Legendarni veznjak Barcelone i španjolske reprezentacije Xavi Hernández među prvima je prepoznao veličinu Laminea Yamala. Upravo je on tada 15-godišnjem čudu od djeteta pružio priliku za debi u prvoj momčadi Barcelone, a danas, dvije i pol godine kasnije, s velikim zadovoljstvom promatra njegov uspon među najveće svjetske zvijezde.
Za The Athletic Xavi je napisao autorsku kolumnu o igraču kojeg je prvi gurnuo u seniorski nogomet.
"Kada čujem ime Lamine Yamal, odmah mi se pojavi osmijeh na licu. Gledao sam ga kako odrasta otkad je imao 15 godina. Tada je još praktički bio dijete, a mi smo mu omogućili debi za prvu momčad Barcelone.
Ponekad zaboravljamo da ima tek 18 godina i možda od njega očekujemo previše. No, on posjeduje nevjerojatnu kvalitetu i sposoban je napraviti toliko toga na terenu da je sasvim prirodno postao igrač kojem se suigrači okreću kada momčad zapadne u probleme. Kad god je teško, lopta završava kod Laminea.
Već sada je lider na terenu i igrač koji radi razliku, iako ima samo 18 godina. Takvo nešto vidjeli smo samo kod Lionela Messija, Diega Maradone, Peléa, a možda i brazilskog Ronalda. S 18 godina već ima tri naslova španjolskog prvaka, europski naslov sa Španjolskom i plasman u polufinale Svjetskog prvenstva.
Može postati obilježje jedne nogometne ere, pod uvjetom da zadrži ambiciju, karakter i glad za uspjehom. Pred nama je igrač svjetske klase koji može postati najbolji nogometaš svoje generacije. Već sada je, ako nije najbolji na svijetu, sigurno među pet najboljih.
Ali za mene je on nešto posebno. Sljedećih 15 ili 20 godina mogu pripadati upravo njemu. Ako to bude želio, sve je u njegovim rukama.
Za Laminea sam čuo i prije nego što sam ga prvi put gledao. U Barceloni su svi pričali o tom dječaku, baš kao što su nekoć pričali o Leu Messiju. Govorili su mi da postoji jedan Argentinac koji radi nevjerojatne stvari, a godinama poslije ista se priča ponovila s Lamineom.
Prvi put sam ga gledao na snimci utakmice omladinske momčadi. Imao je 15 godina. Zabio je gol, upisao dvije asistencije i praktički radio što je htio na terenu. Pomislio sam: ‘Dovraga, mi u prvoj momčadi nemamo igrača takvog profila.‘ Odmah je bilo jasno da je drukčiji od svojih vršnjaka. Razlika u kvaliteti bila je golema. Na terenu je radio što je želio.
Razgovarao sam s tadašnjim direktorom nogometa Mateuom Alemanyjem i sportskim direktorom Jordijem Cruyffom te im rekao: ‘Nedostaje nam igrača u prvoj momčadi. Želim ovom dečku dati priliku.‘
Odgovorili su mi da pričekam jer još nije imao potpisan profesionalni ugovor. Ugovor mu je bio istekao, tada ga je zastupao Iván de la Peña, a kasnije je prešao kod Jorgea Mendesa. Rekli su mi: ‘Nemoj ga još koristiti dok ne riješimo ugovor.‘
Pitao sam ih mogu li ga barem priključiti treninzima prve momčadi. Htio sam ga odmah vidjeti među najboljima. Već na tim treninzima bilo je očito da je poseban. Sjajno je prolazio jedan na jedan, donosio je odlične odluke i gotovo nikada nije griješio. Najviše me impresionirao tijekom pozicijskih vježbi i trening-utakmica. Jednostavno nije radio pogreške.
Gotovo nikada nije bilo potrebe za ispravljanjem. Nisi mu morao govoriti da je neku situaciju mogao riješiti bolje. S 15 godina donosio je odluke kao iskusan profesionalac. Tada smo svi govorili: ‘Ovaj dečko je drukčiji.‘
Pobrinuli smo se da dobije kvalitetan ugovor, razgovarali s njegovim agentom, a nakon toga više nije bilo prepreka da debitira. Bio sam potpuno uvjeren da je spreman.
Lamine se ničega ne boji. Kao trener često možete osjetiti koliko je igrač pod pritiskom. Dovoljno je staviti mu ruku na leđa i osjetiti kako mu srce ubrzano lupa. Kod Laminea toga nije bilo. Kada bih mu stavio ruku na leđa, imao sam osjećaj da mu srce uopće ne ubrzava. Pomislio sam: ‘Nevjerojatno, ovaj je dečko potpuno miran.‘
Zato sam ga odlučio uvesti u igru u utakmici protiv Real Betisa. Vodili smo 4:0 na domaćem terenu, a protivnik je imao igrača manje. Rekao sam svom bratu Oscaru, koji mi je bio pomoćni trener: ‘Reci Lamineu neka se zagrije.‘ Na klupi su me svi pogledali u čudu i pitali: ‘Stvarno? Lamine?‘ Odgovorio sam: ‘Da. Neka se zagrije. Ulazi u igru. Nemam nikakvu dvojbu.‘"
Usporedbe s Messijem bile su neizbježne. Ljevak je, igra na desnom krilu, ulazi prema sredini, stvara višak i jednako je opasan kao strijelac i kao asistent. Sličnosti postoje, ali ne mislim da mu činimo uslugu kada ga uspoređujemo s najvećim nogometašem svih vremena. Time mu samo stvaramo dodatni pritisak.
S druge strane, ne vjerujem da ga to previše opterećuje. Upravo zato uvijek ističem njegovu osobnost. On jednostavno želi loptu. Želi igrati nogomet, uživa u tome i vidi se koliko se zabavlja svaki put kada je na terenu.
Naravno da je Messi njegova referenca. Posebno mi je drago što je upravo Leo rekao da u Lamineu vidi sebe. Sjećam se intervjua u kojem su ga pitali tko bi mogao biti njegov nasljednik, a on je praktički pokazao na Laminea. Možete zamisliti koliko takve riječi znače jednom osamnaestogodišnjaku.
Ipak, njih dvojica nisu isti tip igrača. Lamine je izraženiji dribler, dok je Messi uvijek bio okomitiji i izravniji prema golu. Ono po čemu ih uspoređujem jest karakter. Obojica imaju svijest da mogu odlučiti utakmicu. To nije arogancija, nego samopouzdanje koje imaju najveći igrači.
Lamine zna da je drukčiji. To se osjeti kada ga gledate, ali i kada ste s njim. Isto je bilo i s Leom. Takvu kvalitetu prepoznaju i njegovi suigrači. Odrastao je zajedno s Pauom Cubarsíjem, Marcom Bernalom, Alejandrom Baldeom i Gavijem i svi oni znaju koliko je poseban. To je vrlo važno za svaku momčad.
Osim toga, riječ je o stvarno dobrom dečku. Ima karakter, veliko srce i prirodni je vođa. U svlačionici se stalno šali, ali upravo zbog toga stvara odličnu atmosferu. Vrlo je inteligentan i iznimno talentiran na svakoj razini.
Na osobnoj razini Lamine mi je iznimno drag. Ljudi mi često govore: "Ti si mu omogućio debi", ali mene najviše veseli činjenica da je uvijek ostao pristojan, prizeman i profesionalan. Bio je pravi pobjednik. Na svakom treningu davao je maksimum, nikada se nije žalio i uvijek je želio biti bolji. Zato na njega imam samo lijepe uspomene.
I danas smo u kontaktu. Povremeno si šaljemo poruke, a posljednji put vidio sam ga u travnju na dodjeli Laureusovih nagrada. Uvijek mu čestitam kada osvoji naslov ili neku individualnu nagradu poput Golden Boya.
Kada je debitirao za Barcelonu, imao je 15 godina i bio visok oko 173 centimetra. Danas je visok 185 centimetara. Tada fizički još nije bio potpuno spreman, a danas jest. Sada je pravi muškarac. Nekada je čuvare prolazio isključivo tehnikom, fintom i promjenom smjera, dok danas tome dodaje snagu i brzinu. Sada se jednako lako odvaja eksplozivnošću kao i vještinom.
Zato danas praktički ima sve što jedan vrhunski nogometaš treba imati: brzinu, tehniku, dribling, pregled igre, završni pas i gol. Iskreno, teško mi je pronaći segment u kojem bi se još mogao značajno popraviti.
Ne sjećam se da sam ga ikada gledao u stvarno lošoj utakmici. Imao je prosječne, vrlo dobre i fantastične nastupe, ali loših gotovo da nije bilo. Perfekcionist je i stalno želi napredovati. Upravo je to obilježje najvećih igrača.
Lamine nije tipičan proizvod španjolske nogometne škole. Španjolska je uvijek stvarala vrhunske tehničare i igrače koji razumiju igru, ali rijetko je imala nogometaša koji će sam, jednim potezom, riješiti utakmicu. On je upravo takav igrač.
Ako primi loptu, nešto će se dogoditi. To je kvaliteta koju su godinama imale reprezentacije poput Argentine ili Brazila, a Španjolskoj je uglavnom nedostajala. Mi smo uvijek pobjeđivali kroz kolektiv, posjed lopte i organizaciju, ali nismo imali igrača koji će u jednom trenutku slomiti utakmicu individualnom kvalitetom. Sada ga imamo.
U mojoj generaciji nije bilo mnogo španjolskih igrača takvog profila. Imali smo Fernanda Torresa, Davida Villu, Davida Silvu i Andrésa Iniestu, ali ne i igrača koji će proći trojicu ili četvoricu suparnika i sam stvoriti priliku. Takvi nogometaši iznimno su rijetki. Engleska ima Bukaya Saku, Francuska Dembéléa i Mbappéa, a sada je Španjolska dobila svog igrača koji može napraviti razliku u svakom trenutku.
Upravo zato vjerujem da je Lamine ono što je ovoj reprezentaciji nedostajalo za iskorak prema samom vrhu. Španjolska je i bez njega igrala odličan nogomet, dominirala posjedom i kontrolirala utakmice. No kada dominacija nije dovoljna, sada postoji igrač koji jednim potezom može riješiti sve. Barcelona je to godinama imala u Messiju, a danas Španjolska ima Laminea.
Zato je smatram jednom od najvećih favorita za naslov svjetskog prvaka. Kad bih mu trebao dati samo jedan savjet uoči završnice Svjetskog prvenstva, rekao bih mu da bude ono što jest. Neka pokaže sav svoj talent i svu svoju osobnost.
Takvi igrači stvoreni su za najveće utakmice. On je cijeli život sanjao četvrtfinale, polufinale i finale Svjetskog prvenstva. Na Euru je već pokazao kako reagira na najvećoj pozornici. Svi su govorili da će polufinale protiv Francuske biti njegov veliki ispit, a on je zabio spektakularan pogodak. U finalu je asistirao Nicu Williamsu. Uvjeren sam da će i sada napraviti razliku.
Već danas smatram da je među pet najboljih nogometaša svijeta. Ako sa Španjolskom osvoji Svjetsko prvenstvo, uvjeren sam da će mnogi reći kako je najbolji igrač na svijetu. I ne bih se nimalo iznenadio da se to dogodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....