U srpnju prošle godine, sa svježe osvojenom duplom krunom, u HNK Rijeci su se vukli značajni poslovni potezi. Damir Mišković otkupio je ugovor Tonija Fruka, koji se “dijelio” s Fiorentinom, te je za tu investiciju izdvojio 4 milijuna eura. To je uvjerljivo najveći ulog u jednog igrača, jer prvi sljedeći Rijekin ulazni transfer, Andreja Kramarića, vrednovan je s 1,2 milijuna. Svi ostali transferi u povijesti riječkog prvoligaša po ulogu su bitno ispod milijun eura.
Na Rujevici su prošlog ljeta rezonirali kako će lider osvajanja duple krune, a kojem se najavljivao i reprezentativni poziv (stigao je u rujnu), dobiti unosne ponude. Unatoč tome što je skupio i 7 nastupa za Hrvatsku (1 gol) te bio i na svjetskom prvenstvu (bez minuta), Toni Fruk je i dalje na Rujevici. Neslužbene su verzije da nijedna ponuda koja stiže klubu nije na razini financijskih očekivanja (8–10 milijuna), a nisu ni po rejtingu liga po volji igraču (recimo MLS, Rusija...). Činjenica da najbolji igrač prošle sezone, s reprezentativnim stažom, nema ozbiljnije ponude iz jačih europskih liga prilično uvjerljivo ukazuje na trendove transfera domaćeg nogometa.
Može se razgovarati o tome da bi vjerojatno Fruk ostvario solidan transfer da su klupska potraživanja manja. Očekivanja Rijeke su na onoj razini koju izdvajaju klubovi srednje europske klase i takvih liga, a može se dogoditi, ako se poklope potrebe, da to budu i klubovi srednje razine iz petice. To što se već drugo ljeto nije dogodio transfer daje naslutiti kako će Rijeka morati smanjiti apetite ili će se i dalje čekati tzv. “poklapanje” nečijih brzih potreba i raspoloživosti Fruka da te opcije prihvati...
Primjer tog odličnog igrača i sjajnog momka može nam doprinijeti razumijevanju aktualnosti HNL-a na tržištu, odnosno uzrocima njegova opadanja privlačenja europske pozornosti. I tu ne govorimo samo o financijskom aspektu kao plusu ili minusu za nečiji transfer. Referiramo se i na tog igrača u kontekstu novijih tehničko-taktičkih trendova nogometa. Fruk je, recimo, ofenzivniji vezni ili, još bliže, tzv. druga špica. U HNL-u njegova lucidnost, znanje, tehnika donijeli su vrlo dojmljive učinke, na korist Rijeci i samom igraču. Fruk je u 147 nastupa za Rijeku imao 40 pogodaka i 33 asistencije te odlučne role u osvajanju duple krune. Za inozemne iskorake igrača takve pozicioniranosti (prije svega za igru između linija) traži se nešto viša razina hitrine i fizičke moći, kako bi lakše nametnuli svoja tehnička znanja i došli do iznadprosječnog transfera.
Uzmimo primjer Rokasa Pukštasa, koji je ostvario transfer u fizički vrlo zahtjevnu i iscrpljujuću Championship ligu. Fruk je tehnički viša razina, ali je Pukštas motoričniji, agresivniji, boljeg skoka i fizičke moći. Da je, recimo, Pukštas Frukove tehnike ili Fruk Pukštasove motorike, to bi bio potencijal koji bi bio tražen u ligama petice, i to za dvoznamenkaste iznose...
Samo su dva HNL aktera ostvarila ovo ljeto transfer u lige petice. Gabriel Vidović je otišao u bundesligaša Paderborn, a kanadski reprezentativac Niko Sigur u Toulouse. Vidović je plaćen 3 milijuna, što je u vrhu povijesnih izdvajanja tog povratnika (nakon 6 sezona) u Bundesligu, a koji je u proteklih 15-ak godina bio i u trećoj ligi i većim dijelom u drugoj ligi. Vidović ima status bivšeg igrača Bayerna te je prilično logično da manji klub dovede veznjaka tehnički dobrog i s iskustvima iz Njemačke.
Sigur je za francuski klub 12. transfer u povijesti (8 milijuna najveći), plaćen 4 milijuna. Toulouse je klub koji je uglavnom u donjem dijelu francuske prve lige, a bio je u drugoj ligi 2020. i 2021. Francuska je liga fizički vrlo snažna i Sigur svojim motoričkim potencijalima može odgovoriti tim potrebama. Ono što povezuje njega, Pukštasa i Vidovića je dob, jer imaju 22 godine...
Najviši transfer ljeta, onaj Pukštasov, odaje nam jasne pokazatelje aktualnosti HNL-a. Osim što je financijski najjači (5 milijuna) i time pokazuje rejting HNL-a, ukazuje i na tip igrača koji je tržišno konkurentan (znači prije svega fizička komponenta), ali i na okvire klubova/ligâ koji se zanimaju za ovdašnje igrače. Manjak zanimanja klubova iz liga petice već je konstanta, iako su se u proteklih 5–6 godina događali izuzeci kao najskuplji (i najdojmljiviji) transferi, pogotovo iz Dinama. Govorimo o Olmu (35), Gvardiolu (37) ili lanjskim Baturini (18) i Petru Sučiću (14), (plus Šutalo u Ajax za 20), odnosno Luki Vuškoviću (u Tottenham za 11 milijuna). Bilo je i manjih, ali solidnih transfera (recimo Majer 12, Franjić 7,5 u Bundesligu, Oršić 5,8 u Premiership). Ono što se i kroz ovo siromašno transferno ljeto može dokučiti jest posljedično sve niži financijski standard prihoda i rejtinga transfera.
Kad upravljači nogometa žele naglasiti “uspješnost i ugled HR nogometa”, uhvatit će se upravo tih sporadičnih jačih transfera. Na svako analiziranje i argumentiranje pada kvalitete domaćeg nogometnog proizvoda samo će odmahnuti rukom i zanemariti, tretirajući ga uglavnom kao “podrivanje hrvatskog nogometa”. Činjenice, a ne subjektivne procjene, ukazuju na pad kvalitete HNL-a, a kretanja transfera samo su jedan, doduše prilično značajan faktor koji na to ukazuje. Naime, da bi HNL klubovi mogli održavati svoje funkcioniranje, oni nužno trebaju ili vrlo značajne uspjehe u europskim kupovima ili značajne transfere, odnosno miks solidnosti ta dva alata prihoda. Kako u Europi Dinamo jedini ostvaruje značajne domete i posljedične zarade, onda Modri sebi mogu dopustiti poneko (ali ne češće) siromašnije transferno ljeto i zimu. Ostali su u velikom problemu bez barem “dobrih” transfera, jer su u Europi manjeg dosega ili uopće ne dohvate europske vize.
Zašto brine (sve) slabija reprodukcija nogometnog proizvoda (igrača) za inozemno tržište? Zato jer se ne vidi nikakva osmišljena strategija HNS-a (koji diktira sve odnose HNL-a i domaćeg nogometa) kako podignuti kvalitetu te proizvodnje. Osim financija, na tu proizvodnju utječe niz faktora. Uvjeti rada, infrastruktura, stručna metodologija, sustavi natjecanja, protočnost liga za mlade igrače, kvalitetno suđenje i ostalo — sve to ima upliva u procesu razvijanja mladih. U sve “tanjim” zbiljama tih faktora, klubovi su primorani čim prije prodavati svoje igrače, nerijetko i one koji nisu skupili više od pola ili pune sezone, a takvi nedokazani potencijali nisu dovoljno snažni i naviknuti da izdrže konkurenciju u onim ligama gdje su zahtjevi igre puno veći.
Postojanost tog trenda pada kvalitete, koji se prilično usko javno pokušava tumačiti kroz famu o intenzitetu igre, nešto je što i nije najgore za promišljanje nade u bolju sutrašnjicu. Mnoge su zemlje (lige) imale svoje krizne faze, ali su u jednom trenutku prihvatile zbilju da se moraju drastično mijenjati, suočile se s problemima i osmislile strategije kako ih dugoročno nadvladati.
Primjer Norveške, u reprezentativnom i klupskom smislu, i zemlje koja ima nešto više od 5,5 milijuna stanovnika, jasno ukazuje što to znači dogovoriti, usuglasiti i provesti kvalitetnu strategiju revitalizacije nogometa. U Hrvatskoj se, valjda, čekaju klimatske promjene i sporadična događanja velikog talenta, koji će se izdvojiti iznad kontinuiteta improvizacija i nekome služiti kao argument da HNL “samo raste”...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....