Hrvatska ne može bez drame, ali opet je pred polufinalom! Jedan igrač je jako falio, no zato se ukazao hladnokrvni mangup

Za razliku od dizelaškog starta protiv Švicarske, hrvatske su trupe u utakmicu sa Slovenijom ušle sa svim upaljenim motorima i nogom čvrsto pritisnutom na papučici gasa. Fokusirano, galvanizirano i odlučno u namjeri da iz voleja silovito zakucaju loptu koju su im prethodno servirali Švicarci remijem protiv Islanđana, te naprave golemi korak prema polufinalu Europskog prvenstva.

Nakon prvog poluvremena, u kojem smo vrlo dobro igrali u oba smjera, poglavito u obrani (tijekom prvih 20 minuta Slovenci su nam zabili samo četiri gola iz igre), činilo se kao da ćemo taj cilj i ostvariti bez većih problema. Na odmor su izabranici Dagura Sigurdssona otišli s tri pogotka prednosti (14-11), a opći dojam je bio da bismo u nastavku mogli gledati jednosmjernu ulicu budući da je slovenska selekcija izgledala poprilično nemoćno na našu postavljenu obranu, dok im je tranzicija, kao jedno od najjačih oružja, bila praktički potpuno ugašena.

Zašto bi, međutim, stvari tekle glatko po nas, ako može biti dramatično, komplicirano i stresno?

Umjesto da nastavimo po prokušanom receptu i da se u drugom dijelu potpuno odlijepimo od momčadi Uroša Zormana te uplovimo u sigurne vode, mi smo u nastavku Sloveniji pružili pojas za spašavanje i vratili je u utakmicu. Otvaranje drugog dijela je čak bilo i solidno, no ubrzo smo dopustili Slovencima da se vrate s konopaca, a nakon što je ozlijeđeni Zvonimir Srna u 39. napustio parket Malmö Arene, mi smo bili ti koji su izgledali grogirano, što potvrđuje i činjenica da su Slovenci dvije minute kasnije stigli do izjednačenja (18-18).

Uspjeli smo ipak ponovno doći u vodstvo, te ga onda, zahvaljujući našim krilima (Davidu Mandiću, Mariju Šoštariću i Filipu Glavašu), a poglavito Tinu Lučinu koji se ukazivao, preuzimao odgovornost i zabijao golove kad su se lomila koplja, odnosno Dominiku Kuzmanoviću koji je ponovno obranio neke ključne lopte, i održati tu prednost do samog kraja.

Lučin je, valja istaknuti, postigao sedam pogodaka iz devet pokušaja (uz dvije asistencije), od čega je četiri gola zabio u posljednjih 15 minuta i podsjetio da je još uvijek onaj isti hladnokrvni mangup, ali i moćan lijevi vanjski, kakvog pamtimo s Europskog prvenstva 2022., kada je uskočio u vatru uslijed brojnih zaraza naših reprezentativaca, te na najbolji mogući način iskoristio svoju priliku i kupio simpatije hrvatske javnosti.

Večeras je, ponovno, upravo on potezao kad je bilo daleko najkritičnije, te zabijao prijelomne golove iz teških pozicija, i na koncu praktično sâm srušio Slovence u završnici susreta.

Osim toga, kao i činjenice da se još uvijek mučimo s oscilacijama, odnosno disciplinom i konzistencijom u napadu, ali i činjenice da itekako možemo biti čvrsti i kompaktni u obrani, utakmica sa Slovenijom pokazala je i koliko nam nedostaje Marin Šipić. Zormanovi odabranici, naime, na trenutke su igrali obranu s vrlo dubokim izlascima i posljedično iza svojih leđa ostavljali puno prostora za naše krupne napadače. Unatoč tome, naši pivoti Veron Načinović i Zlatko Raužan večeras su zabili dva gola, svaki po jedan. Legitimno je pretpostaviti da bi Šipić, kao naš najbolji i ofenzivno najpotentniji linijski napadač, znao iskoristiti taj prostor i da bi doprinos s pivotske pozicije u ovoj utakmici bio kudikamo veći. Usporedbe rade, Šipić na lanjskom SP-u Slovencima zabio pet golova iz isto toliko pokušaja.

Koga, međutim, nema, bez njega se mora. Hrvatska je, sa svim svojim manjkavostima i problemima, kako igračkim, tako i zdravstvenim, svladala Sloveniju 29-25 i stigla na korak do polufinala Europskog prvenstva, a to je doista fantastična i u ovom trenutku - zapravo jedina važna informacija. Već sutra nas čeka okršaj s Mađarima, a nova pobjeda nas vodi među četiri najbolje reprezentacije Starog kontinenta. Idemo po svoju ulaznicu za taj kvartet, pa makar se, umjesto kokica, pred TV ekranima u domovini i dijaspori ponovno budu grickale tablete za smirenje...