Je li Belgija, zapravo, rezervirala mjesto za stolom u četvrtfinalu Mundijala ili će, ipak, iz američke "kuhinje" izaći najnovije maštovito jelo? Je li na pomolu uzvratna utakmica? Vrijedi li gol u gostima? Hoće li i Svjetska prvenstva u nogometu zaživjeti po principu doigravanja u američkim sportovima, pa će ova belgijska pobjeda vrijediti tek kao prva od tri ili četiri u play-off seriji? Dok će elitni odvjetnici "preko bare" ponovno potražiti rupe u pravnim natuknicama i pokušati osporiti belgijsku "četvorku" u američkoj mreži, lopta ponovno nije lagala. Ona i teren ostat će osnovica igre i njezine univerzalne istine.
Iako je Donald Trump, zaista, stručno prokomentirao isključenje Folarina Baloguna i maksimalno ga minorizirao jer, ipak, on "kuži te stvari", američki predsjednik je pored ovoga veta propustio progurati dekret prema kojem i on ima pravo nastupa, što bi možda bilo zgodno i efektno rješenje za sterilnu američku predstavu u osmini finala. Naime, nijedan član američke nogometne ekspedicije na svjetskoj smotri, osim vratara, nije viši od Trumpa, čiji bi 191 centimetar visine bili koristan alat Mauriciju Pochettinu u pokušaju preskakanja igre. Američke trupe kaskale su u izgradnji napada, pa bi se ubačaji na "target mana" u kaznenom prostoru kristalizirali u potencijalno rješenje za izbornikove glavobolje kada su njegovi igrači, zbog cijele pozadine ove bitke, bili lišeni energije, intenziteta i brzine, onoga što ih je krasilo u četiri prethodne utakmice na turniru.
Nakon što je u mirovinu ispratila istaknute predstavnike svoje zlatne generacije poput Hazarda, Kompanyja, Verthongena, Alderweirelda, Mertensa ili Fellainija, Belgija je rekonstrukciju momčadi dizajnirala kao sponu između starijih karika i članova srednje igračke dobi. Dok Kevin De Bruyne, Romelu Lukaku i Thibaut Courtois pružaju zadnje trzaje i slike te prethodne epohe, na njihovu se "veteranštinu" nadovezuju i Charles De Ketelaere (25), Youri Tielemans (29), Amadou Onana (24) i Jérémy Doku (24), a belgijski igrači mlađi od 24 godine odigrali su ukupno samo 110 minuta na ovome Mundijalu, što razbija onu izlizanu floskulu o "savršenom spoju mladosti i iskustva"
Pobjeda u sjeni ‘Malog zelenog‘
Zlatna generacija u Rusiji je režirala svoju najupečatljiviju scenu s osvajanjem bronce, na Europskom prvenstvu u dva je navrata zapinjala u četvrtfinalima, a u Kataru je prije četiri godine "mirisalo" da će to biti njihova odjavna slika. De Bruyne je prije turnira podignuo prašinu izjavom da "nemaju šanse za titulu jer su prestari", Hazard je, pak, tada poručio da su "bolju šansu za osvajanje imali četiri godine ranije", a nepromišljene najave kulminirale su već u skupini, kada su gledali u leđa Hrvatskoj i Maroku nakon što se Lukaku zamjerio golu i promašivao apsolutno sve što mu je sletjelo pod nogu ili glavu. Četiri godine nakon što se ta kampanja etiketirala kao belgijski "labuđi pjev", nogomet ponovno servira zaključke o pritisku kao neizostavnom faktoru rezultata i povijesti.
Kada je Belgija, ipak, iskliznula iz kruga glavnih kandidata za najveće domete, pa čak i sve stidljivije koketirala sa statusom favorita iz sjene, ponovno se u tišini parkirala među najboljih osam reprezentacija na Mundijalu. Remiji protiv Egipta i Irana bili su zabrinjavajući indikatori, ali "petarda" protiv Novog Zelanda, uz epski preokret protiv Senegala i, konačno, pljusku domaćinu iz inata uz četiri lopte u mreži, jasni su katalizatori atmosfere, pa Belgija sada surfa na valu optimizma i bez pritiska skicira taktiku za bitku protiv Španjolaca, čija mreža još miruje na turniru. U pozadini "Božje ruke" i Maradonine slalomske vožnje na Azteci protiv Engleske prije 40 godina, ostala je zarobljena činjenica da su se istoga dana, samo četiri sata kasnije u Meksiku, u četvrtfinalu sučelile Belgija i Španjolska, kada je Belgija nakon raspucavanja izborila polufinale, ali onda se ponovno s dva pogotka ukazao "Mali zeleni" i pogurao Argentinu u finale.
‘Amerikanizacija‘
Što će sada Amerikanci? Balon euforije naglo se ispuhao i nogomet, čini se, nikada neće postati "soccer". Iako su oduševili na otvaranju turnira protiv Paragvaja, nakon toga su sredili i Australiju za potvrdu prve pozicije u skupini, pa su na Tursku išli s rezervnim snagama, a na početku nokaut-faze izbacili su Bosnu i Hercegovinu, od statusa svojevrsne "crne mačke" preko noći su postali "trn u oku" nogometnog planeta. Bombastične najave - koje su dosezale i razinu stratosfere, pa se sanjala i svjetska kruna - ponovno su se transformirale u prvoklasnu "amerikanizaciju" sporta, koja se prvenstveno diči marketingom, a nakon toga vještinama na terenu.
Na posljednjih deset Svjetskih prvenstava Amerikanci su samo preskočili avanturu u Rusiji, možda i simbolično, ali ta činjenica jasno ilustrira da su postali neodvojiva masa najveće nogometne pozornice. No, nakon što su zakazali pred domaćom publikom, kada su ih nosile euforija i zagriženost nacije, koja je, ipak, češće okrenuta "drugom" nogometu, košarci, bejzbolu ili hokeju, upitno je hoće li u budućnosti pronaći recept za povijesne domete.
Ovo je bila ta povijesna prilika, ali onda se u priču umiješala - ona. Politika. I on. Jednosmjerna karta prema neuspjehu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....