Povratak kapetana Josipa Mišića zacijelo je najbolja, ili druga najbolja vijest, koju su dočekali Dinamovi navijači. Na onu prvu još će malo pričekati, no sad je najvažnije da će Mišić opet predvoditi Plave u četvrtak protiv Anderlechta, u dvoboju 2. kola skupine Europske lige (Maksimir, 21 sat). Mišić je preskočio dvije posljednje utakmice u domaćim natjecanjima, u Kupu protiv slabašnog Vukovara 1991 očekivano se nije osjetio njegov izostanak, međutim još kako je nedostajao Zagrepčanima u splitskom, u svakom smislu, poražavajućem derbiju.
Na ta je dva dvoboja, podsjetimo, bio suspendiran zbog isključenja protiv Lokomotive, verbalni je delikt bio kažnjen crvenim kartonom i dvjema utakmicama neigranja, tu je kaznu odradio i trener Mario Kovačević moći će na njega računati za subotnje gostovanje u Koprivnici. No, najprije treba apsolvirati europski dvoboj s Anderlechtom, nakon mršavog remija protiv Hapoela pobjeda se protiv belgijskog kluba nameće kao imperativ, žele li Plavi održati živom ambiciju za plasman u drugi krug.
Mišić je ove jeseni, napokon, dočekao i reprezentativni poziv, novi izbornik Slaven Bilić dao mu je priliku, iako Dinamov veznjak nije u onako dobroj formi u kakvoj je bio prije dvije-tri godine, kad ga je Zlatko Dalić uporno zaobilazio. Ali i ovakav je Mišić, uz golgeterski raspucanog Belju, neprijeporno Dinamova najčvršća karika i mnogo toga u igri Plavih ovisi o kapetanovoj inspiraciji. To se ponajbolje vidi na onim utakmicama na kojima ga nema...
Dinamo definitivno nema pravu zamjenu za Mišića, teško je uopće danas pronaći takav profil igrača. A porazno je za Dinamovu struku što je olako iz ruku ispustila vlastito dijete, Luku Vrbančića, koji drži Osijekovu igru i nametnuo se kao lider te momčadi. Ali, nitko ga, nekim čudom, u plavom domu nije prepoznao... Možemo govoriti i o jednako lošem potezu puštanja Branka Pavića u Rijeku, još jednom zadnjem veznom izdanku Dinamove omladinske škole. Iako igraju na istoj poziciji, nisu tipovi igrača poput Mišića, ali da su ostali u Maksimiru, ne bi trebalo grčevito tražiti veznjaka sličnih karakteristika Mišiću.
I u toj je potrazi izbor pao na anonimnog Rusa Kirila Kravcova, dovedenog iz Sočija. Na Poljudu je Kravcov igrao na poziciji zadnjeg veznog i bio je jedan od malobrojnih Dinamovih igrača koji nije zakazao. Nije briljirao, ali je korektno odradio svoj dio posla. A to je poglavito onaj obrambeni, Kravcov je zadnji vezni staroga kova, ponajprije zadužen za „prljave zadaće”, destrukciju suparničke igre, blokiranje kreativaca u protivničkoj momčadi, zatvaranje praznoga prostora ispred i između svojih srednjih braniča, te ako je u mogućnosti, točno predavanje osvojene lopte prvom, ili najbolje postavljenom suigraču. A to je Kravcov većim dijelom dvoboja solidno činio.
Prevario se onaj tko je od prvoga Rusa u plavom dresu više očekivao. I svaka usporedba s Mišićem je besmislena, jer su drukčiji tipovi igrača. Međutim, dojam je da bi Mišić i Kravcov u tandemu zadnjih veznih vrlo dobro funkcionirali, imao bi tada Mišić osjetno više slobode u kreaciji i odlasku prema naprijed. A Dinamova igra nerijetko ovisi o njegovim loptama i potezima koji „izbacuju” suparničku obranu iz ravnoteže.
Ali, tu postoji veliki i zasad nerješivi problem. Da bi Mišić i Kravcov igrali zajedno, Dinamo bi morao mijenjati 4-3-3 sustav igre i proigrati u 4-2-3-1 formaciji. A zna se da je Bobanov zamišljeni 4-3-3 sustav u Maksimiru „sveto pismo” i Kovačević se ne usuđuje na svoju ruku promijeniti zadane gabarite. Neovisno o tome što je svakome jasno da mnogo toga u Dinamovoj igri „ne štima”, da Dinamo već ozbiljno „kašlje”. Većina je igrača izvan željene forme i ta je spoznaja svakako razlog stalnoj glavobolji plave struke.
Može li se, dakle, protiv Anderlechta nešto promijeniti? Mogu li Dinamovi igrači napraviti opipljivi pozitivan pomak na planu igre? Nemoguće je preko noći promijeniti sve što ne valja, ali treba očekivati da će se nešto dobro ipak dogoditi. Dinamu će za dobru izvedbu, potom i potencijalno dobar rezultat, trebati kudikamo veća energetska potrošnja, u trkačkom će dijelu Plavi morati biti osjetno bolji nego u domaćim utakmicama. Jer, intenzitet europskih utakmica uvijek je na višoj razini od intenziteta u SHNL.
Mnogo će se toga, kao i uvijek, odlučivati u veznom redu, a veliki je problem hrvatskog prvaka svakako i spoznaja da gotovo svi vezni igrači nisu u pravoj formi. Zajc je neprepoznatljiv u odnosu na prošlu sezonu, Kačavenda je nakon startnog bljeska u stagnaciji, Stojković nije posve zdrav, ali je i takav, ulaskom u igru na poljudskom „bazenu”, pokazao da drukčije udara loptu od ostalih. Mudražija je ionako u četvrtom planu, a nije ni prijavljen za EL, ostao je tek Ivanušec, od kojeg, tko zna zašto, u Maksimiru očekuju da bude, kako to nazivaju, „osmica”, iako je svoje najbolje igre pružao na lijevome krilu, tako se, uostalom, i prodao u Feyenoord.
Uglavnom, Kovačeviću definitivno nije lako, sve više mu „gori pod nogama” i brzo će morati pronaći način izlaska iz krize. Bilo bi zanimljivo doznati kakva su zapravo ona najintimnija trenerova razmišljanja, je li i on doista nepopravljivo „zaljubljen” u taj 4-3-3 sustav, ili pokušava „plivati” u tom, nametnutom mu sistemu. Činjenica jest da Dinamo ne izgleda dobro i definitivno nešto treba mijenjati. A protiv Anderlechta će Plavi morati biti moćni i jaki na sredini terena, u veznom redu.
I ne može se očekivati da će sve samo od sebe postati pozitivnije isključivo povratkom Josipa Mišića. Ma koliko kapetan značio Dinamu, ma koliko bio pokretač dobrih zbivanja na travnjaku, Mišić ne može sam (kao, uostalom, ni ubojiti strijelac Beljo) odjednom, preko noći, donijeti procvat. Za uspjeh protiv Anderlechta Dinamo mora imati većinu raspoloženih igrača, koji će na terenu igrati jedan za drugoga. Moraju, dakle, biti momčad. Ono što nisu bili u Splitu, Osijeku, Stavangeru... Vidjet ćemo, dakle, kakav će ponajprije biti voljni trenutak Plavih u četvrtak (uložena energija, trka...), što je temeljni preduvjet za ostvarivanje taktičkih zamisli, kao i za kreativnu nadgradnju. Bude li tako, ostvarit će se ona Bobanova rečenica izrečena po dolasku u klub:
- Ne može se uvijek biti savršen, ne može se uvijek pobjeđivati. Ali, ovaj Dinamo na svakoj utakmici mora potrošiti i zadnji atom snage, mora trčati „300 na sat” i svaki igrač na svakoj utakmici mora dokazivati da vrijedi Dinamova dresa...
Bude li tako, bit će i pljeska s trenutačno nezadovoljnih maksimirskih tribina. A o rezultatu će se nešto pitati i suparnika...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....