Navigation toggle

Moja priča: Željko Pakasin

 SN
Moja priča

‘Šoić me ‘skinuo‘ iz busa, Ćiro okrivio za sve, s Mamićem sam završio na sudu, a danas Dinamo ide u lošem smjeru‘

‘Nakon tog dana molio sam Boga da što prije odem iz Dinama, nisam mogao sve to izdržati. Inače bih dočekao i Ligu prvaka, a tada je bilo i igrača koji mi nisu mogli ni ‘cipele čistiti‘
Piše: Predrag JurišićObjavljeno: 31. listopad 2026. 08:02
Prati Sportske novosti na Googleu

Malo je igrača kojima je karijeru obilježila jedna jedina utakmica, u pozitivnom ili negativnom smislu. A baš se to dogodilo Željku Pakasinu (59), nekad odličnom veznom igraču Osijeka, Dinama, Sturma, Hrvatskog dragovoljca i Slavena Belupa, nogometašu koji je nakon jedne utakmice, nakon jedne naizgled obične i bezazlene pogreške, postao maksimirski ‘Pedro‘. Odnosno, Ćirin krivac za neuspjeh!

Ondašnji trener Dinama (tada Croatije) Miroslav Blažević uzviknuo je nakon eliminacije u 1. kolu Lige prvaka u Ljubljani protiv Steaue:

- Neka visi Pakasin!

I taj je narativ nakon tog 28. rujna 1993. godine pratio Pakasina do kraja karijere, a i godinama poslije u nogometnoj se terminologiji, pri traženju krivaca za loše rezultate, nerijetko govorilo kako "svatko ima svog Pakasina”...

Pakasin je rođen u Koprivnici 1959. godine, ali je odrastao u Hlebinama, mjestašcu u kojem je utemeljena "Hlebinska slikarska škola”, poznata po naivnoj umjetnosti samoukih likovnih umjetnika. No, Pakasin nije uzeo kist u ruke, privukla ga je nogometna lopta i od malih je nogu trenirao u lokalnom klubu Lipa.

U kvalifikacijama za ulazak u viši rang posrnuli smo protiv Suhopolja, u čijem je sastavu tada bio i današnji državni odvjetnik Ivan Turudić

- Sa 16 i pol godina igrao sam za seniorsku momčad i u kvalifikacijama za ulazak u viši rang posrnuli smo protiv Suhopolja, u čijem je sastavu tada bio i današnji državni odvjetnik Ivan Turudić. Pola godine kasnije prešao sam u Slaven Belupo, koji je igrao u ondašnjoj Međurepubličkoj ligi, trećem rangu natjecanja, u kojem su bili, primjerice, Varteks, Zagreb, Segesta, Mladost iz Petrinje... Bio sam standardni igrač, zamijetio me Osijek i došao sam 1986. godine, s nepunih 19 godina, na probu. Trener je bio Ljupko Petrović, pomoćnici su mu bili Ivica Grnja i pokojni Šaban Jasenica. Budući da je moj trener u Koprivnici, na žalost također pokojni, Mladen Frančić bio u dobrim odnosima s Grnjom, preporučio me Osječanima, pozvali su me, prošao sam probu i potpisao prvi profesionalni ugovor u životu – započeo je svoju priču Pakasin.

image

Željko Pakasin u Sturmu

SK STURM

Debitirao je protiv Crvene zvezde 1987. godine u kup-utakmici, potom je otišao na obvezno odsluženje vojnog roka i vratio se u Gradski vrt 1988. godine. Trener je bio Jasenica, prvu je utakmicu po povratku iz vojske odigrao u Zenici protiv Čelika, zabio je gol za 1:1, ali je i promašio 11-erac u raspucavanju, tada su se nakon remija izvodili 11-erci i pobjednik je osvojio bod, a poraženi ništa. Nakon te utakmice, Pakasin je postao standardni igrač Osijeka, a ubrzo se prometnuo i u jednoga od najboljih.

- Kad sam odigrao nekoliko uzastopnih utakmica u početnoj postavi, nitko me više nije mogao izbaciti iz momčadi, nikad više nisam bio pričuva. I stvarno sam dobro igrao, dobivao sam dobre ocjene u novinama, često su to bile osmice, a tada je takvu ocjenu doista bilo teško zaslužiti.

U sjećanju su nam vaše izvanredne utakmice protiv beogradskog Partizana, kao da ste bili posebno motivirani u dvobojima s njima?

- Ha, ha... Ma nije bilo nikakvog posebnog motiva, ali doista sam protiv njih odigrao nekoliko izvrsnih dvoboja. Prvi put u Beogradu, izgubili smo 4:6, Partizan je vodio 3:0, ali okrenuli smo rezultat i poveli 4:3! Nisam postigao ni jedan pogodak, ali odigrao sam čudesnu utakmicu i pisalo se ponajviše o mojoj predstavi. Odličan sam bio i u domaćoj 3:2 pobjedi protiv Partizana, poveli smo 2:0, oni su izjednačili, ali uspjeli smo zabiti još jedan gol i pobijediti. I tada se pisalo i govorilo o mojoj sjajnoj izvedbi. Prekrasni su bili ti osječki dani. Dobro sam igrao, liga je bila jaka, stvarno su se nogometaši tada lijepo osjećali...

​Debitirao sam protiv Zvezde, a Partizan me dvaput pokušavao dovesti, ali kak‘ ću ići u Partizan... Želio sam samo Dinamo

Nakon tih utakmica, Partizan vas je želio dovesti u Beograd.

- Dvaput su pokušavali. Primijetili su me još kao juniora, imao sam tada 17 godina, željeli su da dođem, ali otišao sam u Dinamo, koji me nije prepoznao, pa sam na početku profesionalne karijere potpisao za Osijek. Drugi put su me Beograđani željeli dovesti nakon spomenute dvije prvenstvene utakmice, baš sam igrački dominirao i vidjeli su u meni pravo pojačanje.

Ali niste otišli u Beograd. Zašto?

- Kak‘ ću ići u Partizan... Želio sam samo Dinamo, stalno se vrtjela neka priča o mom prelasku u Zagreb, ali ništa se nije konkretno dogodilo tih godina.

Nije pomogla ni vaša dobra utakmica u travnju 1989. godine, tada je Osijek na Maksimiru svladao Plave 3:1. Šuker je zabio dva gola i praktički je tada ‘kupio‘ ulaznicu za prelazak u Dinamo. A vi ste i dalje ostali na čekanju...

Trebali smo krenuti na pripreme u Crikvenicu, a onda me praktički iz autobusa ‘skinuo‘ Šoić! Možda je trebalo otvoriti mjesto njegovu sinu Željku...

- Da, sve do 1992. godine. I na kraju sam zapravo slučajno prešao u Dinamo! Spletom okolnosti otišao sam iz Osijeka i došao sam na Dinamove pripreme u ljeto 1992. godine. Predsjednik je bio Josip Šoić, a trener Miroslav Blažević. I trebali smo krenuti na pripreme u Crikvenicu, a onda me praktički iz autobusa ‘skinuo‘ Šoić i ostao sam u Zagrebu! Zašto? Tko zna, možda je trebalo otvoriti mjesto njegovu sinu Željku... Pa sam tu jesen proveo u Slavenu Belupu i tek sam u prosincu 1992. potpisao za Dinamo. Osvojili smo naslov prvaka, baš smo dobro igrali...

... i onda je, 28. rujna 1993., došla ta famozna utakmica protiv Steaue u Ljubljani...

- Da, bilo je to 1. kolo Lige prvaka. Na prvoj smo utakmici u Bukureštu igrom razbili Rumunje, međutim pobijedili smo samo 2:1, ušao sam kao pričuva. Igor Cvitanović je zabio jedan gol, ali se napromašivao... Zbog rata nismo mogli igrati u Zagrebu, pa je uzvrat bio u Ljubljani. Bio sam u početnoj postavi, rano smo poveli pogotkom Vlaovića, koji je pri proslavi gola bradom udario u zemlju i dobio je potres mozga, a da to nije ni znao. Sjećam se da je na poluvremenu tog dvoboja pitao kakav je rezultat! Dobro smo igrali, ali su Rumunji, koji su prije tih utakmica kotirali kao favoriti, znali odgovoriti i krenuli su na sve ili ništa.

U traženju krivaca bilo je najjednostavnije mene optužiti. Izgubio sam loptu, ali bilo je iza mene još igrača, pa nisam bio sam na terenu. No, Ćiro je upro prstom u mene

I onda se dogodila ta 40. minuta, koja vam je praktički obilježila karijeru. Izgubili ste loptu na 50-ak metara od svojih vrata, Rumunji su krenuli u kontru i izjednačili na 1:1. Potom su u drugom poluvremenu zabili još dva gola, Adžić je smanjio na 2:3, ali nije bilo potpunog povratka u utakmicu i bili ste eliminirani. I zbog te izgubljene lopte trener Miroslav Blažević proglasio vas je glavnim krivcem za ispadanje...

- Da, to je, na žalost, bilo tako. I mnogi me pamte po toj utakmici, po tom detalju, a ne po dobro odigranim utakmicama. I tada je, u traženju krivaca, bilo najjednostavnije mene optužiti. Izgubio sam tu loptu, ali bilo je iza mene još nekoliko igrača, pa nisam bio sam na terenu. No, Ćiro je upro prstom u mene i to me pratilo do kraja igračke karijere. Ne želim govoriti protiv Blaževića, nije više s nama, bio je veliki trener, donio je Dinamu u bivšoj državi naslov prvaka nakon 24 godine, osvojio je broncu s Hrvatskom na SP-u 1998. godine. On je tada tako odlučio, bio je trener, na to je imao pravo i morao sam sve istrpjeti...

Ćiro je u svlačionici samo zaurlao na mene. Ni jednu riječ nije rekao momčadi, nije dao nikakve upute i igrači su se međusobno dogovarali kako igrati. Priprema za utakmicu bila je loša

Što vam je Ćiro tada rekao u poluvremenu?

- Ušao je u svlačionicu i zaurlao: "Jesi li ti normalan? Skidaj se, Novaković ulazi umjesto tebe!” I to je bilo sve što je rekao, niti jednu riječ više nije rekao ni momčadi, nije dao nikakve upute za nastavak utakmice. I onda su se igrači međusobno dogovarali kako igrati u drugom dijelu, jedan su drugoga bodrili i hrabrili. Općenito je priprema za utakmicu bila loša, bavili smo se trivijalnim stvarima, nevezanim uz nogomet. Bilo je u poluvremenu 1:1, s tim rezultatom idemo dalje. Ali, onda smo primili dva pogotka, u 48. i u 60. minuti, pa iako je Adžić smanjio u 69. minuti, nije bilo snage za preokret. Primili smo tako glupe golove, Steaua je zabila više golova u gostima i otišla je dalje, tada je vrijedilo to pravilo gola u gostima – veli Pakasin.

image

Željko Pakasin kao trener Dinamovih juniora 2005.

Sjećamo se da je nakon te utakmice skupina Dinamovih najžešćih navijača ispred autobusa verbalno napala Blaževića, neki su ga čak i pljuvali, bile su to vrlo neugodne i ružne scene. Ćiro je samo šutio i pokunjeno je ušao u autobus. A vama je ta utakmica definitivno obilježila karijeru...

- Da, u svakom smislu. Nakon tog dana molio sam Boga da što prije odem iz Dinama, jer nisam mogao sve to izdržati. Shvatio sam da više u Maksimiru nema života za mene. A i Blažević više nije bio samo koncentriran na nogomet, bavio se i drugim stvarima. No, ponavljam, on je kao trener imao pravo donijeti bilo kakvu odluku, on je bio odgovoran za te odluke.

Svi su igrači stali u moju zaštitu, ali ništa se nije moglo promijeniti. Možda mu je to tada odgovaralo, kako bi sa sebe skinuo sumnju i krivnju

Ipak, nije baš uobičajeno da treneri za neuspjeh optužuju jednoga igrača...

- Slažem se, svi su igrači stali u moju zaštitu. Ladić mu je rekao: "Pa nije samo Pakasin kriv, svi smo krivi"! A Ćiro je viknuo na njega: "Što ti braniš Pakasina?" Ništa se tu nije moglo promijeniti. Tko zna, možda mu je to tada odgovaralo, kako bi sa sebe skinuo sumnju i krivnju. A možda je sve to tako procijenio i vidio. Uglavnom, nikad poslije nismo razgovarali o tom slučaju. Da se to nije dogodilo, sigurno bih i dalje ostao u Dinamu, valjda bih dočekao i ono vrijeme kad su Plavi krajem ‘90-ih godina ušli u Ligu prvaka. Tada se vrtio i ozbiljan novac, bila je to sjajna momčad, ali je bilo i nekih igrača koji mi, u igračkom smislu, nisu mogli ni ‘cipele čistiti‘!

Sljedećeg ljeta, 1994. godine, otišao je u austrijski Sturm.

- Trener je bio Ivica Osim, igrao sam dvije godine u Sturmu s Ivicom Vastićem i Darkom Milaničem. Prve smo godine osvojili drugo mjesto, iza Austrije Salzburg koju je trenirao Otto Barić, a druge smo sezone postali prvaci. Bili su to izvrsni igrački dani, ali ozljeda koljena udaljila me s travnjaka, Sturm je doveo drugoga stranca (tada su samo trojica stranaca mogli igrati, op. a.), nisu me čekali i otišao sam iz Graza. Bio sam slobodan igrač i na poziv Ivana Cvjetkovića došao sam u Hrvatski dragovoljac, koji je tada ušao u prvu ligu.

Bila je to dobra momčad u Sigetu...

U trećeligašu Valpovki bio sam plaćen dvostruko više nego, primjerice, prvoligaški igrači u Osijeku

- Itekako dobra! Trener je bio Ivo Šušak, pomoćnik mu je bio Blaž Slišković. A igrali su Vasilj, Bazina, Kulešević, Margeta, Spomenko Bošnjak, Vukoja, Živković, Musa... Ostao sam u Sigetu godinu dana i onda sam, 1997. godine, prešao u Slaven Belupo, zatvorio sam krug karijere. Bio sam kapetan momčadi i nakon dvije sezone, 1999. godine, prestao sam igrati profesionalni nogomet s 32 godine. Još sam malo igrao u trećeligašu Valpovki, bio sam tada plaćen dvostruko više nego, primjerice, prvoligaški igrači u Osijeku! Pa sam onda otišao u osječku Olimpiju, malo sam igrao i trenirao juniore. Potom sam igrao i u osječkom Metalcu kod Bore Ivkovića, trener je bio Milan Đuričić, imao sam tada 36 godina i nakon pola godine definitivno sam prestao s igranjem. I onda sam se opet vratio u Dinamo, preuzeo sam treniranje limača u omladinskoj školi.

Imao sam prste u dovođenju Matea Kovačića iz Austrije u Dinamo

Nekoliko godina kasnije, imali ste svoje prste i u dovođenju Matea Kovačića iz Austrije u Dinamo.

- Da, Davor Blašković i ja sudjelovali smo u tome, doveli smo ga iz Linza. Blašković je upoznao njegova oca, vidjeli smo da je bio strahovit talent. Imao je 12 godina kad je došao u Maksimir, Zdravko Mamić nas je poslušao, riskirao je, platio je odštetu 100.000 njemačkih maraka LASK-u za klinca koji je obećavao. I ulaganje se isplatilo, Mateo je napravio veliku karijeru.

Potom ste se, 2009. godine, preselili na Kajzericu.

- Bio sam najprije pomoćni trener Sretenu Ćuku, pa Iliji Lončareviću, a onda sam deset utakmica bio prvi trener i dao sam ostavku, nakon mene Lokomotivu je preuzeo Roy Ferenčina.

Zašto ste dali ostavku?

- Teški su bili razlozi...

Konkretno?

image

Nakon Ljubljane, molio sam Boga da što prije odem iz Dinama - Željko Pakasin

DAMIR KRAJAC Cropix

- Drugi put...

I nakon odlaska iz Lokomotive, udaljili ste se od trenerske klupe.

- Deset godina se nisam bavio trenerskim poslom, do 2021. godine.

Ali ste ostali u nogometu, bili ste predsjednik NK Maksimir.

- Točno, pet godina sam, do 2015. godine, bio na čelu tog kluba.

Murića sam doveo u Dinamo i onda je došlo do sukoba oko potpisa ugovora s mojim vjenčanim kumom Zdravkom Mamićem, pale su teške riječi, završili smo i na sudu, ali smo se pomirili

U tom su vam razdoblju treneri bili Davor Matić i Zoran Zekić. Matić nam je rekao da ste bili najbolji predsjednik u njegovoj trenerskoj karijeri, niste mu ‘sastavljali momčad‘...

- Nikad se trenerima nisam miješao u posao. Naravno da smo o svemu razgovarali, ali nikad ništa nisam sugerirao, kamoli naređivao. To je njihov posao, ja sam radio svoj posao...

U to ste vrijeme uplovili i u menadžerske vode. Pa se onda dogodila još jedna epizoda po kojoj vas pamte, famozni „slučaj Murić”...

- Da, bilo je to 2011. godine. Ali, nisam bio menadžer, poznavao sam Robertova oca i bio sam, recimo to tako, obiteljski savjetnik. Praktički sam Murića doveo u Dinamo, iako je već bio na korak do Varaždina. I onda je došlo do tog sukoba oko potpisa ugovora s mojim vjenčanim kumom Zdravkom Mamićem, pale su teške riječi, završili smo i na sudu, ali na kraju smo se pomirili. Ne bih o tome previše govorio, bilo je, prošlo je, i idemo dalje.

Murić ipak nije napravio karijeru kakva mu se predviđala. Zašto?

Kad je Murić otišao u Ajax, više nikoga nije želio slušati i otišao je u pogrešnom smjeru. Sad igra na Malti. Šteta, bio je veliki talent, ali zadovoljavao se malim stvarima, nije bio fajter

- Teško je to reći. Kad je otišao u Ajax, promijenile su se neke stvari, više nikoga nije želio slušati, sve je radio po svom i otišao je u pogrešnom smjeru. Trebao je ostati u Ajaxu, ali odlučio je otići u Pescaru i čini mi se da mu je to bila najveća pogreška. Pescara je ispala iz lige, a Ajax se borio za naslov prvaka i trener mu je, uoči odlaska, rekao da ostane, jer će sigurno igrati. Ali, na nagovor menadžera preselio se u Italiju i tu je sve krenulo u lošem smjeru. Istina, kad se vratio u Rijeku, dobro je igrao, ali bio je to ipak samo bljesak, nije se do kraja vratio. Vidim da sad igra na Malti, za Florianu. Šteta, bio je veliki talent. Ali, zadovoljavao se malim stvarima, nije bio fajter, niti mu je ambicija bila na razini talenta.

Pakasin je 2021. godine diplomirao na trenerskoj akademiji, zaposlen je u Zagrebačkom nogometnom savezu, a posljednje dvije godine trener je druge juniorske momčadi NK Trnje i pomoćnik je treneru prvih juniora, Antoniju Mioču.

- A prvi trenerski posao bio mi je izbornik "Humanih zvijezda", zamijenio sam Ivicu Grnju! Eto, mnogi za svoj put kažu da su išli preko trnja do zvijezda, a ja sam preko zvijezda došao do Trnja, ha, ha! Zadovoljan sam, lijepo mi je raditi s mladim igračima...

Struka se malo cijeni, a razni klupski predsjednici sve znaju. Ne trebaju mi svađe u ovim godinama. Imam krasnu obitelj, jedan sam od bivših nogometaša koji je i dalje s istom suprugom...

Imate li ambiciju preuzeti neku seniorsku momčad?

- Ne, o tome ne razmišljam. Vidim kako sve to funkcionira i koliko se struka malo cijeni, a razni klupski predsjednici sve znaju. Baš sve. A ja sam malo težeg karaktera i teško bih prihvatio neke stvari i "sugestije”. I ne trebaju mi svađe u ovim godinama, živim dobro, mirno i lijepo. Imam krasnu obitelj, suprugu Dariu, kćer Tiu i sina Tina, jedan sam od bivših nogometaša koji je i dalje s istom suprugom, neki su već promijenili dvije-tri, ha, ha...

Kako vidite današnji Dinamo? Je li onaj Pakasin iz igračkih dana ona Bobanova osmica koju grčevito traži od dolaska u Maksimir?

image

Željko Pakasin

DAMIR KRAJAC Cropix

- Ne znam što Boban zapravo traži... Općenito je pitanje ima li danas takvih igrača. Smatram da nema. I zato me čudi forsiranje tog 4-3-3 sustava za kojeg trebaš imati takve igrače u veznom redu. A Dinamo ih definitivno nema. Dovede se Miha Zajc kao pojačanje, a dvije godine nije igrao u Fenerbahčeu. Ili ti stoperi Dominguez i McKenna, pa bolje da je igrao mali Zebić, bio bi danas igrač kojeg bi tražilo pola Europe. Da ne govorim o puštanju Vrbančića, ili Pavića... Gledam Dinamovu drugu momčad, pa to izgleda nemoguće! Trnje ih je u prijateljskoj utakmici pobijedilo 3:0. Došao je taj Španjolac Capellas u omladinsku školu, a nema ni jednog igrača iz te škole...

Niste baš sigurni, dakle, da Dinamo ide u dobrom smjeru?

- Gotovo sam siguran da to nije dobar smjer! Vrijeme će pokazati, ali vrijeme već pokazuje da se ide u lošem smjeru...

Imate li nekakav kontakt s Dinamom?

- Ne, nemam. Zbog bolnog koljena ne igram ni za veterane. Ali, nema to veze, Dinamo volim od malih nogu i uvijek će biti moj klub, neovisno o tome tko ga vodi. Svejedno mi je tko je na čelu Zajec, Mamić ili Boban, pa nisu oni Dinamo! Dinamo je institucija koja se voli i u dobru i u zlu. Ili se ne voli...

Čudi me Dinamovo forsiranje 4-3-3 sustava za kojeg trebaš imati takve igrače u veznom redu. A Dinamo ih definitivno nema. Gledam Dinamovu drugu momčad, pa to izgleda nemoguće!

Najbolja momčad u kojoj ste igrali?

- Ona Dinamova iz sezone 1992./93. bez konkurencije. Dakle, Ladić, Turković, Lesjak, Panadić, Škrinjar, Halilović, Adžić, Vlaović, Cvitanović, Zoran Mamić, Gašpar, pa je došao Jeličić...

Najbolji suigrač?

- Davor Šuker! Dvije godine igrali smo zajedno u Osijeku, bio je prvi strijelac one lige. Čudo od igrača i strijelca...

Najboljih 11 s kojima ste igrali?

- Uh... Ajmo ovako: Ladić - Živković, Kasalo, Panadić, Škrinjar - Halilović, Adžić - Vlaović, Špehar, Cvitanović - Šuker. Tu su još Karačić, Turković, Lesjak, Zoran Mamić, Stanić, Ištvanić...

Najbolji trener u karijeri?

- Ivica Osim i Ljupko Petrović.

Najbolje utakmice u karijeri?

image

Željko Pakasin

DAMIR KRAJAC Cropix

- Spomenuli smo ih, protiv Partizana u Beogradu i Dinama u Zagrebu.

Najdraža pobjeda?

- Možda čak ta 3:1 s Osijekom u Dinamu. Nakon te utakmice Josip Skoblar je dobio otkaz u Maksimiru. Dvije godine poslije, igrali smo s Dinamom 1:1 u Zagrebu i Josip Kuže je dao ostavku, smijenili smo dva trenera Plavih, ha, ha...

Najdraži gol?

- Nisam baš zabijao, ali zauvijek ću pamtiti svoj seniorski prvijenac u Zenici protiv Čelika.

Najteži poraz?

- Svakako protiv Steaue u Ljubljani...

Žalite li za nečim u karijeri?

- Ne, baš ni za čim! Ne bih ništa mijenjao. Pa ni tu Ljubljanu, valjda je tako moralo biti... Nisam zaradio u nogometu veliki novac, nije to onda bilo kao danas. Onda je 100.000 DEM bilo čudo, a to je danas mjesečna plaća. Poslije nogometa malo sam se bavio građevinom i menadžerstvom, imam miran život, nekoliko prijatelja s kojima uživam. I ne opterećujem se ni sa čime...

Standings provided by SofaScore LiveScore
Standings provided by SofaScore LiveScore
21. studeni 2026 08:06