Ako se pitate kako sam se domogao pojasa britanskog boksačkog prvaka, morat ćete pročitati tekst do kraja.
Nakon Sunderlanda i Newcastlea, čekate li dolazak Vatrenih u London, jako dobar izbor za vikend je – Manchester. City je igrao u Nottinghamu i ružno se proveo, treći uzastopni poraz u Premier ligi govori da nešto ne štima s preskupom ekipom, a savršenom lokacijom činilo se pogledati utakmicu u licenciranom baru njegovih navijača Mary D‘s Beamish. Ako se ne zakomplicira. Pritom ne mislim na javni promet Manchestera koji skoro pa bi mogao pozavidjeti Zagrebu. Tolika su kašnjenja.
Odmah sa zida u oči udara mural Phila Fodena, a unutra? Kolega i ja stigli smo dok je već trajalo prvo poluvrijeme. Društvo je emotivno popadalo, Forest je vodio 2:0 i začuo bi se tek tu i tamo pokoji uzvik. Umjesto tona sa stadiona na razglasu se pušta glazba. Ekrani su brojni, sva mjesta zauzeta u golemom prostoru... Prvome na kojeg smo naletjeli predstavimo se da smo iz Hrvatske, a on će:
- Dobra večer.
Na našem jeziku. Par za govorite hrvatski?
- Malo.
Kako? Odakle?
- Radio sam na Kosovu.
Što?
- Policija. Međunarodne snage. Sve znam o Kosovu, o njegovu zapaljivom sjeveru, kao i o odnosima Hrvata s Kosovarima i Srbima. Tko je s kim prijatelj, a tko neprijatelj – smije se i sada već priča na engleskom.
Krenem napraviti nekoliko fotokadrova za reportažu, dignem mobitel i tražim najbolju sliku, da se vide zastave i znakovlje Cityja, ali i navijači i navijačice kojih je bilo baš puno, neke su se i same fotografirale, valjda za Instagram. Još nisam ništa ni snimio, a lik bijesno skoči na mene.
- Što slikaš? Koga slikaš? Izbriši to!
Lud, zajapuren, unosi se u mene, pokazujem mu na mobitelu da još ništa nisam ni fotografirao, da se ne mora brinuti ako ima problem, zgrabi mi mobitel i ne vraća ga. Hoću ga uzeti, ali skriva ga iza leđa. Urla, iz očiju mu sikti:
- Zašto nas slikaš? Tko si ti?
Tumačim da sam novinar iz Hrvatske i radim reportažu o navijačima Manchester Cityja, ali ne sluša me što govorim. Nimalo.
- Zašto nas slikaš? – četiri-pet puta ponovi i samo čeka moj pokret ili grublju riječ da fizički nasrne. Znam takve iz davnih dana, huliganske, nasilničke glave, kad ih prebaci gube kočnice. Dolazi i drugi, valjda mu je prijatelj, obojica na mene. U tom času pojavljuje se ponovno specijalac s Kosova, izvede ga van, idem s njima jer ima moj mobitel.
- Što se ljutiš, pa u mojoj zemlji je normalno fotografirati navijače u baru – govorim mu ponovno.
Uto ga novi frend s Kosova stisne, izgovori mu štošta i vjerojatno ključnu rečenicu:
- Ako odmah ne vratiš mobitel, zvat ću policiju jer uzeo si tuđe vlasništvo.
Na kraju sam ga konačno dobio natrag. Vratio sam se u pub, popio pivo do kraja i otišao. U tom trenutku zamrzio sam Manchester City. Eto, tako me je engleski specijalac s Kosova spasio iz ruku bijesnog huligana.
- Hvala – oprostio sam se s njim na hrvatskom.
Nešto dalje drugi je bar. The Townley. Također navijački. Gleda se utakmica, ekipa je nešto starija. Rayan Cherki sjajno zabija, vraća se nada. No, Liam Delap uzvraća skoro još ljepše. Kraj i poraz 3:1. Neka im, mislim si.
Ali društvo je ovdje potpuno drugačije. U prosjeku i starije...
- Ja sam stranac – kažem gospođi.
- Ne, ovdje kod nas nitko nije stranac. Osjećajte se kao naš član – popravlja mi raspoloženje. Krenemo u razgovor, pitam kakvu kaznu očekuju jer sudnji dan je pred vratima. Možda i to utječe na momčad.
- Mi smo nevini – rezolutan je mlađi čovjek koji se predstavio kao Joe.
- Oni gledaju je li pokoji milijun više ili manje potrošen, a kao da drugi ne troše? – drži svoju tezu.
Tu je i Tony, iskusni kibic sa šanka.
- Pa nije to omjer da mi kupujemo Rolls-Roycea, a ostali Mini Morrisa, i sad eto kažu: ne igrate pošteno, a ostali su pošteni. Naše su titule sportski osvojene, na terenu, igrom i radom trenera i nitko nam ih nema pravo uzeti. Nitko. Mene zanima teren, a ne ured i financijske bilance. To nije tema nogometnog navijača.
Što ako vas izbace u drugi rang?
- To će se vjerojatno dogoditi. Toga smo svjesni, mnogi od nas. Ali nema veze, još više ćemo biti uz klub, stadion će biti pun na svakoj utakmici, a vratit ćemo se i ponovno osvojiti Premier ligu. Možda za pet godina, može i kasnije, ali bit ćemo opet prvaci. Međutim, sve to nije fer.
Ružni su dani za fanove Građana, ali konačno sam našao pozitivnu navijačku atmosferu i osjetio njihov bilo. Više ne mrzim Manchester City.
Večer je tek krenula. Iz Sportcityja, istočnog dijela grada u kojem se nalazi stadion Etihad i kraj njega u omanjim građevinama spomenuti barovi, koji su svega dva kilometra od centra, iako djeluje baš periferija, vraćammo se u žarište. Grad je gorio. Manchester je postao jaka turistička destinacija, prvenstveno bazirana na sportu i glazbi. Ovdje su Manchester United i Manchester City, ali odavde su i Oasis, The Smiths, The Stone Roses... Restorani, pubovi, koncertni prostori, sve je prepuno. Ulice žive kao u najboljim morskim odredištima usred ljeta. Vibra je sjajna. Netko je priredio i golem vatromet. Ulazimo u The Freemount. Umjetna inteligencija predstavlja ga kao jednog od najboljih za provod. U Engleskoj možete biti sigurni u vrhunsko pivo i glazbu, atmosfera je izvrsna, svirka uživo, smjenjuju se izvođači, možda neke buduće zvijezde, jedan s harmonikom, a kraj nas ekipa njih 6-7 s pojasom boksačkog prvaka. Odmah mi ga nude da se i ja slikam. Stavljam ga preko ramena. Zašto ne. Tko bi rekao da ću se dočepati pojasa boksačkog prvaka bilo čega.
Tko to slavi, čiji je, zanima me.
- Moj. To je pojas britanskog amaterskog prvaka u cruiserweight (lako-teškoj) kategoriji.
Nisam jak po boksačkim temama pa pitam čovjeka kako se zove.
- Dalton Smith.
Uto se javi drugi:
- Ne, to je moj pojas, ja sam Dalton Smith.
Što je ovo, Kviskoteka?
Pretražujemo, ovaj drugi doista jako nalikuje na Daltona Smitha, svjetskog boksačkog prvaka po WBC-u u superlakoj kategoriji, ali nije on. Previsok je i prejak. Bili su veseli i dobro se zabavljali, a nije mi ni bitno čiji je pojas, niti kojoj organizaciji pripada. Pa ni ako su ga kupili na placu. Iako, koliko su se svi htjeli fotografirati s njim, netko od njih 6-7 ga je vjerojatno osvojio.
Spasio sam se iz kandži bijesnog navijača i okitio pojasom boksačkog prvaka, sve u nekoliko sati. U Manchesteru nije dosadno!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....