Ponovno izgledamo kao prava Hrvatska, ona koju poštuje čitav svijet, a jedan igrač zaslužio je naklon do poda

Veliki je ovo uspjeh! Ostvarili smo prvi cilj – prošli smo skupinu. Hrvatska je ponovno u nokaut-fazi Svjetskog prvenstva, a to je još jedna potvrda kontinuiteta koji traje godinama. Malo je reprezentacija na svijetu koje tako dugo uspijevaju ostati među najboljima, a Hrvatska je ponovno pokazala da pripada upravo tom društvu. Zato iskrene čestitke Zlatku Daliću, njegovu stožeru i svim reprezentativcima. Napravili su ono zbog čega su došli u Ameriku – ostali su živi u borbi za najveće stvari.

Nakon utakmice s Engleskom napisao sam da smo izgledali neočekivano neuredno. Ovoga puta moram napisati potpuno suprotno. Hrvatska je protiv Gane odigrala iznimno urednu utakmicu, disciplinirano, strpljivo i zrelo, od prve do posljednje minute. Nije to bila rapsodija, nije to bila predstava za nogometne romantičare, ali bila je upravo onakva kakvu morate odigrati kada je ulog plasman među 32 najbolje reprezentacije svijeta.

A postoje dva razloga zbog kojih je Hrvatska izgledala toliko bolje nego u prve dvije utakmice.

Prvi je sjajna priprema utakmice Zlatka Dalića. Mnogi su očekivali da ćemo od prve minute visoko pritisnuti Ganu, pokušati ih ugušiti na njihovoj polovici. Dalić je napravio upravo suprotno. Svjesno se povukao u disciplinirani srednji i niski blok te natjerao Gance da igraju i napadaju, upravo ono što najmanje vole. To je bila taktička zamka iz koje se nisu uspjeli izvući cijelo prvo poluvrijeme.

Hrvatska je jednostavno druga reprezentacija kada Luka igra svoj nogomet

Gana je reprezentacija koja živi od energije, tranzicije i otvorenog prostora. Najopasnija je kada osvoji loptu pa u nekoliko sekundi projuri prema suparničkom golu. Hrvatska joj to nije dopustila. Oduzela joj je prostor, oduzela joj je brzinu i praktički joj oduzela identitet.

Ganci su zato morali graditi napade kroz posjed, kroz organizaciju igre, a tu su izgledali potpuno izgubljeno. Griješili su u dodavanjima, nisu pronalazili rješenja i djelovali su daleko bezopasnije nego što smo očekivali. Dalić im je, slikovito rečeno, potpuno isisao energiju i natjerao ih da igraju našu utakmicu.

S druge strane, Hrvatska je igrala upravo onako kako najbolje zna. Strpljivo, mirno i s puno kontrole. Nismo srljali, nismo paničarili. Čekali smo njihove pogreške i gotovo svaku uspjeli pretvoriti u opasnu situaciju. Nekoliko brzih dodavanja bilo je dovoljno da probijemo njihove linije i stvorimo prilike za udarac.

Drugi ključ cijele utakmice zove se – Luka Modrić.

Koliko god puta to ponovili, uvijek zvuči jednako istinito. Hrvatska je jednostavno druga reprezentacija kada Luka igra svoj nogomet. A kada mu se priključi Mateo Kovačić u izdanju kakvo smo navikli gledati posljednjih godina, onda cijela momčad automatski raste za jednu razinu.

BORIS KOVACEV Cropix

U najavi utakmice upravo sam se najviše pribojavao njihove forme, odnosno fizičkog stanja. Dugotrajne ozljede ostavile su traga i nisam bio siguran mogu li već sada odigrati veliku utakmicu. Pokazalo se da mogu. I to baš ondje kada je bilo najpotrebnije.

Modrićeva izvedba bila je impresivna. Mene je posebno oduševilo ono što je radio u završnici utakmice. U posljednjih desetak minuta trčao je, zatvarao prostore, osvajao duele i obrambeno odradio posao kao da mu nije 40 godina, nego barem deset manje.

Majstore, kapa do poda.

Kada je takav Modrić na terenu, sve izgleda jednostavnije. Kovačić je uz njega ponovno pokazao koliko je važan ovoj reprezentaciji. Njih dvojica potpuno su zagospodarila sredinom terena, a iz njihove igre profitirali su svi oko njih. Posebno Martin Baturina i Nikola Vlašić.

Obojica su sjajno napadala međuprostore, neprestano mijenjala pozicije i otvarala dodatne opcije našim veznjacima. Baturina je još jednom potvrdio da u sebi ima nogometnu drskost. Ne boji se primiti loptu pod pritiskom, ne boji se okrenuti prema golu, preuzeti odgovornost, krenuti u dribling ili odigrati okomito dodavanje. Takvi igrači danas su zlato svakog ozbiljnog sustava. I Vlašić je bio na tom tragu.

Napravili smo ono što smo morali. Preživjeli smo skupinu, dočekali povratak naših stožernih igrača i ponovno počeli izgledati kao Hrvatska

Jako mi se svidjelo i Perišićevo izdanje na lijevom beku. Njegovi prodori stalno su širili teren, a suradnja s Baturinom izgleda vrlo obećavajuće. Baturina ulazi prema sredini, Perišić napada prostor uz aut-liniju i tako nastaje višak koji nam je protiv Gane donosio puno dobrih situacija.

Petar Sučić zabio je lijep pogodak i odradio vrlo korektnu utakmicu. Pongračić mi se također svidio, posebno zbog načina na koji agresivno iskače na igrača koji prima loptu. Takav način branjenja traži hrabrost, ali donosi puno koristi kada se pravilno izvodi.

S klupe su odličan impuls donijeli Mario Pašalić i Igor Matanović. Šteta što Pašalić nije okrunio svoj ulazak pogotkom, jer je njegov udarac zaslužio završiti u mreži.

Ipak, sada je najvažnije ostati čvrsto na zemlji, nema razloga za euforiju. Hrvatska nije odigrala savršenu utakmicu niti je odjednom postala prvi favorit prvenstva. Ali odigrala je ozbiljno, odgovorno i momčadski. Većina igrača bila je na svojoj standardnoj razini, a upravo se na takvim izvedbama grade veliki turniri.

Sada slijedi Portugal, a dobro znamo kakva je to reprezentacija. Mogli smo dobiti i Kolumbiju, ali po prikazanom na turniru to bi vjerojatno bila još teža utakmica. Obje su reprezentacije doista dobre, znaju igrati, imaju brzinu i odlične individualce. Ima Portugal i svojih slabosti, vidjeli smo ih i protiv Konga i protiv Kolumbije, ali ima vremena za analize do utakmice s Ronaldom i društvom.

DAN MULLAN Getty Images Via Afp

Jasno je da smo završili u težem dijelu ždrijeba, ali to sada više nije važno, ne treba se time opterećivati. Pobjeda protiv Gane pokazala je da ponovno možemo igrati naš nogomet. Vidjeli smo da su se Modrić i Kovačić vratili u pravi ritam. Sad još samo čekamo pravog Gvardiola.

Prije nekoliko dana plašio sam se utakmice s Ganom. Danas Portugal čekam puno mirnije. Napravili smo ono što smo morali. Preživjeli smo skupinu, dočekali povratak naših stožernih igrača i ponovno počeli izgledati kao Hrvatska koju nogometni svijet već godinama poštuje. A kada Hrvatska izgleda tako, onda je nitko ne želi imati s druge strane.