Transfer Luke Vuškovića iz Tottenhama u Brighton za 54 milijuna eura strši poput Eiffelova tornja nad Parizom, iznad svih drugih koje su Vatreni napravili ovog ljeta jer, što se tiče ostalih naših reprezentativaca, nikome od kupaca novčanik nije izgorio. No i taj jedan vrhunski posao bio je dovoljan da u ukupnoj sumi koja je plaćena za fiksne odštete, ne računajući bonuse i naknade za posudbe, ljeto 2026. nadmaši prošlo. Sada se zavrtjelo 69 milijuna eura, a lani 67,1 milijun eura.
Međutim, daleko je to od rekordne 2023. godine. Nakon finala Lige nacija, izgubljenog od Španjolske, za hrvatske reprezentativce plaćeno je čak 215,65 milijuna eura. Kad jednom to nadmašimo, dobit ćemo potvrdu da opet imamo svjetske igrače. Nije nemoguće jer u nekom drugačijem raspletu, da su samo Gvardiol i Baturina "našli novu ljubav" to bi se vjerojatno zbilo već ovog srpnja ili kolovoza.
Vušković je drugi najveći posao Hrvata ikad, odmah do Joška Gvardiola za kojeg je Manchester City prije tri godine dao RB Leipzigu 90 milijuna eura pa sad imamo dvojac za složiti stoperski par težak 144 milijuna eura. Po tome smo sami svjetski vrh, a hoćemo li konačno imati i dobru obranu, za razliku od SAD-a i Kanade, pokazat će vrijeme. Ako je po financijskom rejtingu igrača suditi, ne moramo se bojati za "nacionalni štit".
Dok je Vušković svijet za sebe, od ostalih je Ivor Pandur prodan iz Hull Cityja u Glasgow Rangers za sedam milijuna eura, a klub Sergeja Jakirovića potom je kupio Grka Konstantinosa Tzolakisa iz Olympiacosa za 23,3 milijuna eura. Dominik Livaković napravio je transfer iz Fenerbahçea u Barcelonu. Uvijek kad bi netko od Hrvata potpisao za tako veliki klub, koji spada u samu svjetsku kremu, bio bi to briljantan transfer popraćen fanfarama, čak i ako novac nije na top razini. Kod Livakovića nije. Manji je problem što ga je Barca platila samo dva milijuna eura, puno veći što tamo ovog trenutka nije među dva golmana. Figurativno rečeno, netko u Barcelonu uđe na velika vrata, netko na mala, a Livaković je uguran kroz poštanski utor. Međutim, ako mu jednog dana daju šansu da stane na gol, sve se može promijeniti. Potpisao je na četiri godine.
Lovro Majer izgubio je mjesto u nacionalnoj vrsti, ali njegov prijelaz iz Wolfsburga u AEK težio je šest milijuna eura i financijski je treći najveći Hrvata ovog ljeta. To je tih 69 milijuna.
Na to dolazi ekipa na posudbi – Josip Šutalo postao je član Lazija, koji je posudbu platio tri milijuna eura, što jasno govori da će ga otkupiti te se neće vratiti u Ajax, Franjo Ivanović je na privremenom radu u Lensu, iz Benfice, ali taj klub nema opciju otkupa, a Borna Sosa vratio se u Njemačku iz Crystal Palacea.
Slaven Bilić u reprezentaciji traži lijevog beka te bi Sosu klub kao što je Köln, pogotovo kad se sjetimo dobrog iskustva koje je imao u Stuttgartu, mogao vratiti među Vatrene. Ako mu je to bio motiv za promjenu adrese, dio posla je već obavljen, jer Sosi se posljednjih godina zamjerao nedostatak ambicije. Jesu li to bili samo zli jezici? Duje Ćaleta-Car je, kako bi spasio karijeru, prešao u Sassuolo nakon što je raskinuo s Lyonom koji na njega nije računao po povratku s posudbe iz Španjolske.
Za razliku od lani, kad su Vatreni imali nekoliko ozbiljnih transfera, ovo je, dakle, bio specifičan prijelazni rok jer pojedini igrači zanimljivi tržištu, poput Martina Baturine, Petra Sučića ili Joška Gvardiola, nisu promijenili sredinu; i oni i poslodavac zaključili su da nije pravi trenutak, premda su njih trojica zbrojeno mogli generirati najmanje 150 milijuna eura odštete, ako ne i prema 200 milijuna. Drugi ešalon su oni koji su u godinama kad se ne plaćaju velike cifre, kao Kovačić, Perišić, Kramarić... Zanimljivo bi moglo biti sljedećih ljeta.
Spomenute 2023. godine Gvardiol i Kovačić, obojica kako bi stigli u City, plaćeni su 119,1 milijun eura. Na to je stigao niz igrača – Šutalo, Livaković i Ivanušec unovčeni su od strane Dinama za svote 20,5; 6,65; 7,80 milijuna eura, Majer je potpisao za Wolfsburg za 25 milijuna eura, Brozović za Al Nassr za 18 milijuna, Sosa je prešao iz Stuttgarta u Ajax za osam milijuna, a Torino je otkupio Nikolu Vlašića od West Hama za 10,8 milijuna. To je 215,65.
Lani je bilo osam transfera reprezentativaca, šest s odštetom, za ukupno 67,1 milijun eura, i dvije posudbe. Najviše je plaćen Franjo Ivanović za kojeg je Benfica dala 22,8 milijuna eura, predvidjela i bonuse, ali i odredila zaštitnu klauzulu od 100 milijuna eura. Kako nije dovoljno igrao kod Joséa Mourinha, godinu dana kasnije traži novu afirmaciju. Baturina je prešao iz Dinama u Como za 18 milijuna eura i također dobre bonuse, a Petar Sučić iz Dinama u Inter za 14 milijuna eura, dva i pol milijuna eura bonusa i deset posto sljedećeg transfera.
Dominik Kotarski, koji se sada našao u Dinamu na posudbi, imao je transfer iz PAOK-a u Kopenhagen za pet milijuna eura. Jednako je i Midtjylland platio za Martina Erlića na račun Bologne. Borna Sosa zamijenio je Ajax za Crystal Palace, za 2,3 milijuna eura. Luka Modrić je kao slobodan igrač potpisao za Milan, nakon isteka ugovora s Realom, a Dominik Livaković tada se zaputio na neslavnu posudbu u Gironu. Duje Ćaleta-Car pak u Real Sociedad.
Iako su cifre koje se plaćaju, najviše u Engleskoj, sumanute, mnogi klubovi ipak nemaju novac, a to vrijedi i za brojne iz Petice. Zato je svaki prijelazni rok u kojem se za hrvatske reprezentativce plati preko 60 milijuna eura dobar. Čak i ako nije bajan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....