Jedna stvar je Vatrenima jako nedostajala u Dallasu, i to je glavna razlika u odnosu na Rusiju i Katar!

Na poluvremenu je stajalo 2:2, a dojam u press boxu AT&T stadiona je bio jak: ponovo ćemo ga primiti! Kad se protiv Engleske dvaput oporaviš iz minusa, treći gol ne smiješ dobiti ako želiš pozitivan ishod, jer još jedan povratak rijetko bi tko bio kadar realizirati, ali Vatreni su djelovali kao ekipa koja neće ostati na samo jednom inkasiranom golu nakon kornera. Iako Englezi kroz igru nisu izradili akciju za pogodak, nacrtana je bila hrvatska Ahilova peta i spasa nam nije bilo.

Premda je taj pao zbog nepoštivanja taktičkih obveza, a ne iz prekida. Igraš s Engleskom, imaš 2:2, odredio si da ćeš biti defenzivniji i oprezniji, da je obraniti se prvi zadatak, a zabiti tek drugi, i ti pojuriš grlom u jagode te ostaviš potpuno praznu lijevu stranu gdje se Jude Bellingham ubaci, dobije loptu u prostor i ostane ti samo spašavanje koje u toj prigodi nije uspješno provedeno, duboke analize nisu potrebne.

- Gol se mora braniti životom – izbornikova je najzvučnija, ali i najvažnija izjava na press-konferenciji dan nakon susreta.

Kad se sjetimo Rusije, supermotiva, izgaranja do kraja za svaku loptu, pa i pogrešaka, taktičkih i drugih, ali borbe, odlučnosti da se "gol brani životom", i da se dobije pod svaku cijenu, u Dallasu to nismo vidjeli. Ne, ne radi se o tome da igrači nisu motivirani, da ne žele, naravno da itekako žele pobjede i veliki rezultat na Svjetskom prvenstvu, riječ je o atmosferi i vjeri da mogu, koju su Dalić i Modrić prije svih dužni stvoriti jer oni znaju što je to i kako je to kad se izgara do kraja.

Hrvatskoj fokus i angažman moraju biti na sto posto, ali i da se misli i djeluje pametno. Protiv Engleske u tome nije bila na ruskoj i katarskoj razini, nije bila toliko "nabrijana", griješilo se u osnovnim stvarima, što je rezultat nedovoljne posvećenosti ili nedovoljnog samopouzdanja, jer nemoguće je da nitko ne primijeti kako je Harry Kane sam kod kornera ili da budu smušeni kao što su bili u nekim situacijama.

Panama mora pasti za ambicije o prolasku. Povijest nastupa na svjetskim prvenstvima ne ide nam na ruku jer nikad nismo prošli skupinu kad smo poraženi u premijernom susretu, međutim popravili smo to na Euru 2021., u koji smo krenuli upravo izgubljenom utakmicom od Engleza. U okršajima koji dolaze želimo vidjeti Hrvatsku koja gine kao što je ginula u Rusiji i Kataru. Koja izgara kao da joj je ovo Svjetsko prvenstvo najvažnije u povijesti. U cijelom miljeu oko reprezentacije postoji loša stvar – zadovoljstvo time što smo u Rusiji i Kataru osvojili medalje i priče da je već to čudo, pa je gotovo nemoguće očekivati da se dogodi i treći put. S takvim načinom razmišljanja ne samo da neće biti treće medalje, neće biti ničega. Velike rezultate rade samo oni koji su gladni. Kad Real Madrid osvoji tri naslova prvaka Europe zaredom, najgladniji je na kontinentu da uzme i četvrti. Zato je Real najveći klub. Naravno, ne završi uvijek kako planira, ali pristup – dovoljno smo učinili – ne postoji.

Jedina Hrvatska koja je pobjednička ona je koja igra s elanom kao da prvi put želi nešto veliko napraviti. Ili ćemo pakirati torbe i idemo kući. U sportu se na slavnu prošlost podsjećaš kad nema utakmica, a kad se igra Svjetsko prvenstvo ona se zaboravlja jer se čini sve da se stvori – još slavnija. To nam je jako nedostajao u Dallasu.