Španjolska je dominantna sila europskog i svjetskog nogometa posljednjih godina. Momčad izbornika Luisa de la Fuentea osvojila je Europsko prvenstvo 2024., potom je na jedanaesterce poražena u finalu Lige nacija 2025., da bi ove godine postala svjetski prvak.
U prvom nastupu nakon finala Mundijala protiv Argentine, Furija je na gostovanju svladala Englesku 3:2. Nije Španjolska nakon svjetske smotre postala neka nova momčad, ali je postala još fleksibilnija, barem takve zaključke možemo izvući nakon opsežne analize tekstova u relevantnim španjolskim i engleskim medijima.
Najvažnija stvar nakon Wembleyja jest to što je jezgra momčadi ostala gotovo potpuno ista, a De la Fuente ne radi „revoluciju“ nakon svjetskog naslova. Lamine Yamal je još važniji, ali više nije jedini izvor individualne razlike. Baena i Oyarzabal pokazali su koliko kvalitetne opcije postoje s klupe, jer protiv Engleske su upravo oni preokrenuli utakmicu. Fermín López i Dean Huijsen pak predstavljaju zanimljive nove/stare opcije za širenje rotacije.
U taktičkom smislu je možda najveća novost to što Španjolska ne mora nužno pobijediti utakmicu kroz dominaciju posjedom. Protiv Engleske je pokazala da može prihvatiti otvoreniju utakmicu, braniti se dublje u određenim fazama i napasti prostor nakon osvajanja lopte. Istodobno je ostala karakteristična sposobnost da kroz kratke kombinacije i tehničku kvalitetu kontrolira utakmicu kad joj to odgovara.
To je posebno zanimljivo jer je Wembley bio svojevrstan test nakon Mundijala. Naime, Španjolska je prvi put nakon dosta vremena izgledala ranjivo, a Harry Kane je kod vodstva Engleske od 2:1 imao penal za 3:1. Međutim, nije se Furija raspala, nego je promijenila utakmicu s klupe i dobila 3:2.
De la Fuente je protiv Engleske počeo s vrlo sličnom momčadi kao u finalu SP-a, uz promjene poput Pubilla na desnom beku, Ferrana Torresa u špici i Nica Williamsa na lijevoj strani napada. Izbornik je svjesno zadržao jezgru svjetskih prvaka, i sam je prije utakmice naglašavao da su promjene minimalne. U reprezentaciju su ušli Josep Martínez i Roberto Fernández, dok su se vratili Dean Huijsen i Fermín López. Bilo bi, dakle, pogrešno zaključiti da je nakon Mundijala napravio neku vrstu „resetiranja“.
Protiv Engleske se Španjolska i dalje pouzdala u provjerenu kvalitetu Rodrija, Pedrija, Ruiza/Olma, Yamala, Williamsa i Torresa, uz vrlo visoku tehničku kvalitetu i inzistiranje na kontroli lopte. No, promijenila je ono što radi kada izgubi kontrolu nad utakmicom. U tom smislu, najveća je novost s Wembleya da Španjolska više ne mora kontrolirati baš svaki trenutak utakmice.
„Stara” španjolska reprezentacija, pogotovo ona iz razdoblja Luisa Enriquea, često je imala gotovo opsesivnu potrebu da utakmicu kontrolira kroz posjed. De la Fuenteova Španjolska već neko vrijeme pokazuje da je posjed sredstvo, a ne cilj. Protiv Engleske se to vidjelo vrlo jasno. Španjolska je otvorila utakmicu izvrsno, povela preko Yamala, ali je onda Engleska svojom fizičkom snagom, tranzicijom i izravnim napadima uspjela utakmicu pretvoriti u nešto što Španjolska nije potpuno kontrolirala.
I upravo tu je razlika, jer umjesto da se raspadne kad izgubi kontrolu, momčad je promijenila način na koji napada. Sam De la Fuente nakon utakmice rekao je da je Španjolska u jednom trenutku morala drugačije pristupiti situaciji jer nije dovoljno dobro napadala prostor iza engleske obrane. Govorio je o tome da utakmica ima „više utakmica unutar utakmice“ i da momčad mora znati igrati svaku od njih. To je vrlo dobar opis njegove filozofije.
Wembley je zapravo pokazao dvije Španjolske; prva je Španjolska koja kontrolira, a druga je Španjolska koja mora igrati tranzicijski nogomet. Sve u svemu, Furija može pobijediti i utakmicu u kojoj se stvari izmjenjuju. Zanimljiva je i De la Fuenteova ideja da utakmicu ne mora nužno započeti s najboljih 11 na papiru, već može krenuti s jednom vrstom profila, a onda tijekom utakmice ubaciti igrače koji mijenjaju karakter napada. Protiv Engleske je upravo to napravio.
Yamalu je promijenio ulogu, ne mora više 90 minuta stajati na desnoj strani i čekati loptu, već mu dopušta da ulazi unutra, kombinira s Olmom i Pedrijem, spušta se po loptu, mijenja pozicije, napada jedan-na-jedan, a zatim opet napada prostor iza obrane. Sam De la Fuente nakon utakmice posebno je govorio o Yamalovoj sposobnosti da se prilagodi različitim situacijama unutar iste utakmice.
U odnosu na momčad koja je osvojila Euro 2024., današnja Španjolska nije doživjela revoluciju, nego evoluciju. Temelj je ostao isti: kontrola lopte, visoki presing, tehnička kvaliteta i igra kroz vezni red, predvođen Rodrijem i Pedrijem.
No, u međuvremenu je Lamine Yamal od vrlo opasnog mladog krila prerastao u središnju figuru napada; igra Španjolske se sve više gradi oko njegove sposobnosti da stvori višak. Istodobno, De la Fuente ima više različitih rješenja: Nico Williams donosi brzinu i dubinu, Dani Olmo igru između linija, a Baena i Oyarzabal ulaskom s klupe mogu potpuno promijeniti ritam i strukturu napada, što se vidjelo protiv Engleske.
Španjolska je danas spremnija prihvatiti i tranzicijsku utakmicu, umjesto da pod svaku cijenu kontrolira posjed. Upravo je to možda najveća razlika: europski prvaci iz 2024. znali su dominirati utakmicom, dok aktualna generacija pokazuje da zna pobijediti i kada joj utakmica izmakne iz kontrole.
Ipak, nije cijela priča samo u pozitivnim tonovima, jer je Engleska pokazala da Španjolskoj može napraviti problem fizičkom tranzicijom i direktnim napadima. De la Fuente je nakon Engleske rekao da momčad ima „ogroman prostor za napredak“...
Eto, to je suparnik koji u utorak čeka Vatrene. U ovom trenutku, doista najteži mogući ispit za Slavena Bilića i njegove nogometaše...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....