Na opipljivi je Dinamov problem ukazalo pravilo UEFA-a na temelju kojeg svaki klub u prijavi igrača za međunarodna klupska natjecanja mora imati barem osmoricu igrača koji su od 15. do 21. godine igrali unutar domaćeg Saveza, a od te osmorice, barem četvorica morala su najmanje tri godine provesti u klubu. Sukladno tom propisu, Dinamo nije mogao na A popis igrača za utakmice sa Žalgirisom uvrstiti 25 nogometaša, koliko je maksimalno dopušteno, jer jednostavno u svlačionici nema dovoljan broj vlastitih igrača. I onda slijedi sankcija UEFA-e - za svakog igrača manje iz spomenute kategorije, klub smije prijaviti jednoga manje na A popis.

Budući da su te UEFA-ine kriterije ispunili samo Goda i Valinčić, odradivši dio omladinskog staža u Maksimiru, Plavi su mogli prijaviti samo 23 nogometaša za taj A popis. Ne sjećamo se da se ikada dogodilo da Dinamo nije imao barem četvoricu igrača poniklih u vlastitoj školi i to je svakako problem kojeg u Maksimiru moraju što prije riješiti. Ne zbog tog UEFA-ina pravila, nego zbog buduće klupske egzistencije...

Znano je, naime, kako je Dinamo godinama funkcionirao – dobro je živio od transfera igrača, te od UEFA-inih nagrada. A svi, baš svi unosni transferi ostvareni su od prodaje vlastitih igrača. Odnosno, nogometaša koji su, ako već nisu prošli Omladinsku školu Plavih, u tinejdžerskim danima došli u Maksimir, igrački se afirmirali i potom otišli u inozemstvo kao iznimno tražena i „vruća roba” na nogometnom tržištu.

Temelj egzistencije

U posljednjih 20-ak godina, u kojima je Dinamo od svoje škole, kao i vjerovanja u svoje mlade igrače, stvorio prepoznatljiv „brand”, najzvučniji izdanci Dinamove škole bili su Kranjčar, Modrić, Eduardo, Ćorluka, Lovren, Kovačić, Jedvaj, Gvardiol, Franjić, Šutalo, Baturina, Sučić, Badelj, Vrsaljko, Čale, Pivarić, Benković, Šimunović, Šunjić, Brekalo, Moro, Sosa, Ćorić, Halilović..., da ne nabrajamo dalje. A igrači koji nisu odrasli u Omladinskom pogonu, ali su vrlo mladi došli u Dinamo i u zagrebačkom klubu stekli priznato nogometno ime bili su Olić, Mandžukić, Pranjić, Sammir, Vukojević, Vida, Schildenfeld, Ademi, Brozović, Olmo, Pjaca, Rog, Ivanušec, Majer...

Nabrojali smo samo najzvučnija imena, izvrsne igrače od kojih je Dinamo godinama živio, ostvarivao dobre rezultate i punio blagajnu. Modus operandi bio je kristalno jasan: temelj egzistencije bili su domaći igrači, uz dovođenje dobrih i iskusnih domaćih i inozemnih nogometaša, uz koje će ta mladost stasati i afirmirati se, te na kraju polučiti bogate transfere. Jasno je da je u tom poslovanju bilo i pogrešaka, bilo je novca „bačenog u vjetar” i neki igrači koji su trebali biti pojačanja zapravo su samo opterećivali blagajnu i zatvarali mjesta vlastitim mladim igračima, ali takve pogreške su uobičajene u nogometnom svijetu. Pa ni Real ne pogodi uvijek s kupovinom igrača... Ali, važno je da su procjene u većini slučajeva bile dobre i Dinamo je dobivao što je htio u tom svom uhodanom načinu poslovanja.

Joško Gvardiol donio je rekordni novac u Dinamovu blagajnu - na transferima u Leipzig, potom u Manchester City, Plavi su zaradili oko 37 milijuna eura

CONOR MOLLOY Dppi Via Afp

Sad su se okolnosti promijenile, na što je ukazalo i spomenuto pravilo UEFA-e. Lani je Zvonimir Boban temeljito „pročistio” svlačionicu, za veliki su novac otišli Baturina i Sučić, dovedeno je niz igrača, neki od njih su opravdali očekivanja, neki ne, ali očiti je minus da je u tom procesu obnove momčadi bila zanemarena vlastita škola. Očekivalo se da će, primjerice, Mikić, Jakirović i Pavić biti novi maksimirski dragulji, međutim to se nije dogodilo. Mikić nije na najbolji način iskoristio nekoliko prilika za dokazivanje, a Jakirović i Pavić više ne stanuju u Maksimiru. Nakon povratka s posudbe u Zrinjskom, Topić pokazuje da se na njega može ozbiljno računati, Zebić je u B momčadi i to bi bilo to u svezi Dinamove aktualne, obećavajuće mladosti iz vlastite škole...

Nesklad u odnosu na tradiciju

Iluzorno je očekivati da će se baš u svakoj juniorskoj generaciji pojaviti nekoliko igrača za prvu momčad, ali ni ova situacija nije u skladu s Dinamovom tradicijom življenja. Na brojnim smo putovanjima u razgovoru s predstavnicima inozemnih klubova protiv kojih je Dinamo igrao, uvijek dobili i pitanje: „U čemu je tajna tog Dinamova inkubatora”? Nije bila rijetkost ni napomena kako im „Dinamo treba biti uzor” za klupsku egzistenciju, uz nevjericu su isticali i nabrajali igrače koji su ponikli u Omladinskoj školi Plavih. O tome je prije nekoliko dana u našem listu govorio i bivši Dinamov nogometaš, Mihael Mikić:

- Dinamo mora svake godine uvoditi i promovirati dvojicu-trojicu igrača iz svoje škole, mora stati iza njih. Jer, bez vlastitih igrača u prvoj momčadi, Dinamo gubi svoj identitet, koji je godinama stvaran, gubi se ugled i „brand” u Europi. Dinamo, dakle, mora nastaviti koračati tom stazom, mora i dalje biti prepoznatljiv u svijetu po Omladinskoj školi i serijskom izbacivanju vrhunskih talenata. Uvijek sam bio protivnik dovođenja igrača samo zbog toga da bi ih se dovelo. Nije lako dovesti dobroga igrača, ali kad se nekoga dovodi, onda taj mora biti klasa, mora biti osjetno bolji od dečka kojeg imaš u vlastitoj školi – upro je Mikić prstom u srž problema.

Mario Kovačević, trener Dinama

DAMIR KRAJAC Cropix

Prije nekoliko dana iz PSG-a je doveden nadareni Francuz Noah Nsoki, čeka se dolazak Rusa Kravcova, kao i oporavak Španjolca Danija Rodrigueza, pristiglog iz Barcelone, koji bi trebao biti u pogonu sredinom rujna. Hoće li taj triling biti pogodak, hoće li pokazati da su, kako je istaknuo Mihael Mikić, osjetno bolji od igrača koje Dinamo ima u vlastitoj školi? Vrijeme će sve pokazati, svojim će igrama suditi o sebi i vidjet ćemo jesu li prava pojačanja, od kojih će Dinamo u budućnosti imati i financijske koristi, ili će biti tek puki maksimirski prolaznici, koji su svojim dolaskom možda i zatvorili vrata nekim nadarenim dečkima iz Omladinske škole.

Moraju se vratiti ‘korijenima‘

Uglavnom, Dinamo se definitivno mora vratiti svojim „korijenima” i stvaranju igrača na svojim terenima. Način rada, temeljen na vlastitim mladim igračima, uz dovođenje najboljih mladih igrača iz cijele Hrvatske, bio je itekako uspješan. Uostalom, od samostalnosti Hrvatske, najbolje je rezultate Dinamo imao kad je u svlačionici imao velik broj vlastitih mladih igrača. Počevši od generacije Darija Šimića i Silvija Marića, kojoj je nadogradnju donio Robert Prosinečki u najboljim igračkim godinama.

A o opjevana „Generacija ‘82”, koja je nakon 24-godišnje suše u Zagreb donijela naslov prvaka bivše države, mahom je bila sastavljena od Dinamovih domaćih igrača. Uz kapetana Zajeca, šampionski tron i besmrtnost u mislima Dinamovih navijača dohvatili su Vlak, Ivković, Bračun, braća Cvetković, Kranjčar, Mlinarić, Deverić, Cerin....

Zajec je potom bio sportski direktor, trener i predsjednik kluba, sjećamo se njegove izjave nakon velebne pobjede u Ligi prvaka u Amsterdamu protiv Ajaxa krajem 1998. godine (1:0, strijelac je bio mlađahni Josip Šimić). Tada je „Zeko” bio trener i „u vatru” je pogurnuo plavu mladost – Bišćana, Šimića, Mikića...

- Dinamo uvijek mora računati na svoje „klince”, naša je Omladinska škola kvalitetna i izbacila je niz pravih igrača. Ponosan sam na naše mlade dečke i to je zapravo pokazatelj kako Dinamo mora funkcionirati, a tako i funkcionira – govorio je tada Zajec, danas počasni predsjednik maksimirskog kluba.

I nadajmo se da će Dinamo tako i u budućnosti funkcionirati...