Samanta Fabris, odbojkašica rođena 8. veljače 1992. godine, jedna od najboljih igračica koje je Hrvatska ikada imala, kapetanica, jaka, baš jaka osobnost, odigrala je s posljednjim danima kolovoza svoju posljednju utakmicu u njoj najdražem dresu. U dresu hrvatske reprezentacije...
U osmina finala Europskog prvenstva u Brnu naša je reprezentacija poražena od jake Srbije, no Samanta je mogla otići uzdignute glave, jer to je bila utakmica za pamćenje, o kojoj će se još dugo pričati. A pogotovo o njezinoj prebogatoj karijeri: 17 individualnih nagrada, 40 klupskih i reprezentativnih medalja (ako je sve to netko dobro izbrojao), 12 klubova iz najjačih svjetskih liga, dva kontinenta...
Istrijanka iz Danijela svoje je prve odbojkaške korake napravila u Pazinu, sa 16 potpisala za Rijeku, potom se vrlo brzo preselila u Italiju gdje se igra najbolja odbojka na svijetu, a nakon toga karijera je otišla strelovito u visine. Seniorskoj reprezentaciji priključila se još 2009. godine.
- Naravno da se sjećam tog razdoblja. Prvi put me pozvala Irina Kirilova, tadašnja izbornica, tada sam još uvijek igrala na poziciji srednjeg blokera. Bila sam jako mlada i mislim da tada nisam ni mogla potpuno shvatiti što taj trenutak znači i koliko će reprezentacija obilježiti moj život. Bila sam uzbuđena, ponosna, možda i malo impresionirana svime oko sebe. Danas, kada pogledam unatrag, shvaćam da sam praktički odrasla u toj reprezentaciji. Klubovi i zemlje su se mijenjali, ali hrvatski dres svih tih godina ostao je nešto moje.
Ulazak u seniorsku reprezentaciju značio je i dolazak među tada već etablirane, poznate i priznate hrvatske igračice.
- Kada kao mlada odbojkašica dođeš među igračice koje već imaju veliko iskustvo i ozbiljne karijere, normalno je da ih gledaš s određenim respektom. Za mene je to bila ogromna škola. Mogla sam gledati kako pristupaju utakmicama i što znači biti profesionalac na toj razini. Mislim da mlada igračica puno toga nauči upravo promatrajući starije i iskusnije suigračice, čak i onda kada toga u tom trenutku nije niti svjesna.
U dugoj reprezentativnoj karijeri teško joj je izdvojiti samo jednu utakmicu.
- Bilo je jako puno utakmica, i svaka generacija nosi neke svoje uspomene. Posebno pamtim trenutak kada smo izborile plasman u Ligu nacija jer smo time došle na svjetsku razinu odbojke. Također, pamtim i jednu utakmicu iz svojih samih početaka s reprezentacijom, kada smo pobijedile favoriziranu Nizozemsku na Europskom prvenstvu 2013. A emotivno će mi možda najviše u sjećanju ostati posljednja utakmica i intoniranje himne prije nje, kada znaš da je posljednji puta slušaš u hrvatskom dresu.
Dolazi odlična generacija
Najviše stresa tijekom karijere pričinjavale su joj situacije u kojima tijelo više nije moglo pratiti ono što je glava željela.
- Kad si mlad, misliš da možeš sve, i preko puno toga jednostavno prijeđeš. S godinama se ozljede nakupljaju, oporavak traje dulje i počneš shvaćati da ne možeš baš uvijek samo stisnuti zube i nastaviti. Nakon 15 godina uzastopnih klupskih sezona i praktički svakog ljeta provedenog s reprezentacijom, uslijedila je i višegodišnja stanka od reprezentativnog dresa. Ozljede su se godinama nakupljale i morala sam početi razmišljati odgovornije prema sebi. Ta pauza mi nije bila laka. Želja je i dalje bila prisutna, ali ponekad moraš prihvatiti da tijelo ima svoje granice. S vremenom sam naučila da je snaga i znati kada treba stati.
Kada je riječ o mlađim suigračicama u hrvatskoj reprezentaciji, Fabris vjeruje da Hrvatska ima dostojne nasljednice i odličnu generaciju pred sobom.
- Apsolutno. Dolazi odlična generacija i u tim djevojkama ima jako puno potencijala. Već sada dosta njih igra u odličnim klubovima i kvalitetnim ligama, što im sigurno može puno pomoći u razvoju. Trebaju samo dobiti vrijeme, priliku i povjerenje. Žao mi je što se ovog ljeta taj potencijal možda nije uspio pokazati i iskoristiti u potpunosti, ali sigurna sam da će, uz dobar i kontinuiran rad, s vremenom doći i rezultati. Poručila bih im da hrvatski dres nikada ne uzimaju zdravo za gotovo. Neka budu strpljive, vjeruju u sebe i jedna u drugu, i uživaju u tome što imaju priliku predstavljati svoju zemlju. Ja sam svoju posljednju reprezentativnu akciju provela u stvarno predivnom okruženju i zahvalna sam djevojkama na tome. Baš zato odlazim mirna, jer vjerujem da ova reprezentacija ima jako lijepu budućnost.
Za kraj Samanta je zaključila:
- S reprezentacijom sam završila kao igračica, ali ne vjerujem da se od nečega što je bilo dio tebe toliki niz godina ikada stvarno možeš oprostiti. Biti kapetan svoje zemlje dugi niz godina za mene je bila ogromna čast i jedna od stvari na koje sam u karijeri jako ponosna. Nadam se da sam svojim primjerom nešto dobro prenijela i mlađim djevojkama i da su se osjećale da na mene mogu računati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....