Ljeto 2026. je još u punom jeku, kako klimatološki, kalendarski tako i vaterpolski (jer natjecanja ima i još, neka tek kreću), ali ovo godišnje doba već sada možemo nazvati - zlatno ljeto hrvatskog vaterpola.
Imali smo "zlatnu godinu". Nesvakidašnja i nenadmašna 2024. s tri kolajne Barakuda, dakle seniora na sva tri najveća natjecanja (OI u Parizu srebro - SP u Dohi zlato - EP u Zagrebu i Dubrovniku srebro). No, osvojiti u istom ljetu dva zlata, dva naslova svjetskog prvaka, te se pasirati i u još jedno finale, ovog puta za kontinentalni naslov i sve to u mlađim uzrastima, pa onda još k tomu u mjesec i pol (43 dana točno), to je savršenstvo.
Neponovljivo. Ili barem, teško ponovljivo. Samo poradi podsjetnika; prvo je naslov svjetskog prvaka, 4. srpnja osvojila reprezentacija do 18 godina u portugalskom Rio Maioru. Najbolji igrač Svjetskog prvenstva bio je Nardo Skejić, a najbolji vratar Prvenstva, Nikol Batoš. Dakako da je i trofej za najboljeg trenera otišao u ruke hrvatskog izbornika, Hrvoja Koljanina.
Deveti je dan kolovoza bio, kada smo u našem glavnom gradu proslavili naslov svjetskog prvaka do 16 godina, s izbornikom Brunom Sabionijem na klupi. Sada je trofej za najboljeg igrača finala otišao u ruke Ante Domazeta, a onaj za najboljeg igrača cijelog SP-a, Denija Sappea.
Tjedan dana kasnije, na obali Crnog mora, u Varni evo naše mladosti, sada momčadi do 20 godina opet u finalu. Europskog prvenstva, ovog puta.
Imali smo već neka slična ljeta mladenačke uspješnosti u ovom sportu. Godine 2009. reprezentacija do 20 godina nam je bila zlatna na Svjetskom prvenstvu u Šibeniku (izbornik Ivica Tucak); dok su dečki do 17 godina osvojili zlato na Europskom prvenstvu na Kreti, u Grčkoj (izbornik Ivan Asić). Ipak, uspjesi iz 2026. su čak i prije početka EP do 20 godina u Varni, već jači jer su oba dotadašnja zlata svjetska.
Rijetke su i inače godine u kojoj bi osvajali više od jedne medalje u mlađim uzrastima. Bila je prije 2009. još jedna, tada s dva treća mjesta. Dvije bronce su osvojene 2007. Na Malti na EP do 17 i u američkom Long Beachu do 20 godina.
U Bugarskoj, u Varni smo "podebljali" učinak. Makar... nismo iznenađeni. Ne s ovom momčadi, ne s ovom reprezentacijom. Ovoj smo zapravo naviještali da mogu učiniti nešto veliko, otići daleko, oplemeniti svoj talent kolajnom. Stoga jer se radi o sastavu koji vrvi nadarenošću i jer su to već sad, iako mladi, ozbiljni prvoligaški igrači. To je mlađeseniorska vrsta i manje-više ista ona momčad koja je početkom ljeta u Sydneyu, umjesto seniorskih Barakuda, igrala na završnom turniru Svjetskog kupa. Ondje su dobili Amerikance s 9 razlike, pa i Gruzijce s 6 golova plusa. Da, izgubili su od svjetskih prvaka Španjolaca, tijesno od Talijana, pa od Mađara, ali to su sve bile njihove najjače, seniorske momčadi. A naša je bila kombinacija B i C sastava, te mlada. Gledali smo sve utakmice i igrom bili i više no zadovoljni, ali onda smo i osobno slušali izjave stručnjaka. Mađarskog izbornika Zsolta Vargu, talijanskog Alessandra Campagnu, španjolskog Davida Martina, gruzijskog stručnjaka Revaza Čomakidzea. Nisu skrivali oduševljenje zrelošću i kvalitetom igre mladih Hrvata. I to nije bila kurtoazija.
Reprezentaciju do 20 godina u vodi predvodi kapetan, Maro Šušić. Jugaš kojem proriču blistavu karijeru, dečko koji je uz godinu starijeg Vlahu Pavlića predvodnik mladog dubrovačkog vala. Neki idu i toliko daleko pa ga već neko vrijeme uspoređuju sa Sandrom Suknom. Osobno, ne bi išli toliko daleko, ne stoga jer ne vjerujemo već zato jer dečka ne treba opterećivati. Neka bude svoj, Maro Šušić. U ovoj reprezentaciji su i dvojica ludo dobrih ljevaka. Jedan je jugaš Ante Jerković koji na jesen odlazi u SAD na studij. Dobro za njegovo obrazovanje, nismo sigurno jel‘ povoljno i za vaterpolo. Drugi je Nardo Skejić, jadranaš koji je blistao u završnici minule sezone. U Ligi prvaka i državnom prvenstvu. Centri su Riječanin u Mladosti, Viktor Tončinić, te Splićanin koji je igrao za Primorje EB, a sad i on ide na studij u SAD, Karlo Dragošević. Prvospomenuti je apsolutni dragulj među sidrašima, predodređen zamijeniti igrače kakvi su Vrlić i Lončar. Uostalom, Tončinić već i jest seniorski reprezentativac. Baš kao i splitski branič Mislav Ćurković, još jedan jadranaš, dugačkih ruku, plovan, pokretan, a i on ima već iskustvo Lige prvaka. Vratar je mladostaš Nikola Batoš koji je oduševio prije 5 tjedana kada je u finalu juniorskog Kupa Hrvatske obranio sve peterce protiv Juga AO. Sva četiri koliko su Dubrovčani imali, od toga dva Jerkoviću, jedan Šušiću.
U reprezentaciji do 20 godina igraju čak četvorica mladića koja su prije tjedan dana osvojili i naslov svjetskog prvaka do 18 - Nikola Batoš, Matej Šorić, Nardo Skejić i Nardo Dragaš.
Zaključno, trener. Vodi ih Zoran Bajić ili isti onaj strateg koji je prošle godine na SP do 19 godina u Zagrebu, Hrvatsku odveo do bronce. Isti onaj koji je 2024. upravo u Bugarskoj, u Burgasu, prekinuo sedmogodišnje razdoblje bez medalja mlađih uzrasta. Tada je na EP do 19 godina osvojio naslov prvaka Starog kontinenta. Isti onaj koji je najtrofejniji trener Mladosti i ovom stoljeću (jedno Prvenstvo Hrvatska, dva Kupa i dvije regionalne lige). Čovjek koji zna, trener za trofeje i medalje.
S finalima i kolajnama u tri različite generacije (do 16, do 18 i do 20), imamo razloga vjerovati kako ta tri naraštaja mogu i trebaju "nositi" hrvatski vaterpolo sljedećih 10-15 godina.
Kako god završi finale u Varni, ovo je definitivno - zlatno mlado ljeto hrvatskog vaterpola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....