Niko Kranjčar o Dinamu, Hajduku, budućem izborniku i novoj hrvatskoj zvijezdi: ‘Drugačiji je‘

U jednom času, na Klinčeku se pojavio - Marko Mlinarić. I to u replici dresa prve utakmice Hrvatske sa SAD-om. Vrijeme je stalo...

- Gospon Mlinarić, jako vam lepo stoji taj dres - vreba iza ugla Niko Kranjčar. - Ali, kaj nisu imali "desetku"?

- Ma pusti brojeve - smije se Mlinka sa "jedanaesticom" na leđima.

- Kaj su oni napravili s tom vašom generacijom i brojevima, pa to je čudo jedno. Pa Cico je imal‘ "sedmicu"... Brojevi lete, a nikak‘ da se "potrefe" - ne da se Niko.

- Dobro, mali, pusti sad to, moram dalje - vadi "lažnjak" Dinamova legenda, dok taman sa zvučnika stiže Azrina "Sunčana strana ulice" i stih u kojem junak brzo zamiče, i "ne razbija glavu time, to mu nanosi bol..."

Bilo je to svojevrsno prvo poluvrijeme razgovora s ikonom hrvatskog nogometa, a danas pomoćnim trenerom mlade reprezentacije, koja oštrim koracima grabi prema Euru sljedeće godine, kao dokazu puta i napretka koji rade on, izbornik Ivica Olić, a koje u stopu prati i društvo iz mlađih selekcija U17 i U19. S Vatrenima na Mundijalu, lijepo je i prosperitetno vrijeme za hrvatski nogomet.

Niko Kranjčar (41), pritom, spada u unikatne proizvode kockastog dizajna: životno, igrački, misleći, kao jedan od onih koji (ne samo) nogomet čine smislenijim, dubljim, drugačijim, boljim. "Purgeri su vrsta koja izumire i uskoro će ih pokazivati kao pande u Zoološkom vrtu", napisao je jednom Židak, simbolizirajući upravo Cicu i "maloga". "Mali", doduše, više nije "mali", a ako tražite zagrebačke pande, tamo u Kušlanovoj pokazuju se gotovo svakodnevno. Pritom, pak - španaju nogomet, a ako imate sreće, negdje u intermezzu, eto, dobijete priliku i da porazgovarate...

Niko, krenimo ipak od Dinama i Hajduka, iz trenerske perspektive?

- Dinamo je ponovno pokazao ono što pokazuje već godinama: kontinuitet, širinu i naviku pobjeđivanja. Zato i jest dominantan. Hajduk je u jednom dijelu sezone bio jako blizu, imao je momentum i energiju, ali dugoročno jednostavno nije imao dovoljno stabilnosti da izdrži utrku do kraja. To se na kraju vidi i kroz brojke. Dinamo je opet završio prvi, konačno je osigurao i duplu krunu, jer je imao više kvalitete u širini kadra i više iskustva u odlučujućim trenucima. Hajduk je imao dobrih razdoblja, pogotovo kroz energiju mladih igrača, ali pitanje je može li s tim kadrom biti kontinuirano konkurentan Dinamu. Nisam siguran u pozitivan odgovor, iako je potpuno jasno da i Dinamu treba pravi Hajduk.

Spominješ Stojkovića, Vidovića, ali i Belju. Jednom ste Olić i ti išli u Beč vidjeti kako diše po pitanju igranja za U21...

- Istina, išli smo vidjeti koje je njegovo stajalište, razmišljanje u trenutku nakon teške prilagodbe na Bundesligu i dolaska u Rapid. Shvaćao je gdje se nalazi u karijeri, da je Rapid idealan za povratak u formu, a time i da bude vrijedan poziva. Sada je pokazao da pametno bira svoj put, ova sezona u kojoj je eksplodirao dovoljno govori...

Niko Kranjčar i Ivica Olić vode selekciju U21 prema Euru, stvaraju nove vrijednosti, a pritom možda i novog izbornika Vatrenih...

MARKO TODOROV Cropix

Kad smo kod Olića, upoznao si ga davno. Je li se već tada vidjelo da ga zanima trenerski posao?

- Kod njega se uvijek vidjelo koliko ozbiljno živi nogomet. Takvi ljudi prirodno završe u trenerskom poslu. Imao je radnu etiku, karakter i disciplinu, a to su temelji bez kojih ne možeš uspjeti ni kao trener.

Dosta ljudi znalo je govoriti da pojedinci dobivaju funkcije samo zato što su “dio sustava”. Sličnih komentara bilo je i kada je Olić ušao u stožer reprezentacije.

- Iskreno, ja to nisam tako gledao. U svijetu je potpuno normalno da netko tko je bio pomoćnik, tko je godinama u sustavu i uz reprezentaciju, jednog dana dobije veću priliku. O Oli iz prve ruke mogu govoriti u superlativima, ne zato što se znamo i surađujemo zajedno, već zato što posjeduje sve trenerske i izborničke kvalitete. S obzirom na put koji je prošao i kroz A reprezenaciju gdje je kao Dalićev pomoćnik osvojio dvije svjetske medalje i sada uspješnu ulogu na čelu mlade reprezentacije, mislim da je logično da jednoga dana bude kandidat za izbornika A reprezentacije. Vrijeme uvijek pokaže je li odluka bila dobra ili nije. Kazao sam već, moderna vremena otvorila su prostor mnogima da pričaju i sude. Mnogima koji o nogometu i trenerskom pozivu ne znaju baš previše...

Ti si, pak, dugo tvrdio da nikada nećeš biti trener...

- Jesam. Ali naučiš kroz život da nikad ne treba govoriti “nikad”. Meni je povratak u nogomet kroz rad s mlađim kategorijama zapravo otvorio potpuno novu perspektivu. Počeo sam uživati u tome da mogu nekome pomoći. Ako nekome pomogneš makar jedan posto da ostvari svoj san, to je veliki osjećaj zadovoljstva. Imao sam svoju karijeru, bila je dobra, mogla je biti i bolja i lošija, ali danas me stvarno veseli prenositi iskustvo mlađima. Sreću da se preispitam dugujem zapravo Joeu Šimuniću, s kojim sam radio u reprezentaciji U19. Taj period silno mi je pomogao otvoriti perspektive, i hvala mu na tome.

Klinček i GOAT liga Kranjčarov su drugi dom: da može svaki dan bi haklao...

JOSIP BANDIC Cropix

To je stiglo nakon što si svojevoljno uzeo dvogodišnje "čišćenje" od nogometa...

- Ne od nogometa kao nogometa, jer ga volim, evo i sam vidiš da sam nakon nedjelje i GOAT lige, opet ovdje na Klinčeku i čekam hakl. Taj najčišći dio ove igre nikad mi neće dosaditi, to je baš radost koja mi ne dosadi nikad. Pauzu sam uzeo jer mi je nakon "overloada" profesionalnog nogometa, silnih utakmica, hiperprodukcije na TV-platformama, ali i brojnih komentatora svega i svačega, trebao nužan odmak, kao svojevrsni period katarze...

Može li stranac jednog dana biti izbornik Hrvatske?

- Nikad ne reci nikad. Nogomet se mijenja i stvari koje su nekad bile nezamislive danas su potpuno normalne. Ali mislim da Hrvatska još uvijek ima dovoljno kvalitetnih ljudi iz vlastitog sustava i da smo pokazali da s našim trenerima možemo postizati sjajne, briljantne rezultate. Uostalom, naši treneri to pokazuju i u drugim zemljama.

Nego, što očekuješ od Vatrenih na SP-u?

- Očekujem da Hrvatska prođe skupinu. Uvijek imam velika očekivanja od reprezentacije, jer nas je na to i navikla. Ne bolesne ambicije, već realne. Po meni, realno je da prođemo dalje, a onda tko zna. Izrasli smo u iznimno kompetitivnu skupinu, kojoj nokaut-faza nije bauk, već izazov, a u tome smo izgradili imidž reprezentacije koju se pod svaku cijenu želi izbjeći. Stoga, prolazak, a onda ćemo vidjeti gdje će nas novi Mundijal dovesti...

Mundijal kao nagovještaj kraja ere Luke Modrića...

- Luku nećeš nikad moći zamijeniti. To je nemoguće. Takvi igrači se rijetko rađaju. Moramo se priviknuti da će doći, nažalost, vrijeme bez Luke, Krame, Perije... S njima odlaze i njihovo iskustvo, kvaliteta i liderstvo, no to je onda prilika za one koji su učili od njih da preuzmu vodeće uloge. Nogomet se stalno mijenja, ali neće nestati kvaliteta. Hrvatska će uvijek imati nogomet.

Dotaknimo se mlade reprezentacije: javnost je bila dosta skeptična prema toj generaciji, ali vi ste vjerovali.

- Možda vi niste gajili velika očekivanja, ali mi smo vjerovali jer smo vidjeli temelje. Imali smo kvalitetnu obranu, igrače poput Živkovića, Vuškovića, Prpića... Imali smo vezni red za koji smo vjerovali da može nositi ozbiljan nogomet. Šest utakmica prije kvalifikacija bilo nam je dovoljno da implementiramo ideje i način igre koji smo željeli. Ljudi često gledaju samo rezultat, ali nama je bilo važno vidjeti potencijal igrača i razvoj ekipe.

O Adrianu Segečiću Kranjčar ima riječi hvale, vjerujući da je Hrvatska dobila odličnog igrača

JOSIP BANDIC Cropix

Stvorila su se i neka nova imena; evo, Adrian Segečić stigao je iz Australije i dečko iz Portsmoutha već je sada u određenoj konkurenciji i za A vrstu...

- On je specifičan igrač, jer s takvim profilima baš i ne obilujemo. Brz, agilan, okomit, modernih performansi, ne znam gdje će biti, ali sam siguran da ima potrebne vrline da izraste na visok, elitan nivo nogometa. Sve je na njemu, a mogu reći da je nama gušt s njime raditi. Odlično se uklopio, dijeli naše vrijednosti, prati i stožer, i ideje, i suigrače. Ništa mu nije bilo zagarantirano, krenuo je kao i svi, no dojam je da je drugačiji i da danas-sutra može biti velika vrijednost. Uz njega, da, otvorili su se neki igrači od kojih puno očekujemo. Zvonarek napreduje, Jagušić, pojavio se Grgić... Hrvatska stalno proizvodi talent. Siguran sam da će se već do sljedećih kvalifikacija pojaviti nova imena za koja danas možda ni ne znamo. To je ljepota hrvatskog nogometa.

Kad gledaš današnji nogomet, je li put mladim igračima danas pravedniji nego u tvoje vrijeme?

- Ne volim uspoređivati vremena jer svako nosi svoje okolnosti i svoje probleme. I tada je bilo komentara, pritisaka i nepravdi, a ima ih i danas. Ali ono što sam naučio jest da na kraju ipak presudi koliko si spreman dati nogometu. Ako si ustrajan, ako živiš nogomet i spreman si prolaziti kroz razočaranja, onda ćeš dobiti svoju priliku. Bit će ozljeda, bit će nepravdi, bit će trenutaka kad ćeš misliti da nema smisla, ali ako ostaneš vjeran svom putu, rad će se kad-tad vratiti.

Konkretnije pitam unutar HNS-a i vremena kada su se popisi krojili na nekim drugim adresama...?

- To je tema o kojoj više nemam potrebu posebno govoriti. Svako vrijeme ima svoje okolnosti i svoje odnose. Ono u što vjerujem jest da, ako si dovoljno kvalitetan i dovoljno uporan, na kraju ćeš pronaći svoj put. Na ovaj ili na onaj način, ali vjerujem da rad i kvalitetu ne možeš zatrti.

Može li se istovremeno razvijati igrače i stvarati rezultat? Ili još uvijek baštinimo taj kontradiktorni moment?

- Mislim da može. Uvijek postoji prostor za razvoj igrača, ali nekad pravi izlazak iz zone komfora dolazi tek kad igrač uđe u seniorski nogomet. Naše škole nogometa rade jako dobar posao. Naravno da uvijek može bolje, ali količina talenta koju Hrvatska proizvodi je fascinantna. Uvijek će biti velikih talenata koji neće uspjeti. Nekad svojom krivnjom, nekad zbog okolnosti. Ali isto tako uvijek će biti igrača koji se pojave “ispod radara”. Općenito, znamo što je prioritet, a to je stvaranje, ali ipak, mislim da jedno ne isključuje drugo.

MARKO TODOROV Cropix

U hrvatskom nogometu ražestila se rasprava o intenzitetu igre. Novi sportski direktor Hajduka Robert Graf, recimo, tvrdi da zaostajemo fizički, Kruno Jurčić pak kontrira da je to, budimo blagi - pretjerivanje.

- Istina je negdje između. Jest, današnji nogomet traži fizičku moć i intenzitet, ali nije sve samo u trčanju. Hrvatska ima specifičan mentalitet i karakter. Mi smo narod koji nikad ne odustaje i to je dugo bila naša najveća snaga. Usto, genetski ne nosimo atleticizam, no imamo druge vrijednosti koje smo učinili našom snagom. Kratkoročno, pa i dugoročno, naše naslijeđe je oduvijek bilo temeljeno na tehnici, snazi, karakteru, a ako se to nadogradi s ponekim igračima koji imaju izražene fizikalije, onda dobivamo "perfect match". Danas nogomet traži fizički moćne igrače, ali opet — talent i nogometna inteligencija uvijek će biti najvažniji.

Jednom si rekao zanimljivu stvar: da su te treneri ili “tesali” ili “zapuštali”...

- Tako sam tada osjećao. Danas, kad sam i sam trener, neke stvari gledam potpuno drugačije. Nije lako donositi odluke. U svlačionici imaš 25 igrača, a igra ih 11. Svi vjeruju da zaslužuju igrati i svi žive taj san. Kao igrač svakodnevno živiš pod pritiskom i razočaranjima. Kad ne igraš, moraš se nositi s tim.

Bio si poznat po tome da si uvijek štitio svlačionicu i momčad. Danas, kao trener, bi li prije birao karakter ili submisiju?

- Nogomet je kolektivni sport. Uvijek sam vjerovao da momčad mora biti iznad pojedinca. Danas se možda više gleda individualno – karijera, društvene mreže, ugovori – ali bez zajedništva nema ozbiljnog uspjeha. Karakter, prije svega...

Pitam te i zbog svega što (ti) se događalo oko Dinama. Je li se danas “dinamovština” vratila?

- Ne mislim da se ikad izgubila, barem kod pravih dinamovaca. Dinamo je uvijek imao svoj identitet i svoj mentalitet. Veličinu. Vrijeme se mijenja, nogomet se mijenja, ljudi se mijenjaju, ali neke vrijednosti ostaju. Što se tiče, fala Bogu, prošlosti, odgovor je toliko jasan da ga ne moram niti izgovoriti, a što se tiče sadašnjosti, ljudi koji ga danas vode, na čelu sa Zvonom, izgleda da ga vode u pravom smjeru. Dinamovce ta spoznaja mora veseliti...

U utorak si "diplomirao" i stekao Pro licencu, čestitke! Bi li jednog dana mogao biti glavni trener?

- Nikad ne reci nikad. Ali danas sam sretan ovime što radim i ne gledam toliko unaprijed. Nogomet me ponovno počeo veseliti kroz rad s igračima i to mi je trenutno najvažnije. Pomoćni sam trener Ivici Oliću, uživam i dalje od toga se ne usudim i ne želim niti razmišljati.

Vidiš li među bivšim suigračima buduće ozbiljne trenere?

- Definitivno. Neki su već u tom procesu i vidi se da imaju potencijal. Prije svih Čarli (Vedran Ćorluka, nap.a.), koji u Dalićevu stožeru daje do znanja da ga ovaj posao zanima i da apsolutno ima kapaciteta, a čujem da bi velike stvari mogao napraviti i Miki (Milan Badelj, nap.a.), koji je krenuo ispočetka, no s obzirom na njegovu posvećenost, razmišljanje, intelekt, siguran sam da ima itekakvog prostora da se ostvari, i to potencijalno na velikoj sceni. Trenerski posao je potpuno drugačiji od igračke karijere. Moraš učiti svaki dan, razvijati se i prilagođavati se. To je proces koji nikad ne završava. Ima njih još, no u tom kontekstu, njih dvojica mi prvi padaju na pamet.

Nama i treći. Ako se i kada za to odluči... Jer neke “desetke”, čak i kada nestanu s leđa, ili poput panda izumiru s travnjaka, nikad zapravo, koliko god žele, ne izađu iz igre. One su, naime, dio nje...