Eto prigode da se prisjetimo Tomislava Ivića, trenera velikana, koji je otišao prije 15 godina u svojoj 78. godini i koji je u svojoj karijeri, dugoj 33 godine, stekao slavu nogometnog inovatora i osvajača brojnih trofeja, pogotovo uspješnog u odgajanju i afirmaciji brojnih priznatih nogometnih asova. I to ne samo kao trener Bijelih, nego i u drugim međunarodnim klubovima…
Hajduk je u svojih 115 godina postojanja imao brojne znamenite aktere – mitskog trenera barba Luku Kaliternu, kapetana i golgetera Franu Matošića, najboljeg igrača svih vremena Bernarda Vukasa, jedinstvenog predsjednika Tita Kirigina, rekordnog kolekcionara trofeja Ivana Katalinića kao igrača i trenera Bijelih, zatim nezaboravne asove međunarodne klase, ali se ipak rijetko tko može mjeriti sa značajem Tomislava Ivića.
Doslovno čudesno uspješna bila je Ivićeva karijera, naročito u razdoblju služenja Hajduku, kada je odgojio nezaboravnu generaciju prvotimaca koji su pod Ivićevim vodstvom sedamdesetih godina prošlog stoljeća doslovno vladali jugoslavenskim nogometom. Istini za volju, bez obzira na Ivićev ugled kao stručnjaka svjetskih dimenzija, ostaje dojam da je u nomenklaturi zaslužnih u povijesti splitskog kluba ostao zakinut. Voljen i priznat od strane silne mase navijača Bijelih, ali u mnogim situacijama ipak je, nažalost, pri kraju života ostao prikraćen od strane klupskih moćnika, uz izuzetak predsjednika Tita Kirigina.
Međutim, u ovo vrijeme, kada „prgava familija“, može se kazati možda i milijuni navijača Bijelih, pate tijekom protekle 21 godine, dakle u najdužem razdoblju posta zbog izostanka naslova prvaka u povijesti splitskog kluba, ostaju živa sjećanja na Ivićeve brojne trenerske podvige, veličanstvene pobjede njegove momčadi.
Prije nešto više od pola stoljeća Ivić je preuzeo treniranje juniora Hajduka, koji su ubrzo postali prvotimci i desetak godina doslovno haračili jugoslavenskom nogometnom scenom. Kao igrač Splita, u kratkom periodu i Hajduka, Ivić nije stekao posebnu reputaciju, ali je kao trener najprije splitske momčadi, kasnije i niza vrlo značajnih klubova na međunarodnoj pozornici, pokazao koliki je bio njegov utjecaj na interpretaciju nogometne igre. Naviru sjećanja…
Ivić je kao trener početnik startao u matičnom klubu, na klupi Splita, u međuvremenu se školovao, od bravara u brodogradilištu Split, stekao je diplomu trenera na ondašnjem DIF-u u Beogradu. Dobio je stipendiju splitske SFK, kojom je mogao platiti par tura putovanja kušet-kolima do Beograda, tako da je njegovu obitelj praktično uzdržavala supruga Ređina, koja je danonoćno radila kao krojačica. Obzirom na to da je završio industrijsku školu, morao je polagati prijemni ispit (prošla su ga svega četvorica od stotinjak kandidata). Nizao je maksimalne ocjene, odreda „desetke“, tako da su već tada predavači tumačili kako je „rođen za trenera“. A Vojkan Stefanović, profesor na DIF-u, kasnije psiholog reprezentacije Jugoslavije, javno je objavio:
- Ivić je postao najbolji student visoke škole… Diplomirao je prije roka.
Ivić je odmah dobio poziv od Ante Mladinića Biće iz Hajduka, predao mu u ruke juniorsku momčad, uslijedila je nova forma avangardnog treninga. Šjor Ivan je krenuo, s juniorima je nizao trofeje, domaće i strane turnire, stvorio niz vanserijskih igrača, koje je ubrzo kao trener prve momčadi vodio do nezaboravnih pobjeda. Recimo, taj niz od uzastopna četiri osvojena Kupa maršala Tita, posebno onaj protiv Crvene zvezde 1973., poslije 1:1 na Starom placu, pa do pobjede od 2:1 u Beogradu, kojim je Hajduk nagovijestio svoju dugu dominaciju… Tada su stigli trijumfi u prvenstvima (u stvari prve dvije duple krune Bijelih). Koje su 1976. okrnjene flagrantnom namještaljkom u Ljubljani, pobjedom Partizana nad Olimpijom s 1:0 u režiji novosadskog suca Dušana Maksimovića, ali i uz sudjelovanje nekih domaćih igrača… Prethodno je, to treba spomenuti, momčad Hajduka zgromila Partizan s 6:1 na stadionu JNA, poslije kojeg susreta je Ivić proročanski rekao:
- Bit ćemo prvaci, ako nam dozvole…
Ivić je, to je nedvojbeno, imao i sreće, jer mu je ipak bez pravog iskustva predsjednik Kirigin povjerio vodstvo prve momčadi. Naime, Ivić je, nezadovoljan svojim statusom na Starom placu (kao zamjena Slavku Luštici osvojio je kup protiv Dinama u Beogradu), privremeno preuzeo drugoligaša Šibenika, pa potom dogovorio angažman za Olimpiju, ali je dočekao poziv koji nije želio odbiti. A to je bila ponuda predsjednika Kirigina za klupu Bijelih, i to poslije naprasnog odlaska Branka Zebeca iz Splita. Bila su to druga vremena, tada su igrači mogli u inozemstvo tek s navršenih 27, odnosno 28 godina, pa je Ivić tako bio u stanju dotjeravati svoju škvadru, sazdanu od njegovih juniora…
I dok je Hajduk superiorno vladao Prvom saveznom ligom, dotle su Bijeli u europskim kupovima zapinjali, Ivić je zapravo u toj konkurenciji stjecao bitna iskustva za odlazak u inozemstvo. Tako se pamte bolni porazi: St. Etiennea od 4:1 na Starom placu do uzvrata i 1:5, PSV-a od 2:0 u Splitu do 0:3 u Eindhovenu, posebno ona eliminacija Hajduka u četvrtfinalu Kupa prvaka protiv HSV-a: minimalni minus od 0:1 i nedovoljna pobjeda na Poljudu s 3:2…
Sveukupno, Ivić, u prvom redu kao trener Hajduka, ali i drugih klubova, zauvijek je ostavio neizbrisiv trag uspjeha. Zaslužio je veća priznanja, na primjer nagradu Grada Splita za životno djelo ili da se barem njegovim imenom nazove Akademija Hajduka. Jer barba Luka Kaliterna je posadio nogometno sjeme splitskog kluba; šteta je da nije počašćen imenom stadiona na Poljudu, jer bi, obzirom na Ivićev europski renome, itekako bolje pristajala i zvučnije odzvanjala poruka prigodom odlaska mladih igrača.
Trenerska karijera: Split, Šibenik, Hajduk, Dinamo; Ajax, Anderlecht, Standard, Galatasaray, Fenerbahçe, Avellino, Panathinaikos, Porto, Benfica, Paris SG, Olympique, Monaco, Atletico (Madrid), Al Wasl, Al Ittihad.
Izbornik: Hrvatska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Iran
Klupski trofeji: Prvak Hajduk (3), Ajax, Anderlecht, Porto, Olympique; osvajač kupa Hajduk (4), Porto, Atletico (Madrid). Interkontinentalni i europski Superkup: Porto.
Priznanja: Zlatna značka Hajduka (1975.), Zlatna značka i Povelja grada Pariza (1990.), Počasnik Kuće slave splitskog sporta (2009.).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....