Nije Ancelotti, Brazilci su sami krivi za debakl. Evo zbog čega nižu neuspjehe kao na traci

Nije Maracanazo, nije ni Mineirazo, ali nije ni daleko od toga. Svako ispadanje sa Svjetskog prvenstva za Brazilce je tragedija neviđenih razmjera pa je tako doživljeno i ovo posljednje u osmini finala turnira u Americi. Dok su Norvežani euforično veslali sa svojim navijačima veseleći se novoj mundijalskoj utakmici u kojoj ih, kasnije su saznali, očekuje Engleska, Brazilci nisu ni pokušavali skriti suze. Ni oni na travnjaku ni oni na tribinama stadiona MetLife, za koji slavna FIFA službeno piše da se nalazi u New Yorku i New Jerseyju, kao ni oni u domovini i diljem svijeta. Ni nakon 24 godine čekanja Brazil neće doći do svoje šeste krune najbolje reprezentacije planeta.

- Nastavit ćemo raditi svoj posao i tražiti nove ideje. Ovo je jako razočaravajući rezultat i svi smo se rastužili. No, ovo je bila sjajna momčad i moram zahvaliti svojim igračima, jer su radili uistinu naporno. Ne mislim da smo zaslužili ispasti, ali moramo to prihvatiti. Napravili smo dobar posao, no to je nogomet, to je sport. Nekad se moraš nositi s tugom i gorkim okusom poraza. Naviknut sam na to, ali uzet ćemo ovaj poraz i iskoristiti ga kao benzin za novi ciklus - poručio je nakon 1:2 vrijednog ispadanja izbornik Brazila, Carlo Ancelotti.

Carlo Ancelotti potpisao je protiv Norveške prvo ispadanje Brazila sa svjetskih prvenstava u osmini finala od poraza protiv Argentine u Italiji 1990. godine

AFP

Neće legendarni talijanski trener, barem neće 2026., postati prvi izbornik-stranac koji je neku reprezentaciju odveo do naslova prvaka svijeta. No, dopustit ćemo i drugačija mišljenja, nije on za to najveći krivac. Pretvorio je, doduše, Seleção u osmini finala u proračunatu momčad koju lopta uopće ne zanima i u svom ju je posjedu držala rekordno malih 34 posto vremena, što s brazilskim DNK-om, jasno, nema nikakve veze. Bilo bi zanimljivo vidjeti da je Brazil pokušao zagospodariti terenom, ali nekako nam se čini da se ni u takvom otvorenom obračunu ne bi bolje proveo.

I takav Ancelottijev, defenzivni Brazil, imao je dovoljno prilika da uspješno okonča meč s Vikinzima. Počelo je od neiskorištenog kaznenog udarca u 14. minuti kad je najstrožu kaznu, na čuđenje mnogih, priliku dobio izvesti Bruno Guimarães.

- Koristili smo se statistikom. Raphinha je naš najbolji izvođač, nakon njega Neymar, a budući da njih nije bilo, Bruno je bio naša najbolja opcija. Nakon njega Martinelli - objasnio je Ancelotti svoju odluku.

Utučeni Neymar nakon poraza

JEWEL SAMAD Afp

Taj matematički pristup nije mu pomogao, nije mu pomoglo ni što je Endrick početkom drugog poluvremena promašio čisti zicer ni što je Ørjan Nyland, čovjek koji je trenutačno bez kluba nakon što je prošle sezone bio pričuvni vratar u Sevilli, dva mjeseca prije 36. rođendana izabrao baš Brazil za najveću utakmicu svoje karijere. Nije pomoglo, svakako, ni to što je Erling Haaland još jednom odlučio prezentirati svoju moć, a nije pomoglo ni što Ancelotti u svojim redovima nema igrača koji bi preuzeo konce igre i poveo Seleção prema trijumfu.

Najplaćeniji izbornik svijeta, za čiju plaću dobro upućeni kažu da iznosi deset milijuna eura godišnje, nije ni nekim svojim odlukama pomogao momčadi da bude bolja, no pitanje je bi li ijedan trener svijeta ovaj Brazil uspio učiniti velikim. Ancelotti to svakako uspio nije. Ne da nije, već je upisao najlošiji rezultat Brazila od 1990. kad su također u osmini finala ispali od Argentine. No, osmina, četvrtfinale ili polufinale, brazilskim navijačima ne radi preveliku razliku. Ispadanje od Norveške na World Cupu ‘26 za njih je samo nastavak agonije koja je davno počela.

Kad su od 1958. do 1970. osvojili tri naslova prvaka svijeta, Brazilci su imali Peléa, ali i pomagače najveće svjetske razine, od Didija, Vave, Zagalla, Garrinche, kasnije i Rivellina, Jairzinha, Tostãa... Do svjetske titule 1994. došli su malo pragmatičnijim načinom, jer je konce igre držao čvrsti i nešto tvrđi, no pritom i genijalni Dunga, a taktika je bila jednostavna i ubojita - lopta što jednostavnije do Romárija ili Bebeta u napadu, a kad stigne, stići će i gol. Posljednju, petu titulu Brazilci su osvojili 2002. i to je opet bila poezija. Kako i ne bi kad ju je predvodio Ronaldo, koji je uz sebe imao Rivalda i Ronaldinha. I od tada više ništa.

U Njemačkoj ih je oprostila Francuska, u Južnoj Africi Nizozemska, na njihovom Mundijalu posramila Njemačka pa od medalje opet odvojila Nizozemska, u Rusiji je jača bila Belgija, a u Kataru Hrvatska. Uspjeh Norveške, dakle, nije ništa novo, a s obzirom na snagu Brazila, ni ništa previše iznenađujuće.

Vinicius Junior

ANGELA WEISS Afp

Kako je moguće da Brazil danas od igrača koji na terenu rade razliku ima samo Viniciusa, posebnog tipa koji, svaka čast na svemu, nije rođen da bi bio vođa, te Raphinhu, kojem ozljede malo-pomalo grickaju karijeru te su mu u najboljim godinama, a 29 mu je, uništile priliku da zablista na ovom Mundijalu? Moguće je jer su u najnogometnijoj državi svijeta odavno izgubili kompas. Mi smo Brazil, najbolji smo i to je to. Vizija, strategija? Ma, riješit će se...

Od 1977. do 2011. Brazil je na Svjetskom prvenstvu do 20 godina osvojio pet naslova, triput izgubio finale, dvaput bio treći. Nije se kvalificirao na SP 1979., u osmini finala zaustavljen je 2007., a na preostalih pet završnih turnira igrao je četvrtfinale. Prije 15 godina slavili su zadnju svjetsku titulu pa se tome približili 2015., kad ih je u finalu svladala Srbija. U tom su razdoblju propustili čak tri Mundijala U20 (2013., 2017. i 2019.), 2023. su ispali u četvrtfinalu od Izraela, a na zadnjem turniru 2025. već u skupini. Bod s Meksikom, porazi od Maroka i Španjolske pa pravac doma.

Nekad su ti brazilski klinci bili strah i trepet za svakog suparnika, posebna sorta igrača koja će uvijek pronaći način kako da te nadigraju. Danas, u doba kad cijeli svijet igra nogomet, a dobar njegov dio igra ozbiljan nogomet, Brazilci su postali prosjek. Iako brazilski igrači i dalje haraju prijelaznim rokovima i na svijetu nema naroda za koji se plaćaju veće odštete, uglavnom je to življenje na staroj slavi.

Kad je generacija sa Sócratesom, Zicom, Falcãom i ostalim majstorima ispala na španjolskom Mundijalu 1982. od Italije predvođene trostrukim strijelcem Paolom Rossijem i nenadmašnim, tada već 40-godišnjim vratarom Dinom Zoffom, pola svijeta je plakalo. Točno 44 godine kasnije, jer bio je 5. srpnja tada u Barceloni, kao što je bio i 5. srpnja sada u East Rutherfordu, ne plače nitko osim samih Brazilaca. Već dugo nitko za njima ne plače. I to je njihov najveći poraz.

Brazilski navijači

EVARISTO SA Afp

Tada je Mundijal ostao bez igrača koji su s loptom mogli sve, sada bez igrača koji s njom mogu malo. Naravno da je mnogima žao kad Brazil ispadne jer "to je ipak Brazil". No ono što u sedmoj najvećoj državi svijeta, gdje većina od oko 213 milijuna stanovnika nogomet doručkuje, ruča, večera, a potom i sanja, moraju shvatiti jest činjenica da Brazil više nije Brazil. I to već dugo nije...

- Moramo razmišljati o budućnosti, ali evidentno je da u vezi moramo maknuti neke igrače. Potrebni su nam mladi talenti, igrači najviše razine koji će ući u brazilski nogomet. Ova reprezentacija je čvrsta, ima sjajne igrače koji ostaju, kao i neke nove igrače koji mogu doći - objasnio je Ancelotti i zaključio:

- Ovo nije kraj. Ovo je samo početak novog ciklusa.

Ancelotti je u lipnju proslavio 67. rođendan, na klupu je došao prije godinu dana, a prije početka SP-a ugovor je produžio do 2030. Iako, jasno, mnogi u Brazilu žele da odmah ode, čelnici Saveza, čini se, razmišljaju drugačije.

- Svi smo jako tužni, frustrirani, razočarani. Sada moramo vidjeti što nam je potrebno za novi ciklus i u njega krenuti normalnije, smirenije. Trebamo nastaviti s našim izbornikom do SP-a 2030. i napraviti potrebne prilagodbe - rekao je koordinator reprezentacije, Rodrigo Caetano.

Ancelotti, ne pojača li se pritisak preko svih granica, dakle ostaje, ali zato će u kadru biti promjena. Neymar, 34-godišnjak, oprostio se nakon ispadanja, realno, i vrijeme mu je, a brazilski mediji pišu da je turnir u Americi moguće bio i posljednji za sve vratare, prvog Alissona (33) te pričuvne Edersona (32) i Wevertona (38), Alexa Sandra (35), Casemira (34), Danila (34), Marquinhosa (32), Douglasa Santosa (32), Fabinha (32)... Neće se vjerojatno svi oprostiti, no brazilski problem, svakako, nije u njima. Problem je u tome što se čini da u ovom trenutku Brazil boljih od njih i nema. S Ancelottijem ili bez njega. Najavio je Don Carlo novi pohod, onaj na svjetski naslov 2030. godine. No s kojim to igračima misli napraviti, to je ključno pitanje. Zasad na vidiku takvih klasa nema i za to su Brazilci sami najveći krivci.