu mačku. Baš je lijepa, žao mi je - govori mi susjeda Mirela.

-Pa, daj, reci, kak' izgleda - pitam ju zabrinut da je netko uistinu u našem mirnom kvartu ostavio mačku. Odmah pomislim, gdje ima mjesta za četiri ima i za pet.

- Pa tak', crno bijela, sa šarama, srednje građe - opisuje susjeda.

Razgovaramo kroz prozor. Pitam ju da malo pričeka. Donosim našu Shakti koja savršeno odgovara opisu.

- Čuj, da nije ova?

- Da! To je ta! Kaj, nije napuštena?

Ah, ne, draga susjedo. To je samo mačja priroda. Susjeda ju je mjesecima hranila najfinijim vrećicama, a Shakti joj je vjerno dolazila. Dok se mi smijemo činjenici da Shakti očito ima najmanje dvije obitelji, ona se besramno oblizuje i obilazi oko njenih nogu.

Ali, tako je to s njima, pogotovo kada se kreću slobodno, kao naša četvorka.

Svojedobno je Čupko tako dolazio kući iz svojih noćnih avantura mirišući na mirisne štapiće. Ni do danas nismo doznali gdje je i kod koga bio, ali vratio se nahranjen, urednog krzna i mirišljav.

Pretpostavljam da je jedino rješenje go-pro kamera na vratu. Smijemo se toj ideji, tko zna što bi sve saznali, kakve tajne živote naši ljubimci imaju.

A opet, možda je neke stvari ipak bolje ne znati.