Na spomen pojma "lojalnost" velika većina nogometnih fanova vrlo će vjerojatno imati identičnu prvu pomiso: Francesco Totti. Talijanska legenda, koja će 27. rujna napuniti 50 godina, slobodno se može upotrebljavati i kao sinonim za lojalnost, jer cijelu njegovu karijeru karakterizirala je upravo ljubav i privrženost prema jednom i samo jednom klubu. Romi.
Da je u više navrata mogao napustiti klub, Totti nikada nije krio; štoviše, čak je otkrio da je bio vrlo blizu, na "oko 80 %" da preseli u redove Real Madrida. Ipak, emocije koje ga vežu uz Vučicu su presudile, a iako je još nekolicinu puta bio pred iskušenjem napuštanja talijanske prijestolnice, konačna odluka na kraju je uvijek bila ista.
A ta vezanost prestala nije, ni u najmanjoj mjeri popustila, ni nakon završetka Tottijeve karijere, koja je okončana po završetku sezone 2016./17. Otkrio je to, prilično senzacionalno, sam Totti u svojoj novoj knjizi naslova "Beyond", u kojoj se dotiče brojnih neispričanih detalja svoje karijere. Legendarni napadač navodi, naime, da su ga s 48 godina htjela potpisati dva kluba iz Serie A - Genoa i Como.
- Alberto Gilardino (tada trener Genoe) je tada imao 42, Cesc Fabregas (trener Coma) 37 godina, tako da bih bio šest i jedanaest godina stariji od osoba koje bi mi govorile što da radim. Ovo nisu urbane legende, ovo je čista istina. Nevjerojatno, ali istinito - započeo je Totti pa nastavio:
- Svakog ponedjeljka navečer održavao sam formu igrajući nogomet s osam igrača. Možda je to pomalo i sport za umirovljenike, nešto što se igra nakon posla, ali meni je bilo zabavno i zabijao sam golove. Bio sam malo puniji, ali kondicija mi uopće nije bila loša. Dobro mi je išlo. Ne zaboraviš tek tako kako kontrolirati loptu, izvoditi slobodne udarce ili podijeliti asistenciju. U intervjuima sam se pritom volio šaliti, zafrkavati novinara koji bi se našao preda mnom, onako kako samo ja znam: "Spreman sam za povratak", rekao bih. A činjenica je da su te šale svi čuli. Onda je nekome pala na pamet luda ideja.
Čelnici Genoe bili su prvi koji su prišli Tottiju, s kojim su direktno razgovarali.
- Postavili su mi jednostavno pitanje: „Dakle, želiš li se upustiti u ovo novo iskustvo ili ne?“ Mislili su ozbiljno. Uzeo sam malo vremena da odlučim, a prije nego što sam dao odgovor, odmah sam se bacio na posao. Nastavio sam igrati nogomet ponedjeljkom, dodao tri treninga tjedno u teretani i još dva s fizioterapeutom, a pritom sam pazio i na prehranu. Nema više kruha, nema više slatkiša, nema više ničega. Odreći se slatkiša bilo mi je nevjerojatno teško. Marassi (stadion Genoe) mi se svidio. To je lijep stadion, u engleskom stilu, s navijačima koji strastveno prate utakmice tik uz teren. Osjećaš ih kako ti pušu za vratom. A posljednju utakmicu u dresu Rome odigrao sam upravo protiv Genoe, od svih mogućih momčadi. Eto ti sudbine. S vremena na vrijeme Gilardino bi mi poslao poruku na WhatsAppu: „I?“. Dok sam trenirao, nije mi bilo pretjerano teško. Tijelo je dobro reagiralo, osim uobičajenih bolova i zatezanja koji su normalni za nekoga tko je na pragu pedesete. Leđa su mi bila malo ukočena, ali ništa ozbiljno. Kod nekih vježbi, sedam godina nakon umirovljenja, morao sam krenuti praktički od nule, ali očekivao sam da će biti puno gore. Izdržavao sam. Gurao sam se kao profesionalac.
Vježbao je i vježbao bivši prvak svijeta s Italijom 2006., dugo je dvojio, ali na kraju je rasplet, baš kao i tijekom nebrojeno navrata u njegovoj karijeri, bio isti...
- „Brate, što ti to radiš?“ Nekih sam se dana to pitao, dok sam se drugih osjećao optimističnije. Nisam zapravo znao što mi budućnost nosi, ili sam možda ipak znao, ali sam se pravio da se ništa ne događa i jednostavno uživao u trenutku. Glava mi je govorila da mogu prihvatiti, srce mi je govorilo ne. Onda bi se uloge zamijenili, misli bi povukle ručnu, a srce bi počelo ubrzano kucati. Činjenica je da je zaključak na kraju uvijek bio isti, a pitanje koje sam si postavljao glasilo je: „Je li moguće igrati za momčad koja nije Roma?“
Duboko u sebi znao sam da je pravi odgovor odzvanjao glasno. Samo sam se trudio da ga ne čujem, ništa više. Imao sam 48 godina, u redu, ali na neki način godine možete nadvladati. Postajete sporiji, ali stopalo ne stari. Roma je bila bit. Ne problem, i nikada to neće biti. Sportska izdaja nema dob, bilo da imate 18 ili 48 godina - zaključio je Totti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....