‘Nije me briga je li pored mene Mađar, Rus ili Phelps! Ja sam domoljub, ponosan na hrvatsku zastavu‘

Ovaj petak u Parizu nije baš slobodan dan za Hrvate jer na startni blok će stati jedan naš plivač, Luka Kmetić u kvalifikacijama na 50 prsno. No, ovaj petak je baš dobro "sjeo", za malo sabiranje dojmova. Nakon odlična prva četiri dana, sa sjajnim nastupima, velikim brojem osobnih rekorda naših plivača, ali i nacionalnim rekordima, finalom Jere Hribara na 100 slobodno i garnirano s onim najvećim. Medaljom, broncom štafete 4x100 slobodno. U "strašnoj" konkurenciji Mađara i Rusa, ali i Španjolaca, Britanaca, u konačnici Nijemaca, Norvežana i Nizozemaca. Jakih plivačkih nacija.

Onaj val koji je u vidnom polju javnosti nastao tamo u prosincu prošle godine, u poljskom Lublinu, na Europskom prvenstvu u 25-metarskim bazenima, kao i sjajnim izvedbama Hribara pojedinačno, sada se nastavio u olimpijskom bazenu Pariza. Na kontinentalnoj smotri, na vrlo jakom Europskom prvenstvu.

Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja. To su četvorica odličnika u vodi, koje ćemo jednako dugo pamtiti, ai i nastaviti pomno motriti, kao njihove prethodnike. Mislimo na Gordana Kožulja, Duju Draganju, Marija Todorovića i Vanju Rogulja. Dečke koji su bili brončana štafeta, ali mješovita, još tamo davne 2008. u Eindhovenu.

Svaki od ove četvorice pariških medaljaša je posebna priča i jesu oni naravno i zasebno, sjajni pojedinci, ali skupa, zajedno... to je klapa. Vrlo brza "škvadra". Onda očito i jako složna jer u suprotnom ne bi mogli biti tako hitri, djelovati tako dobro.

- Ponosan sam. Na dečke, na sve, ne želim nikoga preskočiti - prvo je što će nam iz Pariza, dosta kasno u večeri finala, debelo nakon svečanosti dodjele medalja, Dubrovčanin Vlaho Nenadić.

- Za ovakav uspjeh se moralo i više od jedne stvari poklopiti. Prošlo je 18 godina od zadnje medalje u štafetama. Cijela jedna generacija. Nadam se, ma ne nadam se, siguran sam da ćemo zadržati ovaj tempo kakav smo sad uhvatili. Svi su plivali fenomenalno. Od Jere, Vilija i Tonija koji je odradio super rezultat s 47.11. To je... fenomenalno. Zahvaljujem svojem treneru Franu Ćiraku, plus podrška doma od obitelji, od djevojke, jako dobrih prijatelja. Ne smijem nikoga preskočiti, da ne bude problema, ha, ha. Presretan sam.

Vlaho Nenadić

GORAN MEHKEK/CROPIX

Kad spominjete obitelj, je li došla do Pariza? Koliko je vaših bilo na tribinama?

- Htjeli su, ali nije bilo u datom trenutku ulaznica. Odnosno, samo još za kvalifikacije, tako da na kraju nisu išli. Makar, ne volim još taj dodatan pritisak. Mirniji sam kad su doma, ha, ha - smiješak nije silazio s Vlahovog lica.

Glavni trener reprezentacije Domagoj Zajec je obrazložio zašto se za razliku od kvalifikacija, promijenio malo redoslijed izmjena, odnosno krenuo je sad kao prvi Jere, pa Vlaho. Ne bi li start bio jak, kako bi se izbjegli valovi. Naš dubrovački sugovornik nas je međutim "razoružao" svojim općim stavom.

- Iskreno, mene briga tko pliva pokraj mene. Pliva li do mene Mađar, pliva Rus ili Michael Phelps, boli me briga. Ja imam svoju prugu, "unutra" sam i kako se kaže "bacam se na glavu". Ne volim ja nikoga dizati na pijedestal. Naravno, poštujem ja svakog sportaša, svi su tu zasluženo i plivaju takve, vrhunske rezultate, svi oni koji su bolji od mene. Respekt, ali ne volim se ograničavati time. Sad je bila bronca, možda idući put dobijemo nešto bolje. Možda isto, a možda budemo lošiji, tko zna, ali ovo je vrhunska momčad i samo treba razmišljati pozitivno. Bez ograničavanja, nema potrebe. Od toga nema koristi.

Već smo napominjali kako ovo jest brončana štafeta, kvartet odličnika, ali nisu to jedina četvorica hrvatskih "torpeda". Imamo mi i Miljenića i Cvetka. Uostalom, u Lublinu prije više od pola godine, broncu na EP u "malim bazenima" na 4x50 slobodno je osvojio samo Jere Hribar iz pariške štafete. U Poljskoj su još plivali Nikola Miljenić, Božo Puhalović i Luka Cvetko. To se zove širina baze.

- Meni su sad 20 godina, a prije nekoliko godina kada sam upoznao ovu ekipu, ja sam njima dijete bio. Jer ovdje ima ljudi koji su godište 1998. Miljenić ili Amina Kajtaz Pinjo je 1996. Ono, gledali su me kao dijete, a sad smo došli da smo al pari, za neke zrele razgovore. Vjerujem i da je izbornik Kuterovac vjerovao u mene, prepoznao neki potencijal u meni. I njima hvala ovim putem. Nije uvijek baš bilo lako. Prošle godine u Singapuru na Svjetskom prvenstvu, nije bilo spektakularno. Ja sam toga svjestan i rijetko je tko tada o nama pisao pozitivno, u smislu da imamo super momčad. Trebalo je ostati dosljedan, tako da i svima njima hvala - napominje Vlaho Nenadić.

Koliko je vama plivačima štafeta bitna? Naime, ovaj je sport pojedinačan. Treninzi zahtijevaju i mentalnu snagu jer ste cijele godine u biti u bazenu, sami sa sobom. I štopericom.

- Slažem se, plivanje je samački sport. Svi mi treniramo sami. Ovakva natjecanja su prilika za druženje, pa tijekom priprema, kada smo mi konačno skupa. Ima nas različitih. Ima "socijalnih leptira", ne mogu za sebe reći da sam previše "socijalni leptir", ali drago mi je biti dio momčadi, taj duh - veli Vlaho, a onda je započeo, te u dahu izgovorio najljepše riječi. Po našem skromnom sudu. Zato smo ga i pustili da samo priča. Nismo ga željeli prekidati.

- Ja sam prije svega domoljub. Obožavam svoju državu Hrvatsku i sve što se tiče Hrvatske. Sve! Bitna je ta pripadnost. Mislim da tako treba biti. Volim i Boga, volim i Domovinu, te sve hrvatsko. Imam prijatelja koji je u Hrvatskoj vojsci. Ja sam za sve što se tiče Hrvatske. Ne treba od toga bježati. Ima ljudi, i mladih ljudi koji bježe od tradicionalnog, ne osjećaju pripadnost. Vazda treba osjećati boje svoje zastave. Mnogi su ljudi dali živote za tu zastavu, treba biti ponosan na to, na te ljude i na tu zastavu. Kad si u momčadi, ekipi, sa svojima, pa tako i u štafeti, sve se tada lakše podnosi, podijeljen je pritisak, lakše se utrkivati. Osloniti se na svoje kolege, to je lijepo. Mislim da je to jedna od bitnijih stvari.

S ovim i ovakvim riječima jednog mladića, vrhunskog hrvatskog sportaša, europskom medaljom okićenog plivača, završavamo ovaj razgovor. Možda bi i imali još štogod za pitati, ali ne. Nakon ovih Vlahinih rečenica, bilo bi usiljeno, suvišno. Kolajna je doista na pravim, hrvatskim grudima. Vlahi možemo samo poželjeti da ga vidimo neki dan i na skalinama crkve sv. Vlaha. Tamo u Gradu, na mjestu koji slavi najbolje.