Jarni, Bokšić, Tudor, Kovač (Robert), Knežević, Mandžukić i Pjaca. Dok su kombinirano za "vatrene" skupili točno 390 nastupa, drugi zajednički nazivnik su pronašli u Torinu. Juventus je kroz povijest u svlačionici ugostio ukupno osmoricu Hrvata, ali uvodna lista ne otkriva hrvatskog pionira u "staroj dami". Zoran Ban prije 33 godine je pozdravio stijene Kantride i iz Rijeke se preselio na Stadio Delle Alpi uz odštetu od milijardu i pol talijanskih lira. Postao je prvi hrvatski igrač u redovima "bianconera", a imena koja su ga dočekala izazivaju jezu na koži jer je svlačionicu dijelio s Baggiom, Del Pierom, Viallijem, Ravanellijem, Conteom i ostalim velikanima koji su Serie A na isteku prošloga stoljeća pretvarali u najprestižniju svjetsku ligu.
Od zvijezda u Juventusu, preko avanture u Portugalu, golgeterske serije u Belgiji i suradnje s Brankom Struparom u Genku, do sjećanja na početne sezone hrvatske lige i nogometne uvjete u ratnim godinama, igrač s Grobnika je za Sportske novosti otkrio svoju priču. Ban danas ima 53 godine, živi u rodnoj Rijeci, otac je troje djece, ali otkriva da je već i ponosan djed, a dok je u nogometu aktivan kao kontakt za Belgiju, Portugal i ostatak inozemstva, najviše se bavi nekretninama.
Je li na njegove nogometne početke i snove utjecala povijesna pobjeda Rijeke protiv Real Madrida prije 42 godine na Kantridi?
- Svako dijete s Grobnika koje se bavi nogometom sanja doći u Rijeku. Nisam bio u mogućnosti uživo gledati utakmicu protiv Reala, ali sam ju pratio i to je dan za povijest koji svi pamtimo. Meni je prvi san bio zaigrati za Rječinu, poslije prvog treninga nisam spavao cijelu noć, a u prvom razredu srednje škole prešao sam u kadete Rijeke. Primijetili su me dok sam bio još osmi razred, htjeli su me odmah, ali to nije bilo moguće jer sam bio iz siromašne obitelji i zbog materijalnih stvari nisam mogao putovati iz Grobnika svaki dan na treninge. U mojoj generaciji je bio Daniel Šarić, koji je kasnije igrao za reprezentaciju, a u prvoj momčadi su bili Tonči Gabrić, Janko Janković, Dudo Pavličić, Fabijan Komljenović, Elvis Scoria... To su bile zadnje godine jugoslavenske lige i prve godine hrvatske lige.
Što pamti iz svojih prvih, a ukupno zadnjih dana bivše lige?
- Došao sam kao junior i nastupio protiv Želje na Grbavici. Pamtim kvalitetnu ligu, koja bi vjerojatno sada bila u rangu liga "petice", bila su četiri snažna kluba i ostali su bili moćni, a liga je općenito bila teška.
A prvi dani hrvatske lige tijekom rata?
- To su bile ratne sezone, igrao se turnir u Pazinu, pa u Splitu, Varaždinu... Zabio sam prvi gol za Rijeku u povijesti Hrvatske nogometne lige, u pobjedi protiv Šibenika na Kantridi. Bili smo mladi i bilo je lijepo, iako je istovremeno i bilo teško jer smo igrali u vrijeme rata, ali imali smo 20 godina pa se nismo ničega bojali. Pamtim kada smo išli prema Zadru i Šibeniku, bilo je uzbuna, pucalo se u okolici, osjetila se ta atmosfera, rat je bio blizu. Čekali smo nekoliko sati da nas puste. Financijski uvjeti su bili katastrofalni, nije bilo novca, ali mi smo za Rijeku igrali iz ljubavi. Na treninge smo dolazili dva sata ranije i zezali se. Nismo imali ništa, samo jedne kopačke i ljubav prema nogometu.
Kako je reagirao na Juventusov poziv? Gdje su ga primijetili?
- Prvo su me zapazili na Mediteranskim igrama u Francuskoj 1993., a znam da su me tada pratili Atlético, Atalanta i Lazio, kasnije se uključio Juventus i bili su na zadnjem kolu prvenstva, kada smo na Kantridi pobijedili Dinamo i ja sam zabio dva gola. Mene je tada u Juventus odveo Duško Grabovac, a prije transfera u Juventus, sjećam se da me Alen Bokšić spomenuo i u Marseilleu kada su ga pitali postoji li sličan napadač kojega bi preporučio, pa su na krčki aerodrom sletjeli Bernard Tapie i Ljubomir Barin. Marseille je ponudio milijun maraka, ali predsjednik Rijeke, Darko Čargonja, tražio je tri milijuna. Poslije sam to čuo i bilo mi je strašno krivo, nisam mogao shvatiti zašto me nisu pustili. Nisam tada imao ni za pokaznu kartu, u klubu smo dobivali bonove za restoran da imamo što jesti, pa mi je teško palo što me nisu pustili.
Pregovora s Juventusom zato, pretpostavljamo, nije ni bilo...
- Ma, kakvi pregovori? Ha, ha. Kada Juve zove, onda se ide pješke. To je bilo vrijeme besparice, teških trenutaka i za mene i za klub, plaće su kasnile mjesecima, jedva se spajao kraj s krajem. Sjećam se, primjerice, da smo u svlačionici imali veliku plastičnu posudu od 15 litara i da se unutra sipao sirup od pet litara, pa smo dodavali vodu i kocke leda da to pijemo.
Kako je izgledao prvi ulazak u Juventusovu zvjezdanu svlačionicu?
- Prvo, moram istaknuti da sam te godine s današnjom suprugom Sanjom gledao finale Kupa UEFA između Borussije Dortmund i Juventusa, a nikad neću zaboraviti da sam rekao "da mi je samo otići pogledati jednu utakmicu barem u Udinama, to nam je blizu". Nekoliko mjeseci kasnije ulazim u Juventusovu svlačionicu i gledam te nogometaše, samo razmišljam da to nije stvarno. Pored mene sjede velikani poput Baggia, Ravanellija, Viallija, Fortunata... Samo su tri stranca tada smjela biti u momčadi, a to su bili Júlio César, Jürgen Kohler i Andreas Möller. Ja sam bio četvrti, pa sam u početku bio u mladoj momčadi. Prvi me dočekao Dino Baggio, sjeo sam pored njega i nisam znao beknuti talijanski. Donio mi je robu, torbu, sve, tu je bio i Andrea Fortunato, a Conte je bio blizu mene, davao mi je savjete na treninzima. Te godine došao je i Del Piero, kasnije su dolazili i Zidane i Jarni. Ma, najljepše godine Juventusa.
Kako je surađivao s Giovannijem Trapattonijem? Trener koji je s Juventusom šest puta osvojio Serie A, kao i jednu titulu europskog prvaka, ali čuli smo da je Ban bio tvrdoglav...
- Upravo tako, ali to je bila moja pogreška. Osjećao sam da sam najbolji i nadmoćniji od pola njih, ali nisam bio svjestan da ne smijem biti brzoplet. Odmah sam htio igrati, ali Trapattoni je govorio da moram biti strpljiv, da ću igrati za drugu momčad, što sam ja čak i odbijao zbog prepotentnosti i tvrdoglavosti. Nisam mogao igrati za prvu momčad zbog kvote o tri stranca, a za mladu momčad zabio sam 22 gola. Sjećam se da Möller nije mogao igrati jednu utakmicu protiv Atalante u Bergamu, a Trapattoni je stavio Del Piera umjesto mene u prvih 11. Pred svima sam rekao: "Ma kakav Del Piero?!". Svi su gledali u mene, sjećam se da mi je Conte rekao da ne smijem tako, smirivao me. To su greške koje danas priznajem i koje ne bih ponavljao.
Tadašnja svlačionica kao oličenje profesionalizma ili mjesto na kojemu se okupljaju svakakvi "mangupi"?
- Svlačionica je bila neprikosnovena. Zafrkancija je bila sjajna, tu su glavnu riječ imali Vialli i Conte, oni su uvijek podizali atmosferu, ali svaki trening je bio poput utakmice. Svaki trening je bio "na nož". Trapattoni je nakon gotovo svakog treninga ostajao sa mnom i Del Pierom po 45 minuta ili sat vremena duže, gdje smo radili individualno i na taktici. Mislio sam prije Juventusa da napadač samo mora probiti i zabiti, ali onda sam vidio da se napadač mora znati postaviti, paziti na zaleđe, pokriti igrača. To više nije bilo stajanje i čekanje.
Zasebno poglavlje u karijeri Zorana Bana je i odnos s Alessandrom Del Pierom. Kako ga opisati?
- Imali smo jako dobar odnos, živjeli smo blizu i često je dolazio kod mene. Moja današnja žena nam je kuhala, obožavao je grah s kobasicom i punjenu papriku, uživao je u tome. No, uvijek je htio biti najbolji i često je bio ljubomoran u nogometu, iako je veličina i sjajna osoba. Pamtim posebno utakmicu u finalu Kupa za mlade momčadi, kada smo pobijedili Empoli 4:1, a ja sam zabio tri gola i onda smo dobili penal. Došao je do mene i molio me da puca, njemu je taj gol značio i uvijek je htio biti najbolji. Za tu utakmicu smo imali vozača iz kluba, a kada smo se vraćali u Torino iz Toskane, ja sam ga nešto ispitivao, ali on ništa nije odgovarao. Ljubomora je bila jača od njega. No, ovako je fenomenalan, prošle su ga takve stvari i on je primjer velikog nogometaša. Ostao je cijelu karijeru u Juventusu, a kada sam ga sreo nakon mnogo godina, pitao sam ga zašto nije otišao u Manchester United koji ga je htio kada je Juventus bio kažnjen zbog "calciopolija", a on je samo odgovorio: "Dama se nikad ne napušta". To je Del Piero.
No, prva utakmica koja je Del Piera lansirala u orbitu imala je i pozadinu u obliku Banove ozljede. Što se točno dogodilo?
- Da, bila je to utakmica protiv Parme, trebao sam igrati od prve minute, ali iza mene je bila teška operacija ramena i na dan utakmice osjetio sam jaku bol nakon što sam na treningu pao na to isto rame. Dogovorili smo se da ću biti na klupi, a Del Piero je u toj utakmici dao hat-trick i tu je počela njegova priča. Odmah je postao "novi Platini, Giannini, Baggio".
Raspravu oko kaznenog udarca, pak, Ban je vodio i s Robertom Baggiom, kojemu je, doduše, bijela točka na jedan način i obilježila karijeru. Što pamti od "zlatnog repića" Italije?
- Htio sam pucati penal protiv Genoe pri rezultatu 3:0, uzeo sam loptu i Baggio je došao, pogledao me i rekao: "Što ti je? Daj mi loptu". To mu je bio stoti gol za Juventus, tek sam kasnije to saznao, a ja sam mu drsko htio uzeti loptu. No, kupio me odmah na početku kada smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Reggiane, a ja sam zabio tri gola. Njega je to oduševilo, hvalio me i savjetovao, a drugi dan me pozvao na večeru, pa smo on, njegova žena i ja išli na pizzu. On je fenomen, čudo od nogometaša, imao je sve. "Desetka" kakvih više nema.
Iz današnje perspektive, je li na njegove domete utjecao rani odlazak u Juventus?
- Ma, u takvoj situaciji, s obzirom na prošlost i djetinjstvo, reći "ne" Juventusu nije bilo moguće. Nisam možda najbolje iskoristio taj trenutak, trebao sam šutjeti i biti strpljiviji, ali to su moje greške. Da sam tada imao ovu pamet, možda bi bilo bolje. No, moram istaknuti svoju najveću grešku u karijeri, a to je bio odlazak u portugalski Belenenses. U Juve je došao Juan Pablo Sorín kao peti stranac, zbog čega su mi ponudili nove klubove i priznajem da mi je ta odluka sada bolna tema. Imao sam ponude Leccea, Brescije, Züricha i PAOK-a, a izabrao sam Portugal. Ni sam ne znam zašto, žena mi je govorila da ne idem, a tamo mi je onda pukla noga i teško sam se ozlijedio. To mi je najveća greška u karijeri, katastrofa od sezone. Na rehabilitaciji je sa mnom bio Claudio Caniggia, pa samo to pamtim iz tih dana. Bio je lud, ali već star. Živio je u hotelu, svakodnevno smo se družili i zezali. Osebujan lik, ali velik nogometaš.
Bana su kroz karijeru nerijetko kočile ozljede, pa su mu liječnici čak i sugerirali prekid karijere s 26 godina.
- Rame sam lomio dvaput u Torinu, pa mi je pukla noga, pa je otišao zglob prvi put, pa drugi put. Imao sam tešku ozljedu zgloba, otišla mi je hrskavica i rekli su mi da je dosta oštećena, da bi bilo dobro da prekinem karijeru jer možda neću moći hodati kako treba. To mi je teško palo, ali kada sam došao k sebi, zatražio sam odlazak kod Stanislava Pehareca u Pulu, on me spasio i opet mu zahvaljujem na tome. Vratio sam se kao nov.
Iako za seniorsku reprezentaciju nikada nije zaigrao, pojavio se u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije za igrače do 21 godine protiv Mađarske u listopadu 1992. Što pamti s te utakmice?
- To su bili počeci, igrali smo na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj i pobijedili Mađare 6:1. Zabio sam dva gola, Vlaović je zabio još tri, a još je jedan dodao Mornar ako se ne varam. Žalim jer nisam nastupio za seniorsku reprezentaciju, iako su me u Belgiji gledali nekoliko puta, ali imali smo strašne napadače i konkurenciju.
U prvim intervjuima za talijanske medije govorio je i o ratu, pa je, između ostaloga, izjavio da "pati kada vidi scene iz Hrvatske na televiziji". Kako je proživljavao rat iz Italije? Jesu li ga suigrači ispitivali o tome?
- Bilo je teško i bolno, pratio sam vijesti, a brat mi je bio na ratištu. Kada ste doma, onda je drugačije, a ovako daleko je još teže. Sjećam se da sam 1994. autom iz Torina došao na utakmicu između hrvatskih nogometaša koji su igrali u HNL-u i hrvatskih igrača koji su igrali u inozemstvu. Bio sam u sobi s Prosinečkim i on me pitao kako sam uopće uspio doći od Karlovca do Zagreba. Kada je završila utakmica, krenuo sam nazad i do Karlovca sam došao za čas, nisam vidio niti jedan auto. Osjetio sam da se "roka" u daljini i vidio odsjaje, a vojna policija me zaustavila na ulasku u Karlovac. Pitali su me jesam li normalan, što radim ovdje, a onda su me otpratili do Severina na Kupi i ja sam nastavio za Rijeku. I u Juventusu su rat doživljavali kao tragediju, često smo pričali o tome, pitali su me jesam li blizu tih zona gdje se ratuje, što se događa...
Nakon Italije, Juventusa i Pescare, sreću je potražio u Belgiji i - pogodio. Ozljede su ga zaobilazile, počeo je zabijati. Je li mu to najljepše razdoblje u karijeri?
- Jest. Svijetla točka moje karijere, zabijao sam dosta, oko 50-60 golova ukupno, bio sam sretan i liga je bila jako dobra. Kad sam bio u Boavisti nakon Belenensesa, dao sam im riječ da ću ostati još tri sezone, ali onda su me opet nazvali iz Juventusa i ponudili novi, dvogodišnji ugovor. Poslije sam se vratio, završio u Pescari, opet mi se dogodila teška ozljeda i otišao sam u Belgiju. Imao sam dogovor sa Standardom, Naletilić je dogovorio ugovor na tri godine, ali trener koji me odabrao je onda otišao u Mouscron. No, taj trener me i dalje htio, a Naletilić me pitao bih li išao tamo, a ja nisam ni znao koji je to klub, nisam nikad čuo za njega. Raspitao sam se, otišao tamo i pogodio, nakon toga sam i završio u Genku.
Svlačionicu je onda dijelio i s Brankom Struparom u Genku.
- Branko je veličina. Velika zvijezda. Igrali smo pola sezone zajedno, onda je on otišao u Derby, ali on je u Belgiji strašno popularan.
Na zalasku karijere Ban je imao još jednu kratku talijansku epizodu u Foggiji, nakon čega se vratio u Rijeku, ali nije upisao niti jedan nastup.
- Tako je. Iz Italije sam se vratio jer je supruga bila trudna, imala je tešku trudnoću i vratio sam se da budem uz nju, dogovor s Rijekom je propao i tako je završila moja karijera.
A gdje su Rijeka i Juventus danas u njegovim očima?
- Rijeka je dolaskom Miškovića napravila financijski iskorak, igra Europu i ima zapaženu ulogu. Uvijek može bolje u sportskom smislu, a Mišković ne može sve, sportska politika kluba mora biti bolja i bolje pratiti Damira koji ulaže silan trud. Juventus je, pak, izgubio identitet. Izgubio je težinu i respekt. Kada se prije dolazilo u goste Juventusu, suparnici su se tresli i znali da gube tri boda. Juventus je na putu da postane kao Manchester United.
Ban je bio prvi Hrvat u Juventusu, a tko je najpopularniji među njima, to je potpuno jasno...
- Mandžo, apsolutno. On je bio kralj u Torinu, ratnik i ostavio je strašan trag. Nadao sam se i da će Pjaca biti velikan, uvijek sam ga volio, očekivao sam briljantnu karijeru, ali žao mi je što su mu se dogodile te ozljede.
Za kraj, odjavite svoju priču savjetom za mlade igrače na temelju vlastite karijere:
- Budite strpljivi i čekajte svoj trenutak. S poštovanjem i poniznošću prema svima - podvukao je Zoran Ban.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....