It‘s coming home! Kultna, ali možda i već krajnje naporna i, ujedno, neuspješna navijačka krilatica u stopu je vjerno pratila englesku nogometnu reprezentaciju, koja sada na Svjetskom prvenstvu s osjetno skromnijom dozom euforije pleše po rubu polufinala, a ta se uzrečica u svježijoj povijesti transformirala i u svojevrsnu kletvu jer se nogomet "nije vratio kući". No, samouvjereni Englezi su, prema svome običaju, ekspresno počeli zazivati povratak drugoga sporta "kući". Moderna verzija nogometa rođena je u Engleskoj prije nepuna dva stoljeća, a u isto vrijeme se, na istome mjestu, sramežljivije kovao i tenis, čija je povijest otvorena u Birminghamu.
Nakon što je Fred Perry u tri navrata pokorio konkurenciju na Wimbledonu prije Drugog svjetskog rata, Britanci su na novu, domaću titulu u All England Clubu, ali prvu u Open eri, čekali do 2013., kada je Andy Murray osvojio prvu, a tri godine nakon toga i drugu titulu na najsvetijoj teniskoj travi. Škot je tada, zaista, tenis "vratio kući", ali Britanci sada, potpuno neočekivano i krajnje senzacionalno, sanjaju novu rundu povijesti.
Sudbonosna selidba
Iako nastavljaju ponavljati istu frazu - "It‘s coming home!" - njihova najnovija uzdanica, pak, nakon poena viče - "Allez!". Arthur Fery rođen je nadomak Pariza, ali samo mjesec dana nakon rođenja se s roditeljima sudbonosno preselio u Wimbledon i odrastao je pet minuta od najveće teniske pozornice. Ono što je na druge ostavljalo "wow-efekt", za njega je bilo prirodno okruženje i stanište, ali nitko nije očekivao da će se na Wimbledonu, ipak, baš do kraja "osjećati kao kod kuće". Pozivnica organizatora u njegovim rukama trebala je samo ugrijati publiku pri zahuktavanju ovoga turnira jer su "domaći dečki" uvijek dobivali izdašnu podršku navijača, ali Fery je odlučio napraviti korak dalje, zatim i dva, tri, četiri... do polufinala.
I tako će 114. igrač svijeta u petak razgaliti tribine na Centralnom terenu kada zakorači u bitku protiv Alexandera Zvereva za mjesto u finalu Wimbledona. Arthur Fery možda ne gleda Teletubbiese prije mečeva poput Gorana Ivaniševića prije četvrt stoljeća, ali nakon 25 godina reprizirao je njegovu epizodu i postao prvi polufinalist Wimbledona koji je u turnir zakoračio s pozivnicom.
- Kako će mi izgledati priprema za polufinale? Ne znam, nikada nisam bio u ovakvoj poziciji, smislit ćemo to u hodu. Samo ću nastaviti ono što sam radio u prethodnih deset dana i vidjet ćemo dokle će me to odvesti - njegove su riječi nakon posljednje pobjede, nakon što je sa širokim osmijehom ispratio pitanje u kojemu se spominjao i Goran, na čiji je spomen i publika burno reagirala ovacijama jer su svjesni da je jedina "pozivnica" u polufinalu Wimbledona, zapravo, odjahala do pehara.
Feryjeva priča, pritom, nije jedna od bajki o "milijunašu s ulice" ili o usponu od "trnja do zvijezda" jer je Fery odrastao u bogatstvu s obzirom na to da je imovina njegova oca, Loïca, u 2023. bila procijenjena na čak 320 milijuna eura, a osim što je "stari" Fery financijski potkovan, on je i predsjednik Lorienta, francuskog nogometnog prvoligaša. Arthur, pak, navija za Chelsea, ali u njihovu je domu postojao samo tenis jer je majka Olivia bila profesionalna tenisačica, koja je nastupila na Roland Garrosu u konkurenciji parova. Kada se činilo da će sličnim stopama koračati i Arthur, koji je u juniorskoj konkurenciji igrao u polufinalu parova na Australian Openu i Wimbledonu, iznenada se počela tiskati bajka. Rodio se - "Ferytale". S majkom je od malih nogu posjećivao All England Club, u koji je ona učlanjena, pa se u rekordnom roku prilagodio na profesionalne izazove na istoj podlozi.
Četvrti najniži u ždrijebu
Nakon što je u pobjedničku seriju redom ugurao Damira Džumhura, Otta Virtanena, Zizoua Bergsa i Grigora Dimitrova, najveći spektakl je (zasad) režirao u četvrtfinalu protiv Flavija Cobollija. Talijan, koji je u lipnju igrao u finalu Roland Garrosa, a i prošle je godine dogurao do posljednjih osam na Wimbledonu, s Centralnog terena je u srijedu ispraćen nakon dva sata igre i s upečatljivom nulom na broju osvojenih gemova u trećem setu. Dok je deveti igrač svijeta tonuo, 114. je surfao na valu samopouzdanja i euforične publike. Bacao se po travi, atraktivno osvajao poene i zidao put prema polufinalu, ali i prvoj pobjedi u karijeri nad jednim od deset najboljih tenisača na svijetu.
Sa 175 centimetara visine nije mu lako nadjačati suparnike u doslovnom smislu pri udarcima, pa se zbog toga nerijetko oslanja na brzinu i agresivnost, a bio je četvrti najniži igrač u glavnom ždrijebu trećeg Grand Slama sezone, od ukupno 128 igrača. Iako talent nije bio upitan, a tenis je tri godine igrao i na američkom sveučilištu Stanford, u ranoj fazi karijere su ga u stopu pratile i ozljede, koje su ga redovito kočile, a problem se skrivao u njegovoj mehanici servisa, zbog čega je promijenio tu rutinu i otklonio bol.
Arthur Fery, možda i simbolično, u nedjelju slavi 24. rođendan. U nedjelju, kada je na Centralnom terenu, na središnjoj teniskoj pozornici, zakazana konačna bitka za trofej i tenisku besmrtnost. Ima li ova bajka s naslovom "Ferytale" najsretniji kraj?










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....