Ove je godine, bez ikakve daljnje rasprave, najveća pozornost sportskog svijeta, pa tako onda i Hrvata, bila usmjerena na nogometno SP u Sjevernoj Americi. Turnir koji nas je prikovao uz ekrane, natjecanje zbog kojeg se noćima nije spavalo te zbog kojeg je dobar dio nas odijevao majice s bijelo-crvenim kvadratićima ili druga navijačka obilježja, te tako odlazio na gradske trgove, rive uz more, parkove...
Ne zaboravimo ni siječanj, sam početak godine. Iako je zima, okupljali smo se na ulicama i trgovima prateći nastupe naše rukometne vrste koja je na Europskom prvenstvu osvojila broncu. Atmosfera je bila toliko uzavrela da se i politika uplela. Sjećate se laganog prepucavanja između državne i ZG gradske vlasti oko organizacije dočeka na Jelačić placu.
Ova dva natjecanja bila su, realno, za Hrvate vrhunac sportskog doživljaja, iskazivanja emocija, glasnog bodrenja u 2026. To je činjenica, ali fakat je i još nešto što mi, Sportske novosti, kao jedini stručni sportski medij u ovoj državi, ne smijemo zanemariti, prešutjeti. Nužno ga moramo naglasiti.
Vrhunac sportskog dosega Hrvatske u ovoj godini dogodio se u minulih desetak dana. Osvajanjima medalja u tri bazična ili temeljna sporta: plivanju, atletici i gimnastici! To je čudesan uspjeh, veličanstveno ostvarenje s međunarodnog i općesportskog gledišta. Ujedno i raritetno.
Od osamostaljenja jedine nam domovine, samo se još jedne godine dogodilo da smo u istom kalendarskom ljetu osvajali medalje u sva ta tri temeljna sporta. Bilo je to 2008.
Tada je u Eindhovenu, na plivačkom Europskom prvenstvu, Hrvatska osvojila tri medalje (Duje Draganja srebro na 50 slobodno, Sanja Jovanović broncu na 50 leđno i štafeta Kožulj, Rogulj, Draganja, Todorović broncu na 4x100 mješovito).
Na Olimpijskim igrama iste godine u Pekingu, u atletici je Blanka Vlašić bila srebrna, a u gimnastici Filip Ude također srebrni, na konju s hvataljkama. Tu moramo svakako dodati kako je iste godine Filip Ude na konju s hvataljkama osvojio srebro na EP-u u Lausannei, a Robert Seligman broncu na istoj spravi.
U obzir uzimamo samo tri najveća natjecanja (OI, SP i EP), te isključivo u 50-metarskim bazenima kada je riječ o plivanju i na otvorenom ako govorimo o atletici.
Od tada je prošlo 18 godina, cijelo punoljetstvo. S tim da je ove 2026. uspjeh tim malo veći jer su osvojena čak tri zlata.
- Plivanje – bronca štafete 4x100 na EP-u u Parizu (Hribar, Nenadić, Sivec i Dragoja)
- Atletika – zlato Sare Kolak u koplju i srebro Marina Bloudeka na 800 metara na EP-u u Birminghamu
- Gimnastika – dva zlata Ilije Kovtuna na EP-u u Zagrebu, u višeboju i na ručama.
Čudesno, fantastično i divljenja vrijedno. Za Hrvatsku i silna rijetkost, s nadom da ipak malo-pomalo postane i konstanta. Jasno, maliciozni među nama (mi Hrvati smo stručnjaci za omalovažavanje samih sebe) odmah će pronaći zamjerke. Tipa: za plivačke medalje zaslužni su američki fakulteti, a gimnastička zlata su “uvezena” iz Ukrajine. Jedino ni najpesimističniji među nama ne mogu ništa oduzeti atletici, makar… ne mogu ni gimnastici niti plivanju.
Prvo: jest da je Kovtun etnički Ukrajinac, ali hrvatska gimnastika nije od jučer i u ovom se sportu već duže vrijeme radi očigledno vrlo dobro, nadasve sustavno. Konačno, pa jedan Filip Ude, Tin Srbić ili ranije još Marijo Možnik, Robert Seligman... svi oni nisu “pali s Marsa”. Njih je netko ovdje vodio, trenirao, znao ispravno raditi, usmjeravati. Hrvatska gimnastika ima svoju povijest i priču, a da se ovdje itekako isplati raditi te da je ovo sredina u kojoj se napreduje, spoznao je očito i jedan silno nadareni mladić iz ukrajinskog Čerkasija.
Kad je nevolja (čitaj: Rusi) pokucala na njegova vrata, očito je znao zašto bira baš Hrvatsku. Nije tek puka slučajnost. Naši ljudi u tom sportu očito znaju što se i kako rade, a uostalom, podatak da su uspješno organizirali tako veliko natjecanje kakvo je EP u Zagrebu i to u uvjetima kada im je na jesen izgorjelo sjedište njihova saveza (nalazilo se u Vjesnikovom neboderu) nešto govori.
Plivanja glede, stoji podatak da najbolji naši plivači i plivačice bruse talent u SAD-u, na tamošnjim sveučilištima. No, to čine ciljanim, sustavnim radom i opet uz potporu samog nacionalnog plivačkog saveza u kojem znaju da su daleko najbolji uvjeti za plivačko sazrijevanje na svijetu upravo na američkim sveučilištima. Uostalom, pa više od 80% najboljih plivačica i plivača iz cijelog svijeta radi upravo to! Stoga ne čudi ona izjava Pere Kuterovca prije četiri godine, kada je postao plivačkim izbornikom.
– Moj je cilj što više naših plivača i plivačica usmjeriti u Ameriku.
Ne da bi plivali za SAD, već da bi se usavršili za Hrvatsku. S tim da to ne znači zanemarivanje rada ovdje, u domovini. Dapače.
Sport u svijetu zasniva se na tri bazična sporta: atletici, gimnastici i plivanju. Postoje, doduše, stavovi i o četvrtom, judu, ali mi bismo ipak ostali pri ustaljenoj teoriji o tri temeljna. Zašto ih se tako zove? Stoga što su oni temelj svih ostalih sportova, pa tako i igara poput nogometa, rukometa, košarke, vaterpola i odbojke. Stoga jer samo atletika, gimnastika i plivanje razvijaju sve mišićne skupine u tijelu, a ne samo jednu do dvije za specifičnu igru ili disciplinu. Zato jer nude svestranost, od brzine preko izdržljivosti, elastičnosti, ravnoteže, fleksibilnosti pa do snage. Sve to ne sadrži niti jedan drugi sport ili igra.
Upravo se stoga veličina i status neke nacije kao sportske, u svojoj osnovi, zasniva baš na uspjesima u atletici, plivanju i gimnastici. To nije omalovažavanje, ni u ludilu, drugih sportova odnosno igara, već jednostavno općeprihvaćena globalna činjenica u svijetu sporta. Zato naglašavamo značaj posljednjih desetak dana, odnosno uspjeha Hrvatske u plivanju, gimnastici i atletici. Ustrajemo li u tomu, tko zna, možda ćemo doista postati jednom respektabilna sportska nacija. Ovo je dobar, sjajan početak i jedini pravi put.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....