Sedamdeset godina zabune: Mamutske kosti zapravo su - netko drugi

Par kralježaka koji su, kako se smatralo, jedino preostalo od vunastog mamuta na Aljasci, stari su oko dvije tisuće godine i to ih je činilo najnovijim dokazom o postojanju ove izumrle zvijeri. Međutim, nakon daljnje analize, istraživači su otkrili da fosili zapravo nisu mamuti, već pripadaju paru kitova koji su nekako završili stotinama kilometara udaljeni od oceana.

Uzorke je otkrio njemački istraživač i prirodoslovac Otto Geist ranih 1950-ih u blizini unutrašnjeg grada Fairbanksa, a donirani su Muzeju Sjevera Sveučilišta Aljaske, gdje su katalogizirani kao ploče kralježaka mamuta. Godine 2022., radiokarbonsko datiranje otkrilo je da su kosti stare između 1900 i 2700 godina. Bio je iznenađujući rezultat s obzirom na to da arheološki zapisi sugeriraju da su mamuti izumrli u toj regiji prije oko 13 tisuća godina.

- Fosili mamuta datirani u kasni holocen iz unutrašnjosti Aljaske bili bi zapanjujuće otkriće: najmlađi fosil mamuta ikad zabilježen. Ako su točni, ovi rezultati bili bi nekoliko tisuća godina mlađi od najnovijih [genetskih] dokaza o mamutima u istočnoj Beringiji - napisali su autori nove studije o uzorcima.

Razumljivo skeptični prema ovom otkriću, istraživači su odlučili sve detaljno provjeriti. Stoga su započeli izotopskom analizom kostiju, koja je otkrila da su određene razine izotopa dušika značajno više nego što bi se očekivalo kod kopnenih životinja, što odražava prehranu tipičniju za velike morske sisavce, piše IFL Science.

Naknadna analiza DNK potvrdila je ovu sumnju, potvrdivši da su kosti zapravo pripadale običnom kitopsu i sjevernopacifičkom pravom kitu. Nakon sedam desetljeća pogrešne identifikacije, uzorci su konačno lišeni svog ‘mamutskog statusa‘.

Ipak, misterij nije u potpunosti riješen. Fairbanks se nalazi više od 400 kilometara od najbliže obale, što otvara pitanja kako su dva kita završila tamo prije dvije tisuće godina. Istraživači smatraju da drevni kitovi nisu mogli doći do tog mjesta plivanjem uz rijeku, budući da su pronađeni uz mali potok koji nikada nije mogao primiti tako velike stvorove. Također je vrlo malo vjerojatno da su kosti na to mjesto dovukli medvjedi ili drugi lešinari koji su možda pronašli ostatke kitova na obali.

Jedna mogućnost, dakle, jest da su drevni lovci-sakupljači prenijeli kosti kitova, bilo zbog njihove simbolične vrijednosti ili kao sirovinu za izradu alata. Arheološki dokazi sugeriraju da su prapovijesne obalne zajednice na Aljasci koristile kosti kitova u te svrhe, iako vrijedi napomenuti da dokazi o takvom ponašanju u unutrašnjosti nedostaju.

Na kraju, istraživači kažu da možda nikada nećemo saznati kako su ostaci kitova stigli na svoje konačno odredište, iako je najvjerojatnije objašnjenje da nikada nisu bili prisutni na tom mjestu i da ih je muzej zapravo pogrešno označio. Pregledom povijesti zbirke, autori studije otkrili su da je Geist muzeju dostavio uzorke zajedno s kostima koje je prikupio na obalnom lokalitetu u zaljevu Norton.

Možda su, dakle, kosti kitova zapravo bile dio te zbirke iz zaljeva Norton, ali su se nekako pomiješale s Geistovom drugom kolekcijom, što je dovelo do 70 godina zabune i kaosa. Ipak, vrlo je vjerojatno da nikada nećemo saznati sa sigurnošću.

Studija je objavljena u časopisu Journal of Quaternary Science.