Stigli smo u Alexandriju, ugledali hrvatsku zastavu i otvorili vrata. Gazda i prijatelji sjedili su kraj šanka. Prva je poruka glasila – ovo Svjetsko prvenstvo osvaja Portugal, Cristiano Ronaldo uzima titulu, kao Lionel Messi u Kataru. Sve je namješteno!
Lako bi bilo za ekipu sa šanka kad tako ne bi mislili mnogi i kad Portugalci ne bi imali jasan cilj – podignuti Globus! Bitka za Toronto prvi je veliki ispit te teorije i ocjene, Hrvatska stoji na braniku vraćanja vjere u Svjetsko prvenstvo i poštenje u nogometu! Vatreni mogu stati na kraj svim teorijama, eliminirati Portugalce i umiroviti Ronalda bez svjetske krune. Messi je uspio u Dohi, Cristiano možda neće nikad. Luka Modrić i dalje sanja. Njemu svjetski mediji ne pripisuju velike šanse da dobije u ruke pehar kao prvak, Hrvatska se u eliti tretira poput autsajdera, a ne kao reprezentacija s dvije medalje na protekla dva Mundijala, međutim, Vatreni su toliko puta šokirali nesklone im prognozere da pobjeda više ne bi smjela biti senzacija. Ni za koga. To da Modrić od izgubljenog finala u Moskvi nije prestao vjerovati u još jednu šansu, znamo. U Kataru je malo nedostajalo, stao je put Messi. U Torontu će Ronaldo? Što ako neće!
Često smo igrali s Portugalom, ali ništa ne osjećamo tako jako kao Francusku. Bili su blijedi poput krede, nisu mogli dobiti ni Mađare, osvojili su tri boda. Hrvatska je svladala Španjolce i dalje išla kao pobjednik skupine. U Deauvilleu smo pratili završnicu, vrtjeli nekoliko opcija, a došla je najgora. Hrvatska je tada bila bolja, igrala kvalitetniji nogomet, ali ostala je u suzama u osmini finala. Njih je prolaz katapultirao do titule. Ovdje imaju dva remija, dobili su jedino Uzbekistan, mogli su si priskrbiti drugog protivnika, došli su nama. Jednom smo svladali Španjolsku, trebali smo i Portugal. Prošlo je deset godina, a Hrvatska i dalje nikad nije pobijedila dvije velesile zaredom. Ovaj put Portugal je favorit. Ima klasu, ali nitko zapravo ne zna koliko Hrvatska može.
Portugalci odreda tvrde – naše pravo lice tek ćete vidjeti! U rujnu 2024. bili smo u Lisabonu. Dan prije utakmice u Gradu nogometa, kako su nazvali kamp, Roberto Martínez i Bernardo Silva lijepim su komplimentima kitili Hrvate, a sutradan nas nadigrali i pobijedili 2:1. I ovaj put portugalske najave dižu Vatrene, a istinski si misle samo jedno – dobit ćemo i biti spremni za Španjolce. Bogati smo primjerima u kojima smo izvukli deblji kraj. Škola je skupa, a je li svladana?
Hrvatska, za razliku od Seleção das Quinas, nikad za Svjetsko prvenstvo nije postavila jasan cilj. Skupina je prevladana, prva stuba je riješena, što god se dogodi nastup će imati prolaznu ocjenu, a imperativ si izbornik i igrači pred javnošću ne žele stavljati. Nose li ga sa sobom? Sigurno. Barem neki. Eliminaciju u šesnaestini finala ne bi bilo lako podnijeti, ali nitko ih neće osuđivati. Psihologija igra za nas, daleko veći teret nose Portugalci. Međutim, asovima i prvacima to nije problem, pravi igrač voli pritisak i igru pod mus, tko se u takvim okolnostima najbolje snalazi dolazi do vrhunskih dometa.
Portugal je odličan, njegov roster vrijedi preko milijardu eura, ima Vitinhu i vezni red kojeg bi im svi ukrali osim Zlatka Dalića. On vjeruje svojima i od njih očekuje da ekipu povedu u pobjedu. Na sredini će se voditi golema bitka u kojoj neće presudan biti posjed nego kako nametnuti svoje vrline, a zauzdati protivnikove. Roberto Martínez i Zlatko Dalić poznaju se savršeno. Igrači jako dobro, pritom su pojedini prijatelji, aktualni ili nekadašnji suigrači.
Kao što smo prije Engleske isticali – prekidi; sada je glavna stvar – koncentracija i odgovornost. Hrvatska mora biti hrabra s loptom, igrati da zabije, da dobije, ali prije svega bitno je paziti da se ne rade pogreške, ne gubi nepotrebno lopta, pogotovo u "crvenoj zoni" obrambene trećine, jer Portugalci sijevnu poput munje i za čas su u čistoj šansi. Koliko su god kreativni, maštoviti, tehnički sjajni, individualno kvalitetni na svim pozicijama, najveća opasnost su presing koji igraju, kad imamo loptu da ne ostanemo olako bez nje, i ponovno – prekidi. Portugal nema tako prodorna šila na krilima kao neke druge ekipe, a Cristiano Ronaldo, ma kakva legenda bio, ne igra obranu i to moramo pokušati iskoristiti. Martínez je trener koji će se s njim proslaviti ili poginuti.
U ovom tekstu nećemo pisati je li ovo oproštaj Ronalda ili Modrića, vodi li Dalić zadnji put reprezentaciju ili će još jednom natjerati na demisiju prijatelja Martíneza, ishod će puno toga determinirati, a akteri objaviti svoje odluke. Ovo je iz naše perspektive priča o tome da se svjetska prvenstva igraju svake četiri godine, prilika nema puno, a žudimo za jednom velikom pobjedom protiv Portugala. Je li vrijeme? Dala bi sasvim drugačiju dimenziju nastupu na Mundijalu 2026. godine. Ujedno bi i pokazala da imamo lijepu perspektivu s igračima poput Petra Sučića, Martina Baturine i drugima. Hrvatska igra za novi sjajan rezultat i za lijepa sjećanja. Amerika nam je jednom oteta (1994. godine), ovaj put moram učiniti sve da utisnemo što dublji trag. Put iz Toronta vodi prema Dallasu. Ili Zagrebu. Što zaslužimo. Nadamo se će suci ovaj put bili u formi i kvalitetno primjenjivati pravila. Da se nećemo baviti s njima kao nakon Argentine i Messija...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....