U vojničkom režimu Ćire Blaževića ovakva se nesreća nikad ne bi dogodila, primijetio je netko, jer on bi prvog dana priprema igrače poslao na šišanje. Igor Matanović sebi je osigurao mjesto u mundijalskoj povijesti iz pogrešnog razloga: bez njegovane frizure u stilu Hugha Granta ne bi vlasima kose dodirnuo ubačenu Perišićevu loptu, ne bi aktivirao senzor u naprednoj Triondi i ostali bismo pošteđeni cijele naknadne medijske tarapane o “besmislenoj tehnologiji koja uništava nogomet”.
Matanović je zaslužio bolje od toga, jer je ulaskom s klupe protiv Portugala promijenio dinamiku utakmice, pokazavši da je s pravom u krugu nacionalne momčadi.
“Ovo je najljepša i najveća stvar koju sam doživio u životu. Nevjerojatno edukativno iskustvo. Upio sam toliko toga, ne samo u smislu nogometa, nego i svega što se događalo oko nas. Dečki u reprezentaciji prepoznali su koje su moje snage i potpuno su me integrirali u momčad”, ostaje pozitivan 23-godišnjak iz Hamburga u razgovoru za Kicker.
U Freiburg, klub s kojim je dogurao do finala Europske lige, vraća se pun motiva i samopouzdanja, iako su iza njega dvije gorke epizode.
“Onaj poraz brutalno boli, jer se utakmica odvijala potpuno drugačije od onoga finala s Aston Villom kada smo totalno nadigrani. Svejedno, bit ću jako ponosan na ono što sam postigao ove sezone i s reprezentacijom i s klubom. Već se veselim sljedećim izazovima”, dodaje napadač.
Matanović je u protekloj sezoni napravio golemi iskorak. Nakon frustrirajuće godine u Frankfurtu, gdje je grijao klupu i zadržao se na tankom učinku od dva pogotka, u kampanji 2025./26. pronašao je azil u Freiburgu i ubrzo stigao na prag kluba elitnih golgetera. Petnaest golova za Freiburg i pogodak za 2:1 pobjedu protiv Kolumbije u prijateljskoj utakmici. Na Svjetsko prvenstvo Matanović je stigao kao treći u napadačkoj hijerarhiji, iza Petra Muse i Ante Budimira, ali kući se vraća s nabildanim rejtingom. Nakon Portugala neće biti veliko iznenađenje ako sljedeću utakmicu krajem rujna (Češka u Ligi nacija) dočeka kao starter.
Za razliku od Budimira, finišera koji živi od centaršuta, Matanović je stilom igre sličniji Musi. Obojica su prodorni i agresivni, igrači od akcije, uz razliku da centarfor Freiburga ima smisla i za kombinatoriku na malom prostoru, ali i za podvaljivanje lopte u koridore suigračima. Budući da se “vatreni” komfornije osjećaju u igri sporijeg tempa, s loptom u posjedu, Matanović djeluje kao komplementaran napadač. Koristan je dok u perimetru centra zadržava loptu i razigrava suigrače, a opasan čim se približi kaznenom prostoru. Musa je otvorio račun pogotkom Engleskoj, Budimir se upisao u strijelce protiv Paname, ali najkompletniju napadačku predstavu zapravo je ponudio Matanović u drugom dijelu protiv Portugala.
U kvalifikacijskom ciklusu za SP 2026. Hrvatska je protutnjala skupinom pokraj Češke, Crne Gore, Farskih Otoka i Gibraltara, pogonjena golovima stare garde: najučinkovitiji igrač sa šest golova bio je Andrej Kramarić, četiri je postigao Ivan Perišić, po dva su upisali Ante Budimir, Franjo Ivanović i Kristijan Jakić, a jednom su zabijali Nikola Vlašić, Luka Sučić, Martin Erlić i Mario Pašalić. Na vrhuncu te priče mediji su živjeli od priče o simbiozi Kramarića i Perišića, dvojice senatora na pragu veteranske dobi koji se međusobno pomažu loveći rekord Davora Šukera.
Dok podvlačimo crtu ispod SP-a, ta priča polako vene jer je nezaliječeni Kramarić na turniru ostao epizodist. Iskazavši interes da ostane među “vatrenima”, Perišić bi na koncu mogao barem podijeliti, ako ne i samostalno osvojiti postolje (sa 39 golova nedostaje mu šest da se izjednači sa Šukerom). 35-godišnji Kramarić (36 golova za reprezentaciju) zasad se ne izjašnjava o budućnosti u nacionalnoj momčadi, ali biologija čini svoje. U prvi plan sve jasnije izlaze Matanović i Musa, a već do kolovoza, zamahom klupske sezone, u borbu za napadačke dresove gotovo ravnopravno uključit će se ponovno i Dion Drena Beljo te Franjo Ivanović...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....