Puno ste puta u sportu čuli onu: "Nitko nije veći od kluba", krilaticu koju bismo za ovu priliku malo modificirali u: "Nitko nije veći od utrke". I nije ako znamo da je riječ o Bostonskom maratonu, ustanovljenom 1897. nakon sjajnog uspjeha maratonske utrke na prvim modernim Olimpijskim igrama u Ateni 1896. Ove godine je "najveća utrka na svijetu" - tradicionalno - trećeg ponedjeljka u travnju, na Dan domoljuba koji se slavi u američkoj saveznoj državi Massachusetts, doživjela svoje 130. izdanje, makar je tradicija koja se proteže kroz tri stoljeća ipak prekinuta u pandemijskoj 2020. No, i tada je Bostonski maraton "otrčan" u virtualnom izdanju, kad je 15.972 sudionika odradilo i snimilo 42,195 kilometara neprekidnog trčanja u svojim okruženjima diljem svijeta.
Ukratko, već 129 godina ništa ne može zaustaviti Bostonski maraton, nisu u tome uspjeli ni čečenski teroristi, braća Džohar i Tamerlan Carnajev, koji su satima nakon što je ciljem prošao pobjednik tog 117. izdanja, 2013., aktivirali dvije bombe i skrivili smrt petero ljudi te ozlijedili ukupno 281. Iako je utrka prekinuta prije no što su je završili svi koji su još bili na stazi, ni bombe nisu bile jače od ove kultne utrke, kako bi to onda uspio jedan "pišljivi" virus...
Kako je teško i nabrojati sve velike priče ispisane u puno više od stoljeća, ovdje ćemo se fokusirati na one najbolje, posebnije od ostalih.
Jedna od najvećih iz naše perspektive dogodila se 1958., jer tada je na Bostonskom maratonu pobijedio jedan Hrvat. Bio je to Franjo Mihalić, rođeni Kutinjanin koji je veći dio života proveo u Beogradu, gdje je 1947. otišao iz zagrebačke Concordije u Partizan, te tamo s 94 godine preminuo 2015. Mihalić je jedan od samo 13 Europljana - ukupno 17 pobjeda, Finac Eino Oksanen ostvario ih je tri, Belgijanac Aurèle Vandendriessche i Englez Geoff Smith po dvije - koji su slavili na ovoj utrci.
Od prvog izdanja s 15 sudionika, Bostonski maraton je dosegao rekordnih 38.708 u jubilarnom stotom izdanju 1996. godine, dok se redovito uz stazu skupi preko pola milijuna gledatelja, što su brojke nedostižne za sve svjetske maratone, uključujući preostalih šest iz serije "majorsa".
Pobjednik premijernog izdanja bio je John McDermott, rekorder se zove Clarence DeMar, koji je od 1911. do 1930. ostvario sedam pobjeda, ženama je pravo nastupa priznato tek od 1971. godine, no ipak su nastupale još od 1966.
I tu dolazimo do još jedne velike priče Bostonskog maratona, one o Kathrine Switzer, koja je 1967. u utrku ušla sa svojim dečkom Tomom Millerom i trenerom Arniejem Briggsom, da bi nakon nešto više od tri kilometra bila napadnuta od strane direktora utrke. Taj očito mizogini tip, Jock Semple, ušao je na stazu, zaletio se na Switzer, koju je uhvatio za ramena, urlajući: "Daj mi taj startni broj i izađi iz moje utrke!" Međutim, spomenuti Miller, Kathrinein dečko, na njegovu je nesreću bio igrač footballa i bacač kladiva, pa je sa svojih 106 kilograma "bodičekom" lansirao direktora izvan staze te omogućio svojoj djevojci da postane prva žena koja je prijavljena završila ovu utrku, godinu dana nakon što je Bobbi Gibb, danas službeno priznata kao trostruka uzastopna pobjednica, Bostonski maraton otrčala neregistrirana. Iz današnje perspektive nevjerojatno zvuči "opravdanje" organizatora da "žene ne smiju nastupati jer fizički nisu u stanju istrčati 42 kilometra".
Međutim, ono što su Gibb i Switzer napravile u borbi za ženska prava, 1980. potpuno je dezavuirala Rosie Ruiz, "pobjednica" s tadašnjim rekordom staze 2:31:56, ujedno trećim najbržim maratonom do tada otrčanim u svijetu. I sve bi to bilo lijepo da Ruiz nije bila - varalica. Pa joj je osam dana nakon "pobjede" ona oduzeta jer je ustanovljeno da maraton nije otrčala, uz pretpostavku da je na stazu ušla niti kilometar prije cilja. Iako to nije moglo biti dokazano snimkom, koja nije postojala, činjenica da je nakon dvije trećine utrke Jacqueline Gareau vodila ispred Patti Lyons, dok su obje posvjedočile da ih Ruiz ni u jednom trenutku nije pretekla, a dvojica studenata s Harvarda da su je vidjeli među gledateljima pola milje (800 metara) prije cilja, bilo je dovoljno da joj se oduzme pobjeda. Što je "mila majka" u odnosu na presude za pronevjeru 60.000 dolara i raspačavanje kokaina u godinama nakon toga. Međutim, Rosie Ruiz do smrti 2019. nikad nije javno priznala da je varala na Bostonskom maratonu, iako je njezin poznanik ili prijatelj Steve Marek u jednom intervjuu izjavio da mu se povjerila nekoliko mjeseci nakon utrke:
- Uskočila je na stazu ne znajući da prva žena još nije prošla ciljem. Vjerujte mi, bila je šokirana kao i svi ostali kad je shvatila da je "pobijedila".
Naravno da u današnje vrijeme tako što nije moguće, odnosno nije moguće već jako dugo s obzirom na elektroniku koja prati sve sudionike od starta do cilja, ali u posljednjih 30 i više godina gotovo da je nemoguće i to da pobjednik bude netko drugi osim afričkih trkača. Kenijci, uz ponekog Etiopljanina, dominiraju Bostonskim maratonom još od 1988. godine, u 21. stoljeću su, pak, na listi pobjednica gotovo pa isključivo samo Kenijke.
Upravo zbog toga Desiree Linden, koja je 2018. prekinula 33-godišnji post Amerikanki, te Meb Keflezighi, koji je 2014. postao prvi Amerikanac nakon 31 godine s pobjedom na Bostonskom maratonu, ulaze među najveće priče ove utrke.
Kao što su to jedan otac i sin, Dick i Rick Hoyt, danas preminuli članovi popularnog Teama Hoyt s 32 nastupa. Slika oca koji gura kolica u kojima je sin s cerebralnom paralizom nebrojeno je puta obišla svijet od 1980. do 2014. Kao i Dickova izjava nakon prvog otrčanog maratona: "Moj sin je sad trkač", šlagvort jedne silno inspirativne priče...
Uostalom, gotovo svaka koju je ispisao Bostonski maraton je takva. Inspirativna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....