‘Dolazi nam proljeće, sretni psi, sretni mi. A kako smo tek uredili naš Nemetinski dvorac...‘

Izašlo sunce, isteralo van kerovce iz kućica ko ljubičice i jaglace ispod snijega. Sve poludilo. Proljeće baš svrbi jelda? A bome se zaletilo ove godine, ne znam jesam luda al već mi trešnje mirišu u nosnicama, stalno trljam nos pa svi misle da ću bit ljutai bježe (od mene i od Ksembe). A ja raspolooožeeena, ko Lajk.

Cijelom Lijevom dvorištu smo prije par subota natrpali pijeska u svih 200 kvadrata dvorišta im, bome smo se ubili, al bome izgleda bolje neg na bilo kojoj plaži svijeta.

Čiku uvatilo proljeće (ko i mene), nju svrbi taj pijesak pod šapama, baš je dobra simulacija šetnice, slobode baš je onak..svjetski! A naše.

A ja skužila da se i koji pup, onak stidljivo doduše, uvatio po našim voćkicama (mislim, pa ne umišljam, jelte?)

ruže, već obrezane jesenas, jedva čekaju da se pokažu

onako lijepo i raskošno crvene (bakine su, sadila ih je prije nekih 70ak godina i sve sam ih prenijela da i moja baka bude tu s nama ),

dovezli smo i humusa iz Unikoma, miriši mi ta zemlja baš! Al ja sam vam panonska seljanka, meni ne fali more, jedva čekam da se njome poigram pa da niknu neke nove boje oko Azila ovo proljeće

Neko mi je doturio i dvije tri šerpe, znate one crvene s bijelim tufnicama?

Ima da u njima žive neke trajnice, sve sam si ja to lijepo već zacrtala.

Kod Lole, riješila sam, vraćam cvijetnjak, stavit ću ogradicu

pa da vidim čija volja je jača,

moja da sadim il njihova da raskopaju (nemoj nužno na kerovce da se kladite, nisam ni ja za baciti.

Kod Švabe penjačica Ruža već slaže planove kak da stigne do Paska,

nije samo što će im pravit ladovinu

neg što će da miriiišiii

Radi se kapija u Prvom dvorištu a za to dvorište tek imam jakih planova,

ima da se hvalite svojim Azilom i ove godine, bit će vam milina, kad vam kažem, doć i širit srce ko zastavu!

I nije što te boje čupkaju za srce, za oči, što štipkaju za nosnice i to sve,

ma jok!

Nego kerovcima idu lijepo uz oči!