Prezime Krušlin u Hrvatskoj će vjerojatno više ljudi povezati sa Željkom (70), prvoligaškim rukometašem u bivšoj državi poznatijim po tome što je bio frontmen grupe Latino, nego s njegovim sinom Filipom (37), negdašnjim košarkaškim reprezentativcem koji se ljetos nakon sedam godina u inozemstvu vratio u rodni Zagreb i potpisao za Virtus, klub koji se nekad zvao Cedevita i u kojem je junak ove naše priče zapravo izgradio ime, u konačnici karijeru na koju može biti itekako ponosan. Međutim, put do toga nije bio lagan, što u načelu nije ni za jednog profesionalnog sportaša, no prepreke koje je Krule - Kruška je primarno očev nadimak pa je on u svom "fahu" trebao drukčiji - morao preskakati bile su brojne.
A kako u priču o jednoj karijeri krenuti, nego od njenih početaka...
- Košarku sam počeo trenirati već u prvom ili drugom razredu u svojoj OŠ Cvjetno naselje, gdje je svoju školu košarke držao Zrinjevac, tad se napravio balon kod Boćarskog doma i tu je napravljena selekcija najtalentiranijih klinaca iz tog dijela grada. Od igrača koji su kasnije išli dalje, bili su tamo Filip Torić i Igor Kralj, dok je Goran Bjedov bio moj prvi trener.
Zrinjevac mu je dakle prvi klub, ali Krušlin je ipak dijete Cibone.
- U Cibonu sam došao s 12 godina, negdje me uočio Ante Vlašić i nagovorio mog starog da dođem. I već sam se tada upoznao s hrvatskom košarkom u njenom "najboljem" svjetlu. Kako sam sa Zrinjevcem imao potpisan ugovor o sportskom usavršavanju, godinu dana nisam mogao nastupati za Cibonu jer mi Ante Ledić nije dao papire. Pazite, s 12 godina. Ne sjećam se najbolje kako se to na kraju riješilo, je li Cibona čak platila neku odštetu Zrinjevcu, ali ja sam u drugoj sezoni mogao početi igrati. Bilo je to otprilike u isto vrijeme kad je Mario Kasun također iz Zrinjevca htio ići na sveučilište, ali je suspendiran. Uglavnom, u Ciboni sam nakon toga prošao sve mlađe kategorije, imali smo baš dobru ekipu, s Pinom Grdovićem smo dvaput bili na završnom turniru juniorske Eurolige, prvo na Final Fouru 2006. u Pragu, onda i godinu kasnije u Ateni, gdje sam bio u najboljoj petorci turnira s Motiejunasom, Mačvanom...
Zadržimo se tu malo na Grdoviću, trenerom koji je gotovo cijeli život posvetio radu s mladima, pomalo osebujnim Zadraninom.
- Mogu se složiti da je osebujan, ali čak stavimo na stranu košarku, on je nas u tom razdoblju naučio jako puno životnih lekcija. I u to vrijeme mi je njegov pristup izgledao "ajme majko", ali s odmakom shvatiš da sve što je radio imalo je smisla. Evo, iz samo njemu poznatih razloga nismo smjeli imati naušnice, dok sam ja sa 16 imao probijeno uho, imao je i Dino Hodžić, ali mi smo to morali skidati prije ulaska u dvoranu jer ako me Pino vidi s naušnicom, on meni čupa uho van. Doslovno. Da to napraviš danas, onda više nisi trener. A on je nama u to vrijeme bio poput drugog oca. Ili odigramo lošu utakmicu i čovjek nas stavi u krug na centru, on u sredini sat i pol priča, nikome od nas ne pada na pamet staviti ruke na koljena, leđa nas ubijaju, a mi u stavu mirno. To je bilo kao vojska. Ta disciplina, odnos prema radu i treningu je danas potpuno drukčiji. Generacije prije mene su imale još rigoroznije metode. Ali da me pitaš bih li volio da moj mali ima takvog trenera, odmah bih pristao jer znam da će mu to donijeti potrebnu disciplinu u životu.
U tim mlađim kategorijama igrao je s godinu dana starijim Željkom Šakićem, godinu dana mlađima Svenom Smajlagićem, Leonom Radoševićem i Tomislavom Zubčićem, no, jedini je iz svoje generacije ‘89. potpisao profesionalni ugovor. Usput, baš je to godište u cijeloj Hrvatskoj svojedobno ocijenjeno kao "tanko", da bi na kraju bila riječ o generaciji iz koje su do seniorske reprezentacije, uz Krušlina i Bojana Bogdanovića, došli još Miro Bilan, Pavle Marčinković i Fran Pilepić, njihov vršnjak je i Filip Kraljević.
- Nismo osvojili nijednu medalju u mlađim kategorijama i zato ni na jednom prvenstvu nismo bili kompletni, Babo i ja nikad nismo zaigrali zajedno. Ne kažem da bismo sad nas dvojica zajedno napravili ne znam što, ali nikad ekipa nije bila na okupu. Sad, vječno je pitanje je li bolje osvajati medalje ili stvoriti igrače koji će napraviti ozbiljne karijere? Iz te generacije se nas pet, šest isprofiliralo do seniorske reprezentacije, dosta nas i još igra, većina živi od košarke...
Tri godine bih imao trening ujutro od 8 do 10, onda nešto pojeo, tramvajem išao na VERN od 12 do 17, da bih se vratio na trening od 18 do 20
Trenuci u kojima je pomislio da za njega to neće biti slučaj stigli su vrlo rano, na prijelazu iz juniora u seniore.
- Kao što sam rekao, s 18 godina sam potpisao s Cibonom profesionalni ugovor i u prvoj seniorskoj sezoni mi je trener bio Joke Vranković, ali ekipa s četiri dobra stranca nije počela kako treba, došao je Ivan Sunara, mijenjali su se stranci, u međuvremenu stigao i Damir Mulaomerović. Ja sam ulovio neke minute i u Euroligi, ali nije bilo realno da imam veći prostor. Druge godine je došao Peras i kad sam shvatio da opet neću imat prilike, tražio sam da idem na posudbu. Darko Kunce me htio u Dubrovniku, ali klub je htio da budem bliže Zagrebu. Na kraju sam završio u Dubravi, došao na polusezoni i pred kraj zaradio stres frakturu pa mi se na ljeto Cibona zahvalila jer sam imao ugovor 2+3. Nakon toga sam otišao u Dubrovnik, pa po jednu sezonu igrao u Bosni i u Zaboku. U tom razdoblju, ključnom za razvoj, dvije sezone zaredom sam nekoliko mjeseci bio ozlijeđen. Uvijek je to teško, ali nije isto kad ti se dogodi u 27. godini, kad si već etabliran, ili s 19, 20, dok još uvijek tražiš svoje mjesto. Ali bio sam uporan, išao sam dalje, da bi se nekakav "klik" dogodio s potpisom za Split kad je tamo u momčadi bio i Nikola Vujčić. Igrao sam dobro, ekipa je igrala dobru košarku, ali 14. veljače u posljednjoj akciji na treningu, dok sam izlazio iz bloka, zapeo sam i sjeo na nogu. Pukla mi je kost i svi ligamenti u zglobu. Baš kad sam se stabilizirao, osjećao se i igrao dobro.
Nesreća, kažu, nikad ne dolazi sama...
- Razdoblje nakon te ozljede mi je bilo najteže u životu jer je zbog štrajka liječnika operacija odgođena za nekoliko mjeseci. Dr. Bojanić, koji je jedan od najzaslužnijih za moju karijeru, bio je tada "vezanih" ruku. Nakon operacije i točno godinu dana sam se vratio u Cibonu u sezoni u kojoj je osvojena ABA liga, ali ja sam potpisao u veljači i imao pravo nastupa samo u PH. Tada sam prvi put rekao sebi: "Ovo možda neće ići dalje, završio sam srednju školu i treba mi plan B". Upisao sam fakultet, ekonomiju i poduzetništvo na VERN-u, što sam i završio. Tri godine bih imao trening ujutro od 8 do 10, onda nešto pojeo, tramvajem išao na VERN od 12 do 17, da bih se vratio na trening od 18 do 20. Pritom smo igrali ABA ligu, ja sam imao dobar status u momčadi, ozbiljnu minutažu, znao sam doći na video prije treninga i tamo bih zaspao.
Po dolasku u Cibonu nije bio dio momčadi, koja je osvojila ABA ligu jer je stigao prekasno pa nije mogao biti registriran, ali je i na legendarnom Final Fouru u Beogradu bio uz momčad.
Ne znam koliko smo puta stali na autocesti iz Beograda nakon osvajanja ABA lige, valjda osam milijardi
- Prvo moram reći da je ta ekipa uistinu bila autsajder za naslov, ali ta ekipa je imala Darija Šarića koji je bio dominantan, sjajno je igrao i Jerel Blassingame, Marin Rozić u naponu snage, bili su tu Kuridža i Darko Planinić... Nije baš to "skupljeno s ulice", makar se slažem da je to bilo previše promjena tijekom sezone. Ali to je na kraju još jedan dokaz da, bez obzira što je kvaliteta bitna i ne možeš od go... napraviti pitu, ta se "kemija" podcjenjuje jer dobra "klapa" može nadomjestiti kvalitetu. To je najveći uspjeh Rimca i Golemca, koji su prepoznali što imaju i stvorili homogenu grupu koja je napravila povijesni rezultat.
Kakav je bio čuveni "cjelodnevni" povratak u Zagreb?
- Ne znam koliko smo puta stali na autocesti iz Beograda, valjda osam milijardi. Ta putovanja nakon velikih pobjeda su uvijek legendarna. Kao kad smo se vraćali iz Torina s onog kvalifikacijskog turnira za OI. Tada smo morali letjeti sljedeći dan za Zagreb, ali smo odlučili odmah nakon utakmice sjesti u autobus za natrag. I taj je put trajao cijeli dan, po dolasku u Zagreb smo otišli na Cvjetni na pivo. Ali da se vratim na Beograd, kad smo u polufinalu dobili Zvezdu i Cedevita je dobila Partizan, svi smo spavali u istom hotelu. I dok smo mi slavili, cijelo vrijeme se šalili, oni su maksimalno disciplinirano čekali finale, na vrijeme bili u sobama i sve ostalo. Međutim, nama je trebao taj ispušni ventil, što su Riki i Golemi prepoznali, pustili da izbacimo sve iz sebe jer su znali da će ekipa u finalu opet dati maksimum. Naravno, uvijek je tanka linija, moglo je otići i na drugu stranu, ali oni su prepoznali situaciju i pogodili s procjenom.
Puno je poveznica tog Beograda s Torinom, prije svega preko Šarića, ali i načina na koji su ostvareni ti uspjesi.
- Slične su priče. To reprezentativno ljeto je bilo fantastično, nikad u karijeri nisam igrao u momčadi s boljom "kemijom". U svemu tome je Aco Petrović napravio vrhunski posao, a iako su na mjestima nas trojice, četvorice, koji smo manje igrali, mogli biti kvalitetniji igrači, to ne znači da bismo bili bolji, što se potvrdilo godinu dana kasnije na Eurobasketu. Ja nisam igrao, ali sam bio sretan, zadovoljan što sam u reprezentaciji.
Aco je reagirao neprimjereno kad je rekao da je "suludo igrača kao Krušlin platiti toliko i toliko". Tad sam potpisao ugovor na panju u šumici u Svetom Martinu
To ljeto je donijelo i jednu kontroverzu oko njegovog prelaska u Cedevitu, što je jako razljutilo izbornika Petrovića, istovremeno predsjednika Cibone.
- Nikad o tome nisam pričao s Acom, s time da smatram kako je reagirao na neprimjeren način. Glupo je za svog igrača reći da je "suludo igrača kao Krušlin platiti toliko i toliko". Mogu samo pretpostaviti da je kao predsjednik Cibone mislio da ga zavlačim, što nije bio slučaj. Jedina istina je da sam imao ponudu Cibone, ali i neke druge opcije, dok se Cedevita pojavila dan prije našeg puta na pripremni turnir u Argentinu. Tad sam prvi put u životu skinuo aplikaciju za online potpisivanje i potpisao ugovor na panju u šumici u Svetom Martinu, dok sam išao iz hotela u dvoranu na trening. Mogu razumjeti njegovu ljutnju, ali ja sam tada Cedevitu vidio kao bolju odskočnu dasku, što se i pokazalo. Igrao sam Eurokup i Euroligu, finale ABA lige, u konačnici mi je Pozzeco bio pomoćni trener, da bi me doveo kasnije u Sassari.
Žali za klubom s Velesajma u kojem je stvorio ime i koji danas zapravo ne postoji jer Virtus je samo formalni nasljednik, daleko od razine na kojoj je bila Cedevita.
- Radilo se o vrhunskoj organizaciji, u momčadi su uvijek bili dobri stranci, imali smo odlične domaće igrače, sve skupa je bilo na puno višoj razini od svega što sam do tada prošao u karijeri. I zato mi je žao da je taj klub otišao iz Hrvatske. Ja sam s Cedevitom preselio iz Zagreba u Ljubljanu, ali iako su ljudi ostali isti, to više nije bio isti klub. U početku mi je bio problem shvatiti, reći sebi: "ej, Krule, ti si sad tu stranac". Jesam ja u klubu već tri godine, ljudi su i dalje isti, ali ja sam sada stranac, to je velika razlika. Onda se dogodi taj Covid, prekid sezone, nakalemilo se puno toga, otišao je Riki, došao Golemi, bila je to turbulentna sezona.
Ljubljana je ispala stepenica prema "pravoj" inozemnoj karijeri, koja je krenula 2020. u Sassariju kod Gianmarca Pozzecca, jednog od trenera koji su na Krušlina ostavili duboki dojam.
- Kad ga ljudi gledaju sa strane, kroz medije, često misle da glumi. Ali Poz je jednostavno takav, emotivan na terenu, možemo reći i teatralan, ali takav je i na treningu, na doručku, na kavi... On je jedan od tih trenera kojem je "kemija" najbitnija stvar i tako bira igrače. Evo, čitao sam posljednje izjave kad je nedavno s Galatasarayjem došao u Zagreb, gdje je govorio kako ne razumije današnje generacije. Njemu je bitno da igrači budu zadovoljni, ali da se zna hijerarhija. Sad mi izgleda razočarano i mislim da neće nastaviti dalje. Ali sjajan tip, jako ga volim, obožavam. Izuzetno je zabavan, istovremeno posvećen, a "lud k‘o puška".
Na Sardiniji će se Krušlin zadržati četiri godine, "ostvariti san svakog Zagrepčanina" i zaigrati za Dinamo. No, ovaj je iz Sassarija, sa Sardinije.
- Jedna jako specifična sredina, mali otočki grad jako privržen klubu. Tamo trebaš biti vrlo pažljiv u izboru igrača jer ako dovedeš nekog Amerikanca od 25 godina, taj želi i neke sadržaje u gradu, kojih tamo nema. I onda se često dogodi da psihički padaju. Zato je Poz doveo mene, Bilana, Bendžiusa, ja sam došao sa ženom i najstarijim sinom, prvu godinu tamo dobio sam kćer, koja se rodila u Zagrebu, Miro je bio s obitelji, još dvojica stranaca također, pa je onda lakše bilo kontrolirati dvojicu mlađih Amerikanaca. Meni je tamo bilo prelijepo, u Sassariju mi se rodio i najmlađi sin, ali prije početka ove sezone smo tamo bili na turniru i dečki su me pitali kako sam izdržao tamo toliko dugo. Razumijem ih, s 20 godina sam isto razmišljao, ali promijenili su se prioriteti, postalo mi je bitno da su blizu škola i vrtić. Onda je vrijeme fantastično cijelu godinu, svaki slobodan dan smo žena i ja bili na plaži.
Život sjajan, košarka također...
- U Italiji je užitak igrati, puno je tamo klubova s velikom tradicijom, dok gotovo svi imaju navijače, prave navijače. I nije samo do toga da su tribine pune, to je slučaj i u Francuskoj, razlika je baš u tom organiziranom navijanju. Svaki drugi tjedan igraš u nekim "Jazinama", svaka dvorana ima dušu. Uđeš, recimo, u bolonjsku Paladozzu, okreneš se oko sebe i kažeš: "u p.... materinu, što je ovo", uz Ciboninu, najbolja dvorana za igrati košarku. U takvom okruženju se uistinu osjećaš kao sportaš.
Kako mu je bilo dvije godine u Francuskoj, gdje je igrao za Strasbourg i Le Portel?
U Italiji svaki drugi tjedan igraš u nekim "Jazinama", svaka dvorana ima dušu. Okreneš se oko sebe i kažeš: "u p.... materinu, što je ovo"
- Kad sam došao u Strasbourg, žena je odmah požalila da nismo stigli mlađi jer bismo se sigurno dugo zadržali. Ovako sam ostao samo jednu sezonu nakon koje su promijenili kompletnu momčad, doslovno sve igrače. Što se tiče života, upoznali smo fenomenalne prijatelje, klupska sezona je bila solidna, a obitelji i meni sjajna godina života, "level" više od Sardinije. I u Le Portelu smo našli lijepi gradić za stanovanje, mogao sam i dalje ostati u Francuskoj, ali nakon što mi je najstariji sin završio prvi razred, ocijenili smo da bi bilo bolje vratiti se u Hrvatsku. Zato sam se dogovorio s Virtusom. Ionako sam uvijek razmišljao prvo o obitelji.
U Virtusu je danas veteran od kojeg klinci uče. Tko je to bio njemu u njihovim godinama?
- Imao sam sreću u karijeri da sam na počecima zatekao jednu od posljednjih generacija "stare škole", pa je tako u mojoj prvoj seniorskoj sezoni u Ciboni za playmakera došao Damir Mulaomerović, koji je tada imao malo manje godina nego ja sad. Onda sam većinu karijere proveo s tom svojom generacijom, da bi se stvari počele mijenjati posljednjih pet, šest godina. I razlike su drastične, i u karakteru, i u mentalitetu. Ne mora to biti loše, ali evo jedan konkretan primjer. Ja sam u Strasbourgu igrao s Maxenceom Lemoineom, jako talentiranim playmakerom, kojeg sam na jednoj pripremnoj utakmici po izlasku iz igre uhvatio za prsa, kao kapetan mu čestitao jer je odigrao dobru rolu, a on se potpuno zbunio, "zaledio", do te mjere da je morao reagirati pomoćni trener, koji mu je objasnio da mu zapravo čestitam, dajem podršku. I sad, kako bi on reagirao na jednog Mulu, koji ti j... mater na prvu grešku, ma koliko godina imao. Takav pristup nažalost više ne možeš imati, ta agresivnost je mogla prolaziti još s mojom i koju godinu mlađima, ali danas više ne prolazi. Prije nije sve bilo dostupno, dok sada klinac vidi kako Steve Kerr vodi timeout i kaže: "ako on može normalno razgovarati sa Stephom Curryjem, zašto na mene trener viče?". Iako to nisu iste razine, klinac to ne može pojmiti. Ali u konačnici je meni to ok jer ti i dalje možeš doprijeti do tog klinca, samo trebaš promijeniti pristup.
Hoće li on nakon igračke početi trenersku karijeru?
- Meni je košarka donijela sve u životu. I ne samo meni, već je od svega profitirala i moja obitelj. Najstariji sin praktički do sada nije živio u Hrvatskoj, on priča talijanski i francuski, kći mi priča francuski, najmlađi sin mi je rođen u Italiji, vidjeli su puno toga u ranoj fazi svojih života, nemaju mnogi takva iskustva. I ja sam obogatio život stranim jezicima, pričam engleski, talijanski i francuski, sutra ću se moći snaći u bilo kojoj sferi. Volio bih ostati u košarci, baviti se trenerskim poslom, ali neće me biti strah ni ako ću morati ići u nekom drugom smjeru. Sport otvara mogućnosti i u korporativnom svijetu jer ljudi znaju što zapošljavanje bivših sportaša nosi sa sobom. To su silne godine discipline, iskustva koja si stekao kroz sport.
Volio bih svirati bubanj. Kad sam kao klinac išao na koncerte od starog, samo bih stajao pored bubnjara i gledao što on radi
Što sinu jednog glazbenika znači glazba?
- Jako je bitan dio mog života. Evo, u srpnju sam bio u Londonu na Metallici, volim slušati, ali ne sviram ništa, nisam kao Roko Ukić, makar bih volio svirati bubanj. Kad sam kao klinac išao na koncerte od starog, samo bih stajao pored bubnjara i gledao što on radi. Opet, meni je otac bio i rukometaš, igrao je na ozbiljnoj razini za Zagreb u Prvoj jugoslavenskoj ligi. Sport mu je također bio ispred glazbe, ali gurao je to paralelno i na kraju se pronašao u glazbi.
Kako bi sastavio najbolju petorku svojih suigrača tijekom karijere?
- Dario Šarić je sigurno unutra na "četiri", Ivica Zubac na "pet", Bojan Bogdanović na "tri", dok bi mi playmaker bio Pierre Jackson, najbolji play s kojim sam igrao, i na "dva" bio Kruno Simon. Eto, četiri iz reprezentacije i Pierre Jackson, valjda se Roko, s kojim mi je uvijek bilo super igrati, neće naljutiti... Jer igrao sam ja i s Nikolom Vujčićem, koji bi mogao biti centar u toj petorci, ali neka ostane ovako.
Za kraj smo ostavili kratki pogled na karijeru Filipa Krušlina iz usta Filipa Krušlina...
- Iz ove perspektive sam zadovoljan svojom karijerom. Je li moglo biti bolje? Moglo je. Ali moglo je i lošije, mogle su me ozljede potpuno uništiti, nisam bio daleko od toga da odustanem. Na kraju je sve uvijek došlo s razlogom, svaki korak natrag donio mi je neku lekciju, koju sam naučio i to kasnije koristio. Igrao sam u klubovima u kojima sam se osjećao dobro, prošao lijepe gradove, doživio i taj vrhunac s reprezentacijom, odlazak na Olimpijske igre. Kad se to zaokruži, moram biti zadovoljan sa svime što sam napravio u košarci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....