Vahid Halilhodžić (74) nikada nije znao razgovarati diplomatski. Kada priča o nogometu, ljudima koje je susretao i nepravdama koje nije zaboravio, u nekoliko minuta ponovno postane onaj isti Vaha koji je nekada jurišao prema suparničkom golu. U njegovoj priči ima svega: Jablanice, Mostara i Veleža, jedne puknute žice na gitari koja mu je možda promijenila život, velike generacije pod Bijelim brijegom, reprezentacije Jugoslavije, Francuske, rata, trenerskog uspona od gotovo anonimnih početaka do Lige prvaka i svjetskih prvenstava...

Rođeni ste u Jablanici. Kako je zapravo počela vaša nogometna priča?

– Bio sam u đačkom domu u Mostaru. Nas je bilo šest sinova i ja sam jedini imao tu privilegiju da budem u domu jer sam bio odličan učenik. Nisam tada trenirao u klubu, ali stalno sam igrao na školskim turnirima. I uvijek sam bio među najboljim strijelcima. Ljudi bi govorili mom bratu koji je igrao nogomet: "Saleme, kako ti je dobar ovaj mali..."

Ali nogomet vam tada nije bio jedina ljubav.

– Jedan prijatelj svirao je gitaru, okupila se raja i napravili smo nekakvu grupu. Salem mi je kupio električnu gitaru. Pet-šest mjeseci ozbiljno sam vježbao. Prsti su mi bili uništeni od žica. Spremali smo se čak i za prvi nastup. I onda mi je jedne nedjelje pukla donja žica na gitari. Toliko sam se naljutio da sam bacio gitaru. I više je nikada nisam uzeo u ruke!

Tako je došao red na nogomet.

- Nedugo nakon toga došao je brat Salem s čovjekom iz Veleža i kaže mi: "Mali, hajde s nama, dođi malo trenirati." Otišao sam na trening. Oni su odmah nešto vidjeli i praktički sam već sutradan počeo trenirati.

Imali ste 16 godina. Danas bi netko rekao da je za ozbiljan nogomet već bilo kasno.

– Danas je to nezamislivo. Ali ja sam prije toga igrao od jutra do mraka. Asfalt, ulica, škola, nekad bos... Nisam bio u klubu, ali stalno sam bio s loptom.

Znači, jedna puknuta žica možda vam je promijenila život?

– Tko zna! Da nije pukla, možda bih završio kao glazbenik, ha-ha...

A dvije godine poslije već ste bili blizu prve momčadi Veleža.

– Tada sam zapravo razmišljao o fakultetu. Htio sam studirati, postati inženjer. Bio sam u Jablanici kad su iz Veleža došli po mene: "Ideš u Mostar, ideš na pripreme s prvom momčadi." U juniorima sam odmah počeo zabijati. Velež mi je već sa 17 godina ponudio profesionalni ugovor. Majka nije bila nimalo sretna, zapravo je bila u šoku, kao i otac. U našoj kući škola je bila jako važna, a nogomet se tretirao kao hobi. Upisao sam fakultet, položio nekoliko ispita, ali shvatio sam da ne možeš ozbiljno trenirati, putovati i istodobno normalno studirati. Odabrao sam nogomet. Na žalost moje majke i oca.

‘Kome si ukrao novac?‘

Je li se već tada moglo dobro živjeti od nogometa?

– Kako ne! Sjećam se prve plaće. Nije tada bilo kao danas, da novac sjedne na račun. Dođeš u klub i čovjek ti izbroji novac. Uzeo sam cijelu plaću, otišao u Jablanicu i dao je ocu. Kažem: "Evo, stari, ovo je za tebe." On gleda mene u čudu, gleda toliki novac i pita: "Što je to? Gdje si to ukrao?" Kažem: "Nisam ukrao, to sam zaradio, dobio plaću u Veležu." Nije mogao vjerovati. Moj otac radio je težak posao, a njegova plaća nije bila ni blizu moje. Bio je uvjeren da je nogomet igra i zabava, a sad netko njegovu sinu daje toliki novac da igra nogomet...

Jeste li odmah postali standardni u Veležu?

– Ne. Duško Bajević bio je velika zvijezda. Prvih šest mjeseci ulazio sam gdje god je trebalo, lijevo, desno, kroz sredinu. Onda sam šest mjeseci otišao na posudbu u Neretvu iz Metkovića. Bila je u drugoj ligi. Ljudi iz Metkovića došli su po mene, ponudili odlične uvjete. Odigrao sam tih šest mjeseci, nazabijao se golova i vratio u Mostar. Kasnije je Duško otišao i otvorilo se mjesto.

Koliko je taj Velež zapravo bio jak?

– U Mostaru nas praktički nitko nije mogao dobiti. Dinamo, Hajduk, Zvezda, Partizan, nikome nije bilo lako pod Bijelim brijegom. Hajduk je tada imao fenomenalnu momčad. Žungul, Mužinić, Šurjak, Oblak, Jerković... Ivićeva generacija. Strašna ekipa. Ali i mi smo bili strašni. Kad bi došli u Mostar, znali su što ih čeka. To je bio drugačiji nogomet. Krila, centaršutevi, kombinacije, tehnika...

Kako Velež s takvom generacijom nikada nije postao prvak Jugoslavije?

– Bili smo blizu. Kod kuće smo bili nevjerojatno jaki, ali vani je bilo puno teže. Nismo imali zaštitu kao najveći klubovi. A nogomet se igrao vrlo grubo. Bilo je startova za koje bi danas igrač dobio ne znam koliko utakmica kazne.

Tko je najbolji nogometaš u povijesti Veleža?

– Nemoguće je izabrati. Velež je imao nevjerojatno mnogo velikih igrača. Bajević, Marić, Vladić, Slišković, Tuce... Toliko kvalitete. A posebna je bila Veležova škola. Koliko se radilo na tehnici! Unutarnja, vanjska, udarci, duga lopta, primanje, dribling... Puno ponavljanja. Zato smo tehnički bili jaki. I Velež su ljudi voljeli. Dođeš na Maksimir, puno gledalište. Naravno da ljudi navijaju za Dinamo, ali mnogi su došli gledati i Velež. Ljudi su voljeli naš nogomet.

Imali ste ponude ‘velike četvorke‘?

– Kako ne. Dinamo, Hajduk, Zvezda, Partizan. Svi su me htjeli.

Zašto niste otišli?

– Takvo je vrijeme bilo. Klub, grad, ljudi oko kluba, politika... Sjećam se jedne situacije. Istjecao mi je ugovor, poslije utakmice zovu me i kažu: "Zove te Džema." Džemal Bijedić. Sjedio je ispod jedne lipe. Kaže mi: "Mali, hajde pod tuš pa dođi malo." Dođem, a on kaže otprilike: "Što to čujem, ti bi išao dalje? Ovo je tvoj klub. Ovo je tvoj grad. Trebaš ostati ovdje." I što ćeš? Na kraju ostaneš.

Je li vas klub nagradio?

– Dobio sam stan, te poslovni prostor u kojem sam otvorio kafić. To je bio prvi takav kafić u Mostaru. Vidio sam takve lokale u Sarajevu. Kad sam rekao da hoću napraviti "kafić", ljudi me gledaju: "Što ti je to? Misliš kafana?" Dobio sam prostor, uzeo kredit i napravio ga.

Da ste tada ipak birali između ‘velike četvorke‘, koji vam je klub bio najbliži?

– Imao sam neku sklonost prema Dinamu i Zagrebu. Ne znam zašto. Hajduk je u jednom razdoblju kao momčad bio najjači, Zvezda je bila golema institucija, ali Zagreb i Dinamo imali su mi nešto posebno.

Miljanić me trebao potjerati

Mislite li da biste imali puno više nastupa za Jugoslaviju da ste igrali u jednom od ta četiri kluba?

– Sto posto. Tu za mene nema dileme. Bio sam među najboljim igračima i strijelcima, a nisam dobio onoliko prilika koliko sam očekivao. Ispred mene bili su odlični igrači, Filipović, Dule Savić... ali ja sam znao koliko vrijedim. Reprezentacija je tada imala i svojih problema. Bilo je grupa, klanova. Imali smo toliko dobrih igrača da je nevjerojatno kako nismo napravili više.

Jedna od velikih rana ostala vam je reprezentacija, posebno Svjetsko prvenstvo 1982.

– Bio sam u vrhunskoj formi, igrao, zabijao, bio u kvalifikacijama najbolji strijelac, a na Svjetskom prvenstvu praktički nisam dobio pravu priliku, bio sam rezerva. Promijenjena je taktika, igralo se bez klasičnog centarfora. Događale su se stvari koje nisam razumio. I reprezentacija je igrala loše pa su i igrači tražili da ja igram, ali izbornik Miljan Miljanić imao je drugačiju viziju.

Kako ste primili sjedenje na klupi?

– Nikako! I priznajem da se nisam dobro ponašao. Trenirao sam normalno, profesionalno, ali nisam išao na neke zajedničke ručkove i sastanke. Jako sam se inatio. Da sam ja tada bio trener, sam bih sebe prvi dan potjerao, ali Miljanić me ostavio. Bio sam u najboljim godinama, u vrhunskoj formi, čekao Svjetsko prvenstvo cijeli život i onda ne dobiješ priliku. Znate, ja sam bio možda i jedini igrač kojeg u to vrijeme nisu pustili u inozemstvo kad sam napunio 27 godina, jer sam bio od "posebne važnosti" za reprezentaciju. I onda me na SP-u drže na klupi.

Prije toga prošli ste i nevjerojatnu epizodu s vojskom i operacijom ramena.

– Rame mi je ispadalo, mislim, devet puta. Imao sam dokumentaciju, te sam bio oslobođen vojnog roka, ali svejedno sam završio u vojsci u Zagrebu. Na kraju sam morao na operaciju. Tek osam mjeseci kasnije jedna medicinska sestra koja je bila prisutna tijekom operacije ispričala mi je da je došlo do velikih komplikacija. Bio sam klinički mrtav i oživljavali su me s udarima struje. Ja nisam znao ništa, a oko mene vriska i panika: "Ubili smo Vahu", vikali su doktori. Zamislite, osam mjeseci kasnije netko vam kaže što se zapravo događalo dok ste bili na operacijskom stolu. Doznao sam da sam bio mrtav ha,ha...

Oporavili ste se, vratili u Velež i nakon toga osvojili Kup Jugoslavije.

– Jedan od najvećih trenutaka. Pobijedili smo Željezničar u finalu. Prvi veliki trofej Veleža. Mostar je slavio danima. Mislim da se sedam dana nije normalno radilo. Samo se slavilo, jelo, pilo... Takve stvari nikad ne zaboraviš.

Bio sam najskuplji igrač francuske lige

I onda Francuska. Je li tek tamo Europa potpuno upoznala Vahida Halilhodžića?

– Moja igračka karijera u Francuskoj bila je velika, fantastična. Došao sam u Nantes, veliki klub, prvaka Francuske. Francuska liga tada je bila među najjačima u Europi. Igrao sam s velikim igračima, Bossisom, Henrijem Michelom i drugima. Postao sam prvak Francuske, dvaput najbolji strijelac prvenstva, tri puta najbolji stranac u ligi. Dva puta bio sam i Brončana kopačka Europe. Kasnije sam igrao i za Paris Saint-Germain. Francuska mi je dala veliko priznanje, Nacionalni red Legije časti najveće je koje uopće može čovjek dobiti.

Novac je bio dobar?

- Jako velik za ono vrijeme, posebno kad sam otišao u PSG. Tada sam bio najskuplji igrač lige.

Nakon igračke karijere najprije ste kratko bili tehnički direktor Veleža, a onda ste izabrali trenerski posao. Kako ste se pripremali da postanete trener?

– Nisam htio biti trener samo zato što sam bio dobar igrač. To nema veze jedno s drugim. Školovao sam se, išao gledati najbolje. Posjetio sam Ajax, Juventus, Dortmund, Bayern, Barcelona... Išao sam u klubove koji su osvajali Ligu prvaka da vidim kako rade. Gledaš trening, organizaciju, razgovaraš, pitaš: zašto ovo, zašto ono? Svaki veliki klub ima svoju viziju, tradiciju, način rada.

Vaš veliki proboj kao trenera bio je Lille. Tamo ste napravili nevjerojatne stvari.

– Lille je posebna priča. Došao sam kad su se borili za ostanak u drugoj ligi, uveo sam ih u prvu ligu, doveo do Lige prvaka. Mislim da je plaća Davida Beckhama tada bila veća od gotovo cijelog našeg budžeta. A mi smo napravili momčad. To je bio mentalitet. Želja. Organizacija. Rad. Bili smo nevjerojatna momčad, bez zvijezde u svlačionici. Sjećam se utakmice protiv Manchester Uniteda u Ligi prvaka, koji je tada bio najbolji u Europi. Oni praktički nisu mogli doći do našeg šesnaesterca. Kakav smo presing igrali, kakav blok! Imali smo stativu, prečku, prilike... Mogli smo ih pobijediti u obje utakmice, a završilo je 1:1 i 1:0 za njih. To je ono što trener može napraviti. Ne možeš uvijek kupiti najbolje igrače, ali možeš napraviti momčad.

Je li vam upravo Lille najveći trenerski rezultat?

– Teško je uspoređivati. S Lilleom smo napravili nešto što nitko nije očekivao. Došao sam u klub koji je imao skromnu perspektivu u drugoj ligi, a završili smo u vrhu francuskog nogometa i izborili Ligu prvaka. Ali imao sam velikih rezultata i drugdje. U Maroku sam bio prvak i osvojio afričku Ligu prvaka. S reprezentacijama sam se plasirao na četiri svjetska prvenstva.

Vodili ste i PSG. Tamo ste se susreli s Ronaldinhom.

– Kada sam došao u Pariz, klub je bio u velikim financijskim problemima. Bilo je jako puno igrača pod ugovorima i trebalo je smanjiti troškove. Pitao sam odmah: "Što je s Ronaldinhom?" Situacija je bila komplicirana. Njegov ugovor i ljudi oko njega klub su stajali ogroman novac. Brat mu je bio menadžer, bilo je tu još ljudi, obitelji... Jednog dana njegov brat dođe kod mene i kaže: "Došao sam po papire moga brata."

Niste ga pokušali zadržati?

– Razgovarali smo. Ronaldinho je htio otići, obitelj ga je gurala prema odlasku, a klub je morao riješiti financije. Nije to bila jednostavna situacija. A kakav je bio igrač? Fenomen. Najatraktivniji igrač kojeg možeš gledati. Uzme loptu i radi stvari koje drugi ne mogu. To je talent koji se ne može naučiti.

Prvi i zadnji problem s Mamićem

Vodili ste kao trener i Dinamo. Kažete da ste prema Zagrebu još iz igračkih dana osjećali posebnu naklonost?

– Da. Proveo sam deset prekrasnih mjeseci u Zagrebu. I danas kada dođem, ljudi me zaustavljaju. Nevjerojatno mi je koliko me pamte. Velež i Dinamo su moji klubovi. Velež je, naravno, moj život, ali Dinamo mi je ostao jako blizak. U Maksimir sam dolazio rano, oko pola osam. Ljudi koji rade na stadionu, radnice, ljudi koji održavaju teren... Stvorili smo neki odnos. Takve stvari pamtim više nego mnoge utakmice.

Kakav je bio vaš odnos sa Zdravkom Mamićem?

– Mjesecima nisam imao nijedan jedini problem. Nijedan. Problem je nastao kada je uoči zadnjeg kola prvi put htio ući u svlačionicu. Rekao sam: "Ne. To je moj posao." Trener mora odlučivati o svlačionici. Tu za mene nema rasprave. Nije me želio poslušati.

Biste li ostali dulje u Dinamu da se sve drukčije završilo? U ožujku ste odbili bogatu ponudu Saudijske Arabije, tri milijuna eura godišnje?

– Nikada ne znaš što bi bilo, ali želio sam uvesti Dinamo u Ligu prvaka. Imao sam u Maksimiru jako lijepih trenutaka. I danas mi je žao nekih utakmica jer smo mogli napraviti više, trebali smo izboriti europsko proljeće, imali smo PAOK u skupini Europske lige na koljenima, ali završilo je kako je završilo (poraz u Zagrebu 0:1 u zadnjem kolu, nap. ur.).

Imali ste reputaciju vrlo strogog trenera. Je li ta slika pretjerana?

– Naravno da je pretjerana. U Francuskoj su me znali prikazivati kao nekog diktatora. Naprave karikaturu, ja s bičem tjeram igrače, pa još stave da pucam iz pištolja... To mi je već bilo previše. Dođem sutradan na trening, igrači se smiju. Ali ljudi vide samo jednu stranu. Da sam samo rigorozan, da samo vičem, ne bih mogao toliko godina voditi velike igrače. Trener mora znati razgovarati sa svima. Možeš biti zahtjevan i istodobno poštovati igrača.

Četiri ste reprezentacije odveli na Svjetsko prvenstvo, ali samo ste s Alžirom 2014. doista i bili sudionik SP-a. Idemo redom. Što se dogodilo s Obalom Bjelokosti 2010.?

- Predsjednik države mi je poslao mail na kojem je pisalo da nisam osvojio Afričku ligu - ne momčad nego ja - i da mi zato daje otkaz uoči SP-a. A na Afričkoj ligi dogodio se teroristički čin, napad na hotel u kojem smo spavali, ciljali su neku ekipu koja je bila tamo. Ubili su ih nekolicinu. Poslije toga bio je cirkus, igrači su htjeli doma, nisu htjeli trenirati, neki ni jesti, jer bilo je prijetnji da će oteti Drogbu i Tourea. Svega je bilo, samo ne nogometa. Ispali smo u četvrtfinalu protiv Alžira, vodili 2:1 do 89. minute, te primili dva gola nakon 90. minute. Bio mi je to drugi poraz u 22 utakmice koliko sam vodio Obalu Bjelokosti, imali smo prije toga niz od 20 utakmica bez poraza. Politika je tako odlučila i gotovo.

Tisuće Brazilaca nosili su me na rukama

S Alžirom ste četiri godine kasnije ne samo izborili SP, nego i prošli skupinu, upisali najveći uspjeh u povijesti alžirskog nogometa, te u osmini u dramatičnoj utakmici tek u produžetku pokleknuli protiv Njemačke, koja je uvjerljivo osvojila turnir.

– U Brazilu sam te 2014. kao trener doživio jedno od najvećih priznanja. Čitav svijet pričao je o Alžiru, o našoj utakmici protiv Njemačke. Izgubili smo, ali način na koji smo igrali bio je fantastičan. To je bilo nešto posebno. Ljudi su redom govorili da smo bili jedina momčad koja je Njemačku mogla izbaciti. To je nogomet, katkad izgubiš utakmicu, a cijeli svijet ti plješće. Njemački igrači došli su nam čestitati. Na stadionu se skandiralo "Alžir, Alžir..."

To skandiranje je priznanje o koje ste spomenuli?

- A ne, nije to u pitanju. Sutradan sam otišao u jedan veliki trgovački centar u Porto Alegreu kupiti nešto suvenira da ih ponesem doma. U jednom trenutku prepoznali su me neki Brazilci, te je u roku od od nekoliko minuta oko mene bilo, ne znam točno, možda i više od tisuću ljudi. Digli su me i nosili kroz trgovački centar, te mi skandirali. To ne možeš kupiti. Ne možeš to naručiti. Takvo priznanje dobiješ zbog onoga što je momčad napravila. Zato kažem: kada si igrač, odgovaraš prije svega za sebe. Kada si trener, odgovoran si za cijelu grupu. I kada ta grupa napravi nešto veliko, osjećaj je možda još snažniji.

Četiri godine kasnije s Japanom ste prošli kvalifikacije za SP i ponovno dobili otkaz. Pisalo se da ste ušli u sukob s igračima, pretjerivali s treninzima i disciplinom...

- To su gluposti. U Japanu sam prije svega uživao raditi s igračima, mogao sam s njima raditi 150 godina. Oni su odgajani kao vojnici, slijede te bezuvjetno što god im kažeš. Tamo je posebna kultura, drugačija od svih u kojima sam radio. Međutim, problem je nastao kad su glavni sponzori Saveza shvatili da na SP možda neću voditi neke starije igrače, njima marketinški jako važne. A mi smo bez tih igrača igrali bolje nego s njima. Nisam budala, nego trener i vidim s kojima igračima možemo biti konkurentni, a s kojima ne.

Slično je bilo i 2022. s Marokom?

- Ako trener izgubi autoritet, gotovo je, bolje da odmah ode. Ako igrač postane važniji od momčadi, imaš problem. Ako netko drugi određuje treneru tko će igrati ili ulaziti u svlačionicu, što će ti onda trener? Ja mogu pogriješiti. I griješio sam. Ali želim da to bude moja pogreška. Ali ja nisam čovjek koji traži sukob. Ja tražim da svatko radi svoj posao. Ako si predsjednik – budi predsjednik. Ako si direktor – budi direktor. Ako si trener – treniraj. Ako si igrač – igraj. Problem nastane kad svi žele raditi posao onoga drugoga.

Čini se da vas taj čin s Marokom i izborenim, a propuštenim SP-om posebno boli. Opet su u pitanju bili problemi sa zvijezdama koje niste htjeli imati u momčadi?

- Toliko sam radio. Toliko sam pripremao tu momčad, bio sam na ždrijebu Svjetskog prvenstva u Kataru. Znao sam sve što želim napraviti, kako ćemo igrati, što treba popraviti. Već sam pripremao utakmicu protiv Hrvatske, što mi je bila posebna inspiracija. I onda odjednom – gotovo. Naravno da me je jako boljelo, boli i danas.

Ne postoji u svijetu trener koji je odveo četiri reprezentacije na SP, da bi mu tri otkazale prije SP-a. Kako to objasniti? Koliko treneru teško padne kada napravi sav posao, izbori svjetsko prvenstvo, a onda na njega ne ode?

- Svjetsko prvenstvo vrhunac je karijere igrača ili trenera. Osjećaj koji imaš kad si na SP-u neusporediv je s bilo čime drugim. Proživio sam svašta u životu, ali svjetska prvenstva moja su posebna prokletstva. Već kao igrač sam na svom jedinom SP-u u Španjolskoj ‘82. doživio istinsku nepravdu. Što da vam kažem za tri propuštena trenerska SP-a? Prvi bih rekao da je nemoguće da se takvo što dogodi bilo kome, a kamoli meni. Ne mogu vam ni opisati kako sam se osjećao nakon svega što se dogodilo u Obali Bjelokosti, Japanu i Maroku.

Ne mogu cijeli život govoriti ono što netko želi čuti

Jeste li pomislili da je problem u vama, da ste se trebali ponašati drugačije?

– U nekim situacijama možda bih razgovarao drukčije. Čovjek uči cijeli život. Ali oko osnovnih trenerskih stvari ne bih se mijenjao. Svatko ima nešto što ga boli. Emotivan sam čovjek. Ljudi vide da vičem, da gestikuliram, pa kažu: "Vaha je težak." Ali ne znaju što je iza toga. Meni je stalo. Kad mi nije stalo, onda neću ni raditi. Možda sam nekada mogao biti diplomatskiji. Sigurno. Možda sam trebao neke stvari prešutjeti. Ali onda to više ne bih bio ja. Ne mogu cijeli život govoriti ono što netko želi čuti. Ne volim laž. Ne volim nepravdu. I kad je vidim, reagiram. Nekad možda previše, ali reagiram. Nitko pametan ne bi rekao da bi sve ponovio isto, ne bih ni ja. Ali svoje principe nikad ne bih promijenio. Oni su me doveli do svega što sam napravio. A napravio sam puno.

Napravili ste nevjerojatno puno...

- Cijeli život mi je nogomet nešto davao i nešto uzimao. Dao mi je puno. Možda mi je ponekad uzeo i više nego što sam mislio da zaslužujem. Ali kad pogledam cijeli put, od one gitare u Mostaru do svjetskih prvenstava... Ne mogu reći da je bilo loše.