PSG je otkrio lijek za Yamala, a jedan čovjek zaslužuje Zlatnu loptu po istom kriteriju kako ju je dobio Modrić

Mi.

Rezolutno i glasno lupio je PSG šakom po stolu i odgovorio na pitanje tko je pravi gazda europskog nogometa. Dvije krune nisu ga umorile, pariški velikan i dalje igra najbolje pa nisu izostali ni komplimenti da se radi o "drugoj dimenziji u odnosu na Barcelonu". Što su ogromne i teške tvrdnje jer Blaugrana je u mnogočemu fantastična. Dugo iščekivani okršaj i pojedine najave kako bi Barcelona jedina mogla biti jača od momčadi Luisa Enriquea dobili su epilog u potvrdi da će Hansi Flick i njegovi dečki itekako još morati raditi ne bi li eventualno na kraju sezone, u nekoj spektakularnoj završnici, to doista i postali. Katalonci su i u porazu demonstrirali da imaju kapacitet za velike djela, no u Gradu svjetlosti nisu pokazali sav sjaj na licu, njihov trener dijelom je i svjesno sačuvao "najbolju šminku".

Ako Luis Enrique ne bi darivao Lamineu Yamalu šansu za iskupljenje u večeri u kojoj ga je PSG "istjerao iz utakmice", dok je na terenu bio Lucas Hernandez, što je iskoristio za vrhunsku pogodak, pitanje je bi li pobjeda domaćina bila još uvjerljivija od 4:2, ali bi bila sigurnija. Što mu je trebala zamjena u 78. minuti, da na lijevog beka uvede veznjaka Zairea-Emeryja koji je u prvoj akciji grubo pogriješio i otvorio prostor kakav mu u niti jednom trenutku Hernandez nije dao? Pritom Francuz nije samo ukrotio velikog kandidata za Zlatnu loptu, nego je i zabio gol za 2:1. Kad se zna da PSG ima i Nuna Mendesa, trenutačno ozlijeđenog, a koji je Yamala "anestezirao" u osmini finala Svjetskog prvenstva igrajući za Portugal, to je još jedan argument zašto se ne mora bojati Barcelone.

FRANCK FIFE Afp

Međutim, Yamal nije "izuven iz kopački" samo zbog Hernandeza, ne, i on i cijela Barcelona najviše su patili zbog fantastičnog presinga i brzine PSG-a na koje nisu imali odgovor. Koliko su god Katalonci briljantni tehničari, a njihova igra s jakim šablonama, što ih je dovelo do nekoliko šansi, PSG je bio energičniji, agresivniji, u svakoj reakciji brži, ne samo sprinterski, više je trčao i moćnije pritiskao, odbacio je Barcu u osnovnom posjedu 20-30 metara unatrag u odnosu na njezine standarde, na taj način i Yamal je bio daleko od gola. Postajao je nervozan, griješio je, a Joao Neves i Kvaratskhelia priskakali su Hernandezu da otežaju dotok lopte do njega i od njega. To je za Yamala najbolji lijek.

U isto vrijeme obrambena igra Barcelone ponovno je bila puna rupa, a i sredina neuvjerljijve po pitanju defenzive. Tempo specijalno nije bio u stanju pratiti Bernal koji se iznenađujuće našao u prvoj postavi. Tu se krije jedan od aduta koje Flick nije do kraja stavio na stol jer čuvao je Rodrija veći dio utakmice za nedjeljni El Clasico, dijelom i Raphinhu. To sigurno neće ponoviti ako se u odlučujućim ogledima sastane s PSG-om. Rodri može ustabiliti i zadnji red, koji će i sam morati znatno bolje. Dodatan faktor je što Barci ovog časa nedostaje svježine. Zato nije samo gubitnik, dobila je lekciju iz koje može puno naučiti. Premda je još jedno pitanje u zraku – hoće li joj za najveći rezultat nedostajati prava devetka? Za ogled s Realom ostala je bez ozlijeđenog Danija Olma.

FRANCK FIFE Afp

Lamine Yamal ima klasu za Zlatnu loptu, ali ovaj je susret, kao i činjenica da su u protekloj sezoni ispali od Atletica u četvrtfinalu, te da je na Svjetskom prvenstvu dao samo jedan gol, aktualizirao i pitanje - je li već zreo za nju? Nogometna zvjezdana galaksija trenutačno živi u nevjerojatnom paradoksu, ispunjena je sjajnim igračima koji svi redom po klasi mogu postati laureati – Yamal, Mbappe, Haaland, Rodri, Dembele, Kvaratskhelia, Bellingham, Raphinha, Kane – ali da se Zlatna lopta dijeli po kriteriju kako je dana Luki Modriću 2018. godine, za 2026. trebao bi je dobiti - Fabian Ruiz!

Na Parku prinčeva vidjeli smo moćnog prvaka Europe kojeg su ozljede glavnih vedeta i jedna pogrešna izmjena koštale da ne dobije i dominantnije i čiji je nogomet natjerao Joana Garciju na čak deset obrana, kao i sjajan igrački stil Barce protkan asovima posebnog kova, ali iznad svih svjedočili smo još jednoj demonstraciji savršenstva u prikazanju igre jednog veznog igrača. Vjerojatno je Luisu de la Fuenteu draži Pedri kojeg je imao u rukama još "dok mu je mijenjao pelene", ali morao ga je žrtvovati jer znao je da naslov svjetskog prvaka može osvojiti samo s Fabianom Ruizom.

Vjerojatno bi i Luis Enrique, ljubitelj mladih, gurnuo u prvi plan još kakvog poletarca, a ne 30-godišnjaka, kad bi to imalo i najmanje pokriće, ali kako se taj čovjek kreće, kako zatvara, kako otvara, kako sve radi kao da je već prije pogledao utakmicu pa zna što će se dogoditi i gdje treba doći, to je fascinantno. S toliko tehničke klase i šmeka daje oblik i fluidnost igri Španjolske i PSG-a, prvaka svijeta i Europe. Kao Modrić svojedobno Realu i Hrvatskoj. Zaslužio je četvrti gol, kad već Zlatnu loptu nikad neće dobiti! Kraj toliko briljantnih igrača bio je najbolji! PSG i Barca ispunili su sva očekivanja, šteta je što u Ligi prvaka nema više takvih utakmica.