DIVOTA

Bračni par koji hrani vjeverice: Svakog dana idu u ‘Vjeveršumu‘, hrane ih i paze

Svakoj od njih su dali imena, a razlikuju ih po izgledu, karakteru i ponašanju

Ilustracija

 Paun Paunovic/Cropix

Maji, Koki i Ginger dio su vjeveričje obitelji o kojima se već treću godinu brinu Porečani Conny Peto Đeneš i njezin suprug Dražen Požarić. Njihove avanture brojni zaljubljenici u ove preslatke životinjice mogu pratiti na društvenim mrežama - od Facebooka i Instagrama do Twittera, a posvećena su im i dva YouTube kanala.

Priča započinje u rujnu 2020. godine, kada je Dražen otišao do hotela Galijot napraviti reportažu i slučajno naišao na vjevericu, piše Istra24.

- Kad je završio s poslom i stigao kući, otišli smo kupiti kikiriki pa opet otišli u Galijot. Tamo smo susreli dvije vjeverice, nazvali ih Koki i Maji i to je bila doslovno "ljubav na prvi kikiriki", priča Conny.

Od tada u Vjeveršumu, kako su ju nazvali, odlaze svakodnevno, često i više puta dnevno. Ispočetka je to bilo radi zabave i ljubavi koju ta divna bića pružaju, da bi vremenom polako počeli osvješćivati njihove potrebe.

- Pročitali smo brdo stručne literature i članaka o njima i još se uvijek pokušavamo čim bolje educirati ne bismo li im na najbolji način mogli pomoći, priča nam Conny dodajući da tako uvijek paze imaju li vjeverice dovoljno čiste vode, vode ih veterinaru kad su bolesne, a trude se i posjetiteljima objasniti kako se prema vjevericama ponašati.

Velika su im podrška u tome bivša direktorica Plave Lagune Željka i sadašnji direktor hotela Marko, kao i Lagunini radnici koji se bave hortikulturom.

Oni im čiste pet pojilišta, paze da je voda u njima uvijek kvalitetna i popravljaju štetu koje mali šaljivci svojim zakopavanjem hrane naprave u cvjetnjacima. Zimi im, u održavanju pojilišta, pomažu i pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Poreč.

Vjeverice s kojima se ovi Porečani druže imaju svoja imena, a razlikuju ih, vele, po izgledu, karakteru i ponašanju, baš kao što bi razlikovali i ljude.

- Prve "naše" vjeverice bili su Koki, Maji, Shiny, Mrvica, Maya, Gricka i Blackie. Riječ je o euroazijskoj ili crvenoj vjeverici (Sciuris Vulgaris) koja je je autohtona vrsta koja živi u Europi i dijelu Azije, pa tako i kod nas u Hrvatskoj.

Naziv se, pojašnjava Conny, odnosi se na vrstu, a ne na samu boju dlake, koja može biti crvena, narančasta, crveno-smeđa, svijetlo smeđa, tamno smeđa, crna, siva, a vrlo rijetko i bijela.

- "Naše vjeverice" su uglavnom crvenkasto-smeđe ili tamno-smeđe i crne. Nekoliko ih je narančasto-crvenih, pa ih zovemo Gingeri, veli Conny.

Razgovarajući o tome koliko su ove vjeverice pitome - jer one dolaze na poziv i jedu iz ruke, Conny navodi kako su se prvo počeli družiti s Kokijem i s Majim. Nakon što su ih nekoliko tjedana izbjegavali u širokom luku i uzimali samo hranu koju su im bacali stvar se promijenila...

- Osjetili smo da nam vjeruju i nije prošlo puno do trenutka kad nam se Koki počeo penjati uz nogu i sjedati nam u krilo. Uslijedili su Maji i Shiny, a nakon nekoliko mjeseci i druge vjeverice. Zanimljivo je da su se identično ponašale i sjenice koje nam danas jedu iz ruke.

Ljeti se, priča nam, vjeverice približavaju i turistima, tako da su više nego navikle na blizinu ljudi. Rado prilaze osobama od kojih procijene da im ne prijeti opasnost, dok od drugih bježe čim ih nanjuše s velike udaljenosti.

Vjeverice, priča nam, znaju pokazivati različite emocije i raspoloženja, točno se vidi kada su vesele i zaigrane, a kad se ljute i neraspoložene su, ili tužne i potištene, a kada preplašene.

Na upit koliko im bude teško kada ih neka vjeverica napusti Conny navodi da im to pada strašno teško, jer su vjeverice divlje životinje kojima je, za razliku od kućnih ljubimaca, jako teško pomoći kada su bolesne. Nije lako, dodaje, uhvatiti vjevericu i odvesti ju veterinaru.

Primjerice kada se razboljela Zubić Vila prvi puta su je uhvatili tek nakon dva mjeseca svakodnevnog stvaranja povjerenja.

- Za nju je zatočenje u kavezu bilo užasno iskustvo i još nas srce boli kad se toga sjetimo. Nakon prvog odlaska veterinaru mislili smo da nam više nikad neće prići, ali se već sutradan pojavila kad je došla po hranu. Teško nam je bilo odlučiti se za takav korak, jer smo se bojali da putem ne ugine od straha. No, morali smo je pokušati izliječiti jer bi inače bila uginula u agoniji, od gladi ili bi je zgrabio i ubio neki predator. Teško nam je gledati ih kako pate. Za odlazak veterinaru odlučimo se tek kada procijenimoda će vjeverica uginuti ako nešto ne poduzmemo - priča Conny te se prisjeća da je Kokiju bilo potrebno čak sedam mjeseci Kokiju da se oporavi od teške ozljede glave. Nakon što se oporavio, doživio je teški napad od čijih je posljedica bio gotovo nepokretan, piše Istra 24.

- Svakoga smo dana u "dogovoreno vrijeme" dolazili na naše mjesto i davali mu hranu i vodu. Posebno je teško bilo sačuvati ga od osvetoljubivih konkurenata za mjesto alfa mužjaka, napominje Conny dodajući da se trenutno pojačano brinu o Kokolini koja ima kroničnu upalu lijevog oka i neku izraslinu na vratu.

Uz riječi da očekuju da će Kokijeva kćer pobijediti bolest, napominje kako se brinu o vjevericama i provjeravaju li, ali isto tako poštuju njihov način življenja i trude se svojim ponašanjem ne narušavati ravnotežu u njihovom ekosustavu.

Hrane ih stoga umjereno, uglavnom hranom koju bi i same mogle pronaći u prirodi: orašastim plodovima, sjemenkama i voćem. Najviše vole jesti orahe, lješnjake i kikiriki u ljusci. Vole i bademe, ali njih im po savjetima nekih veterinara daju manje, zatim manje količine pinjola i sjemenki suncokreta. Obožavaju mrkvu, jabuke, kruške, breskve, banane, jagode, borovnice, pomikake i lubenicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:20