Golemo je ogorčenje u Egiptu nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva. Šalim se s njima da ipak ima Boga jer način na koji se u njihovu prvenstvu zna suditi sada im se, na neki način, vratio na najvećoj svjetskoj pozornici. Međutim, ono što smo gledali u ogledu Egipta i Argentine nikako nije dobro za nogomet.
Moram priznati da me razvoj događaja nimalo nije iznenadio. Čak sam i prije prvenstva govorio da će suđenje ponovno postati jedna od glavnih tema. Nažalost, bio sam u pravu. Smatram da je Svjetsko prvenstvo otišlo u pogrešnom smjeru. Prije početka turnira više se pričalo o politici, ratovima, interesima i novcu nego o samom nogometu. Kada je prvenstvo krenulo, igra je nakratko sve to bacila u drugi plan, ali kako se turnir približavao završnici, ponovno su važnije postale stvari koje s nogometom imaju vrlo malo veze.
Sve više imam dojam da oni koji vode svjetski nogomet pokazuju kako im sama igra više nije u prvom planu. Financijski interesi postaju važniji od svega ostalog, a to nije smjer u kojem bi nogomet trebao ići.
Ono što se dogodilo Egiptu jedna je od najvećih nepravdi na ovom prvenstvu. Uz ono što se dogodilo Hrvatskoj, rekao bih da je riječ o najvećim sudačkim pogreškama turnira. Ako je kod poništenog gola Egipta za 2:0 prekršaja uopće bilo, dogodio se gotovo minutu prije sporne situacije. A onda na kraju utakmice nisu dosudili prekršaj na Salahu koji je bio isti kao i prekršaj zbog kojeg je poništen gol Egipta. Takve stvari jednostavno ne mogu prihvatiti.
Posebno me brine kakvu poruku šaljemo mladima. Egipat je mnogoljudna zemlja u kojoj ljudi žive za nogomet. Djeca odrastaju gledajući svoje idole, ali istodobno gledaju i ovakve sudačke odluke. To nije slika kakvu bi nogomet trebao slati svijetu.
Opet, nisam iznenađen. Slične stvari gledali smo i na Afričkom kupu nacija. Maroko je prvakom postao tek nakon nekoliko mjeseci zbog svih žalbi i odluka koje su se naknadno donosile, a sudac koji je u njihovu finalu napravio niz ozbiljnih pogrešaka "za kaznu" je dobio priliku suditi na Svjetskom prvenstvu. To dovoljno govori.
Afrički nogomet ipak je veliki dobitnik ovog turnira. Vidjeli smo veliki iskorak praktički svih afričkih reprezentacija. Ni to nije slučajno - spojila se vrhunska afrička genetika s europskom školom nogometa. Druga i treća generacija igrača odraslih u Francuskoj, Belgiji, Španjolskoj i drugim europskim zemljama dobile su vrhunsku tehničko-taktičku edukaciju u europskim akademijama. Kada tome dodate njihovu prirodnu brzinu, snagu i eksplozivnost, dobijete reprezentacije koje danas mogu igrati protiv bilo koga.
Egipat je, međutim, po tome poseban. Gotovo svi reprezentativci stasali su u domaćem prvenstvu, a velika većina i danas igra u egipatskoj ligi. Mislim da je to jedina afrička reprezentacija s takvom strukturom, ostali se oslanjaju na igrače iz dijaspore.
Naravno, afričke reprezentacije još uvijek imaju prostora za napredak, prije svega u koncentraciji i ritmu igre. To se posebno u završnicama utakmica vidjelo i kod Egipta i kod Senegala, koji su uspjeli izgubiti već dobivene utakmice. Doduše, kod Egipta je problem činjenica da je tamošnja liga po pitanju tempa ipak na bitno nižoj razini od najjačih liga u Europi, a rekli smo da velika većina reprezentativaca igra u Egiptu.
Kada govorimo o razvoju afričkog nogometa, posebno bih izdvojio Maroko. Oni posljednjih godina ulažu golema sredstva u infrastrukturu, edukaciju i razvoj igrača. Uz Južnoafričku Republiku otišli su nekoliko koraka ispred ostatka kontinenta. Većina drugih afričkih zemalja još uvijek nije ni blizu toj razini ozbiljnog i sustavnog rada, ali zato imaju sjajne igrače u dijaspori koji igraju u vrhunskim klubovima i to na sjajan način demonstriraju igrajući za reprezentacije.
Dok Afrika slavi, Bliski istok, na kojem sam također dugo radio, nogometno tuguje, jer na SP-u nije došlo do iskoraka reprezentacija s tog područja, premda su tamo ulaganja u nogomet doista ogromna. Igrači s Bliskog istoka ne idu igrati u Europu, nemaju potrebe, jer doma zarađuju milijune. S druge strane, njihove su lige prepune vrhunskih stranaca koji su zatvorili prostor razvoju tih domaćih igrača. Kada domaći igrači nemaju dovoljno prostora za razvoj, a posebno je to slučaj u Saudijskoj Arabiji, teško je izgraditi vrhunsku reprezentaciju.
Zato zemlje Bliskog istoka stalno mijenjaju izbornike, ali problem nije u trenerima. Problem je u tome što su se odlučili za brzopoteznu ekspanziju nogometa, s velikim brojem stranaca dižu lige i klubove, ali to ima svoju cijenu kad pričamo o reprezentacijama. I ne znam kako će riješiti taj problem.
Na kraju se ponovno vraćam na ono što me najviše muči. U polufinalu SP-a vidim Francusku i Španjolsku s jedne, a Argentinu i Englesku s druge strane. Imam čvrst osjećaj da FIFA nije pretjerano zainteresirana za to da se ponovno pojavi neka nova Hrvatska koja bi bila veliko iznenađenje turnira. Velika tržišta, veliki igrači i veliki novac postali su važniji od same igre. Kao što smo dobili trominutne reklamne stanke tijekom utakmice, tako se i cijeli nogomet polako pretvara u veliki komercijalni projekt.
Volio bih da griješim, ali bojim se da ljudi koji vode svjetski nogomet sve manje razmišljaju o samoj igri. A kada nogomet postane najmanje važan, onda gube svi koji ga vole.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....