Otvorite neki od internetskih oglasnika, upišite Županju, Bošnjake ili neko od okolnih mjesta i brzo ćete shvatiti koliko danas vrijedi komad Slavonije. Kuće, zemljišta, oranice... Dok cijene nekretnina u ostatku Hrvatske godinama divljaju, ondje se još uvijek mogu pronaći za iznose s kojima prosječni Zagrepčanin ne može kupiti ni garsonijeru. Nije, nažalost, teško objasniti zašto. Slavonija se desetljećima prazni, sela stare, mladi odlaze, a u razredima i ulicama generira se jedino pustoš...
Pa ipak, postoji tamo, na rubu Županje i samo "preko ceste", u Bošnjacima, jedan neobičan komadić zemlje. Na nekoj virtualnoj aukciji, vjerojatno, pitanje je koja bi bila početna cijena, ponuđači bi se nadigravali s dizanjem od kojih tisuću eura, posve uobičajena scena, sve dok u jednome času u taj "slavonski Sotheby‘s" ne ulijeće neki gospodin u plavom fraku i jednom rečenicom ponuđače baca u nesvijest, kao Del Boya i Rodneyja u kultnoj sceni Mućki:
- Upišite cijenu, plaćamo koliko treba...
Razlog je pritom posve jasan; naime, unutar kruga od otprilike jednog kilometra stoje tri obiteljske kuće iz kojih su krenuli Ivan Filipović, Bruno Goda i Josip Mišić. Tri dečka iz istog slavonskog džepa koja danas vrijede milijune. Dinamu, rekli bismo, i više od toga... Možda je, zapravo, i više nego simbolično da je baš tamo, u tipičnoj graničarskoj kući staroj oko dva stoljeća, u Ulici Vladimira Nazora broj pet u Županji, pronađena prva nogometna lopta koja se kotrljala Hrvatskom.
Raširite zatim šestar tridesetak kilometara i zahvatit ćete Vinkovce, odnosno Diona Drenu Belju. Krenete li nešto sjevernije, prema Đakovu, stižete i do Ivana Nevistića. I pred vama će se ukazati neobična karta današnjeg Dinama: petorica Slavonaca, četvorica iz Vukovarsko-srijemske županije i trojica čije su obiteljske kuće praktički susjedne! A da smo ovu priču radili prošle sezone, onda bismo s nekoliko desetaka kilometara istočnije dohvatili i šestog, nesretnog stopera Dinu Perića, koji je u Osijeku stasao uz Mišića, ali koji je zbog nevjerojatnog peha s ozljedama ovoga ljeta sa 31 godinom morao okončati karijeru.
Filipović i Goda, pritom, u službenim će biografijama zavarati neupućenog. Prvome kao mjesto rođenja stoji Slavonski Brod, drugome Vinkovci. Rodilišta su, međutim, jedno, a zavičaj nešto sasvim drugo. Obojica su Županjci. Mišić je, pak, odrastao praktički preko ceste, u Bošnjacima, iako je rođen u Vinkovcima. Kuće trojice današnjih igrača Dinama, u prijevodu, dijeli otprilike kilometar zračne linije. Sokak mali, ali uporan, i plavi prije svega... A da upotpunimo rubriku "bizar", Beljo je dušom i tijelom Vinkovčanin, ali na svijet je stigao - u Zagrebu! Jedino se Nevistić i rodio i stasao u svome Đakovu.
- Filipović nije Brođanin, on je Županjac. Njegov otac Krešo također je bio golman Graničara, kasnije u dva mandata i saborski zastupnik, a stric Ivica, moj vršnjak, legenda Graničara i ludi dinamovac. Nažalost, poginuo je 1993. od gelera granate, na putu prema stadionu. Obojica su igrala sa mnom 1978. i 1979. u Graničaru. Goda je također Županjac, samo je rođen u Vinkovcima zbog rodilišta, dok Mišića od Županje dijeli samo cesta. Njegova kuća u Bošnjacima možda je kilometar zračne linije od Filipovićeve i Godine - potvrdit će nam priču njihov prethodnik, Ivan Cvjetković, iz obližnjih Strošinaca, koji je u dva navrata utjelovio Dinamova Tarzana.
Cijela priča, međutim, ima još jedan sjajan "twist": Djedovi Mišića i Gode, danas nažalost pokojni, zajedno su služili vojsku u JNA, pedesetih godina prošloga stoljeća, u Sloveniji, točnije Postojni.
Nije, naravno, Dinamo Slavoniju otkrio sada. Taj plodni i zanemareni dio Lijepe Naše oduvijek je ostavljao trag kulena i šljive po stranicama klupske povijesti. Za početak, odmah u glavu, prvi predsjednik Građanskog bio je Brođanin Andrija Mutafelija, Filip Blašković iz Slavonskog Broda obilježio je zlatnu generaciju koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova (tada su slavonski dodir davali i Josip Gutzmirtl, Ivica Kiš, Petar Lončarić, a nešto ranije Dionizije Bato Dvornić, Ernest Dubac, Franjo Glaser, kao i Gustav Lechner, koji je 1958. kao trener potpisao i naslov prvaka), Vlado Kasalo je stigao iz Osijeka i krajem osamdesetih zadužio kapetansku traku, Davor Šuker ga je pratio i preko Maksimira krenuo prema Sevilli, Realu i Zlatnoj kopački.
Jod jedan dečko s Drave, Igor Cvitanović postao je jedan od najboljih strijelaca u Dinamovoj povijesti, napad je u to doba predvodio i dečko iz Nove Gradiške Goran Vlaović, a Tomislav Rukavina bio je važan dio Croatijine generacije koja je krajem devedesetih igrala Ligu prvaka. Donedavno je u Dinamu bio i njegov sin Gabrijel. Kasnije je iz Davora, a preko Zagreba, stigao Ivica Olić, kojeg će Dinamo nakon samo jedne sezone i 16 prvenstvenih pogodaka prodati moskovskom CSKA-u. Mario Mandžukić iz Slavonskog Broda u Maksimiru se definitivno lansirao prema iznimnoj europskoj karijeri, a, logično, via gastarbajterskog staža u Njemačkoj, u Dinamo je stigao i Miholjčanin Domagoj Vida, kasnije jedan od simbola srebrne generacije Vatrenih. A ni oni nisu jedini, sigurno smo nekoga preskočili...
Poanta, međutim, nije u popisu. Bilo je Slavonaca u Dinamu, bilo je itekako velikih Slavonaca, neki od navedenih napravili su karijere kakve većina današnje petorke tek može sanjati. Ali, koliko smo uspjeli pronaći kopajući po Dinamovim generacijama, petorice istodobno - nije bilo. Još je zanimljivije da četvorica igrača (Mišić, Filipović, Goda, Beljo) dolaze iz Vukovarsko-srijemske županije, što je također rekord.
U cijeloj ovoj priči postoji, međutim, jedna zgodna ironija. Navikli smo već i oguglali da godinama iz Slavonije stižu uglavnom loše vijesti. Koliko je ljudi otišlo, koliko je stanovnika manje, koliko je radnih mjesta zatvoreno, koliko vrijedi hektar zemlje, koliko je praznih kuća... Nogomet, naravno, neće riješiti nijedan od tih problema, ali zanimljivo je ponekad okrenuti ploču: tamo, dakle, na rubu Županje i samo preko ceste u Bošnjacima stoje tri kuće, unutar kilometra. Oglasnici će im izračunati cijenu, no brojke, eto, ipak ponekad ne govore cijelu storiju. Dinamo bi ih, vjerujemo, procijenio nešto skuplje. Jer, iz tih kuća, i iz toga kraja, stižu ljudi koji u ovome času čine osovinu Dinamova napada na - europske milijune. U utorak protiv Vikinga Mario Kovačević za tri mjesta dvojbe nema: na golu će umjesto Županjca Filipovića stajati Đakovčanin Nevistić, u sredini kapetan iz Bošnjaka Mišić, a napad će predvoditi Vinkovčanin Beljo. A suport, na terenu ili s klupe, nudi i Županjac Goda.
Da parafraziramo starog, dobrog Kiću, "S tribina opet vire, ona stara, dobra lica, ma, ne zna se što je šire, ili duša il‘ ravnica..."
Nema druge nego zaključiti: Inati se, Dinamo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....